“Ono što je bitno na tom putovanju koje je ostavilo trag, ništa se ne bi desilo da nisam imao dobre ljude oko sebe. To je bitno podcrtati, jer u percepciji javnosti Aki i ja smo Parni valjak. I Akijev glas i moj autorski rukopis su prepoznatljivi, ali ono što je kuhao bend, to je ostavilo trag.
Imali smo nekoliko formacija, ali sve te formacije su zdušno bile unutra, nikad nismo imali plaćenike, bend je ravnopravno dijelio lovu. Ljudi padaju u nesvijest kad to čuju. 
Zarazio me film ‘Help!’ – bendovska filozofija. Grupa ljudi koja funkcionira zajedno. I sve to što se desilo, bila je značajna pomoć svih tih ljudi.”, reći će gitarist i glavni autor Parnog valjka Husein Hasanefendić Hus povodom ponovnog okupljanja benda za Karlovačko live turneju po Hrvatskoj.
Sada, krajem 2009., Hus zvuči kao da je napunio baterije i da je opet kao pravi buntovnik i rocker spreman za borbu. Vjerojatno je njegovo predsjednikovanje Hrvatskom glazbenom unijom doprinijelo da svoje borbene bodlje još jače naoštri. Sam će priznati da je želio učiniti više, da je bilo mnogo frustracija, nedoumica i neostvarenih želja, a sada ima priliku da se ispuše kroz svirke i susrete s mnogobrojnim Valjkovim poštovateljima.
Gospodine predsjedniče HGU, što je ostalo?
Kad sam postao predsjednik HGU, mislio sam da se može više napraviti. Prema glazbi naša politika ima sluha samo u vrijeme izbora. Onda im odjednom postanemo važni. A kako prođu izbori, tako nas zaborave i ništa se ne promijeni, bilo to na nivou grada ili na nivou države.
Ima iznimaka kao što su grad Rijeka gdje gradska struktura prepoznaje HGU kao neki faktor i tamo je bolja situacija: daju se novci za programe, nagrađuju se dobitnici Statusa i Porina, prepoznaju HGU kao predstavnike segmenta društva koji nešto odrađuje i koji nešto znači.
Zagreb je počeo financijski nagrađivati dobitnike nagrade Status, na jednoj simboličkoj razini i to je otprilike sve, iako sam dobio puno obećanja za vježbaonicu, prostore i sve što smo tražili, međutim ništa.
Koji su vaši prioriteti kao predsjednika HGU?
Meni mandat ističe i mislim da se neću ponovno kandidirati. Osobno sam razočaran, jer nemam vojsku, jer ti treba vojska da uđeš u borbu, a ja bih u neke borbe jako rado ušao. Sve je skupa dječja politika pa ako hoćeš nešto dobiti onda to moraš tražiti u trenutku kada imaš neke adute. Najčešće su to izbori. A kad su izbori većina se članstva polakomi za nekom zaradom, jer svima treba novac. Međutim, to je jedini moment kada bi nekom ucjenom čovjek uspio istjerati neki tretman. 
Neki mali pomaci se dešavaju, ali to je sve na nekom simboličkom nivou. Razmislit ću hoću li se ponovno kandidirati, jer bih htio više nego što mogu. Prvi razlog – nemam vojsku kad mi treba, znači, ne može se stvoriti fronta. Druga stvar je naša glupa mentalna osobina koja se tumači na ovaj način: ja sam postao predsjednik HGU i sad se eto vozim u Jaguaru. A povod mom Jaguaru je moj dugogodišnji rad kao muzičara, a ne kao predsjednika HGU. Nisam još definitivno odlučio što ću.
Kako komentirate pripreme za turneju? Koliko se bilo teško opet uigrati i dovesti Parni valjak u prepoznatljivo moćan i koordiniran sustav?
O, pa te pripreme tek počinju. Počinjemo u Dubrovniku 29.11. Sad smo dobili prostor da počnemo vježbati, iako smo jednu turu svirki odradili. To je bilo prije nego što smo donijeli odluku da ćemo se ponovo okupiti. Neobavezno smo svirali, da vidimo je li nam još gušt. To je dobro zvučalo i veselimo se periodu ispred nas. 
Dogodile su se i neke personalno-kadrovske promjene. Na basu je (opet) Preksi, koji je neko vrijeme proveo u Sloveniji kao diplomat. Hoće li se sada nesuglasice bolje rješavati kad u postavi imate iskusnog diplomata?
A propos njegove diplomacije, unutar benda je neće moći upražnjavati jer nema razloga, a dok je bio u Sloveniji, odnosi Hrvatske i Slovenije su bili bolji nego sada. Preksi je imao dobre namjere koje su bile opstruirane zbog više politike koju ne razumiješ i nemaš utjecaj pa ne možeš ni raditi ono što misliš da bi trebao. Tako je bilo i sa mnom i sa HGU.
A unutar benda nikad nismo imali problema. Stali smo jer nismo htjeli da potonemo i trebalo je da ta odluka sazrije i kod drugih članova. Ne znam kako bi izgledalo da nismo stali, bismo li zadržali nivo kvalitete.
U ovom periodu mirovanja, koje su vam Akijeve karakteristike najviše nedostajale?
U periodu mirovanja sam pisao pjesme, jer sam osjećao potrebu. Imam neki mali priručni studio, to je moja mala igraonica, kad me pukne, tamo bilježim ideje. Dosta sam toga materijala sakupio i razmišljao o projektu gdje bi bilo nekoliko pjevača izvodilo moje pjesme. Razmišljao sam da za dvadesetak pjesama uzmem 6-7 različitih interpreta.
Osobno nisam neki pjevač, mogu brundati relativno sugestivno u nižim lagama i vrlo mali segment toga mogu pokriti. A ono što je bilo prisutno cijelo vrijeme je da sve te pjesme može izvesti Aki.
Vi i Aki ste poslovno povezani već 35 godina. U kojem je periodu Aki najviše napredovao kao pjevač?
Ne mogu tako gledati, nije to samo njegovo napredovanje, nego i obostrano razumijevanje na intuitivnom nivou. Ja sam svašta radio kao mlađi, nisam imao kriterija, u krajnjoj liniji osobni kriterij je uvijek predmet neke sumnje. Moje sazrijevanje je išlo kad i njegovo i, ako gledamo s distance, najbolje smo funkcionirali kada su nam se emocije poklapale bez puno analiziranja.
Dakle, pjesma koja bi izašla iz mene bez razmišljanja i koja bi njemu sjela bez razmišljanja bila bi bingo. Bilo je pjesama koje je teže prihvaćao zato što se teže identificirao u prvom času sa suštinom pjesme, nekad bi se mučio, nekad bi ostalo nedorečeno, nekad bi napravio taj korak i ‘ušao’ u pjesmu na pravi način, a bilo je i pjesama koje se ni nisu dale spasiti jer sam ja zakazao kao autor.
Nama je ključni pomak bio kada smo otišli u Milano i snimili ploču “Gradske priče” jer smo tada imali prvi put adekvatnog producenta i prvi put bili zadovoljni zvukom. Cijela ploča “Gradske priče” je napravljena s manje razmišljanja i kalkuliranja nego stvari do tada: “Oaza” je opis “Zvečke”, a “700 milja od kuće” je Akijeva biografija.
Pazi, on je klinac koji je znao biti gladan, spavao na kolodvoru, to je biografija za film. Ja ne znam kako je preživio tih par mjeseci koje sam ja bio u vojsci i kad je bend mirovao, a sve u želji da učini nešto sa sobom i svojim životom.
Rani radovi Valjka su uz moju autorsku naivnost bili još i loše napravljeni. Sa “Stranicom dnevnika” desio se taj preokret, to je uvjetno rečeno naša prva ozbiljna pjesma.
Do tada ste se zezali?
Nismo se zezali, ali kad si klinac, tu cijelu priču malo drugačije doživljavaš. Nama je tada bilo bitno svirati, a da bismo mogli svirati, morali smo nešto snimiti. Onda kad napraviš pjesmu pitaš se kako će je zapamtiti, pa onda ubaciš refren koji se ponavlja 5 puta. Ali nakon nekog vremena pitaš se: jesi li unutra ili nisi, odnosno tražiš osobne razloge za pjesmu. Tu je bila prekretnica sa “Stranicom dnevnika” koja je bila veliki hit, koja je promijenila strukturu publike i na neki način promijenila doživljaj benda.
Počeli smo prilično nesretno, serijom singlova o Parnom valjku, puno smo svirali, pa smo na svirkama dokazivali da smo dobri. U očima kritike ili zahtjevnijeg dijela publike odavali smo dojam da smo tu samo da maznemo lovu i bris.
Usko ste surađivali s Vladimirom Mihaljekom koji je do tada radio s Bijelim dugmetom, a poslije u devedesetima i s dance izvođačima, primjerice Kasandrom. Koje su stvari koje on kao menadžer radi drugačije nego drugi menadžeri?
On tada i nije imao pravu konkurenciju. Tada nije puno sposobnih ljudi shvaćalo da je to unosan biznis. On je ozbiljno radio, imao je ljude na terenu, imao je kontakte, tako da smo prvu godinu, kad je Valjak krenuo, imali 154 nastupa.
Bijelo dugme je iniciralo ideju ozbiljnog posla, oni su u malo vremena zaradili mnogo para. Onda su ljudi počeli shvaćati da se tu može zaraditi, što je značilo da će se i drugi ljudi uključiti kao menadžeri, a i da će se pojavljivati novi izvođači. Naše prve svirke su bile na turneji YU Grupe koja je slavila 5 godina postojanja, što je nama izgledalo jako puno. Tada je to bila jedna druga optika.
Također ste u početku karijere radili s Josipom Ivankovićem koji je poslije radio sa Zlatnim dukatima.
Tada je scena funkcionirala na doskočici: Što ćemo napraviti da odjekne – prodat fol, to je sarajevska škola, Dugme je to uvijek radio – napravili bi neku veliku podvalu, ili bi pjevali na albanskom, spajali dvije himne, ili bi se raspali, uvijek bi to bila neka medijska diverzija.
Još u Grupi 220 imao sam pjesmu “Ja sam parni valjak”, ali je nikad nismo dobro uvježbali jer smo se razišli. Prva pjesma koju smo uvježbali kao nova formacija bila je “Ja sam parni valjak” pa je pokojni Zlatko Miksić Fuma rekao: “Zašto se ne bismo zvali Parni valjak?”.
U to vrijeme su postojali bendovi koji su imali imena Teška industrija, Buldožer, to se tada nosilo. Sumnjam da bih bend danas nazvao Parni valjak. Miha je tada rekao: “‘Ajmo napraviti seriju singlova o Parnom valjku.” Glavni urednik tadašnjeg magazina Džuboks, Mihin frend, pokrenuo je natječaj za tekst o Parnom valjku pa se nešto počelo događati.
Ivanković je pisao pjesme po narudžbi. Pjesma “Ja sam parni valjak” je jednostavno izašla iz mene, a nastaviti priču nisam znao. Tu se uključio Ivanković i snimili smo par singlova koji su se odlično prodavali. Mi smo tada sa singlovima stajali bolje nego grupa Time, koji su tada slovili kao mega-bend.
Kada kažete “Bio je to dobar koncert”, što vam to znači? Što vam je najvažnije, točno sviranje po notama, interakcija s publikom, sviračka energija, nešto četvrto?
Vremenom se mijenjaju razlozi za zadovoljstvo. Kad smo počinjali, svako selo ili svaki grad nas je morao zvati ponovo. Morao je biti i bis i da nas zovu ponovo. Ako nas nisu zvali ponovo, smatrali smo da nismo ostavili dobar trag. Dakle, tada je reakcija publike bila ključna
No, da bi se reakcija publike dešavala, pogotovo na početku, morali bismo biti upečatljivi. Ja sam znao prekinuti koncerte, rekao bih: “Hajde, idemo u garderobu”, jer nismo dobro krenuli ili nismo dobro funkcionirali. Onda bi bila pauza, pa drugo poluvrijeme, gdje bi igrači igrali znatno bolje jer bi trener pronašao prave riječi da motivira suigrače.
I što biste to rekli u garderobi?
Ne znam, bile su to legendarne svađe između mene i Akija, ali ne u negativnom smislu nego konstruktivne, da to bude bolje. Ljudi koji bi gledali takve koncerte govorili bi: “Pa bilo je super”, a mi smo znali urlati jedan na drugog jer nismo bili zadovoljni. Nekako smo razumjeli zašto se to radi.
Trema prije nastupa uvijek je postojala, to znači da nam nije svejedno. Najbolji koncerti su oni koji krenu i odjednom završe, a da toga nisi ni svjestan. Publika prepoznaje puno toga. Tehnički nivo je potreban da budeš opušten i da to možeš dobro prenijeti.
Publika prepozna kad se bend daje, dosta toga ovisi o vokalu. Kad bih prebirao po sjećanjima, možda su neki klupski nastupi bili žešći od nekih dvorana jer su se desile neke nepredviđene stvari: sitnice su se spojile na pravi način pa je bilo ludilo.
Volite li više klupske nastupe ili dvorane?
To je kao da me pitaš bi li volio jednu lijepu limuzinu kojom možeš ići na putovanja ili neki sportski auto da malo ‘drapaš’. Klubovi su sportska pila: tvrdi ovjes i direktan kontakt i možda su najrizičniji jer se ne možeš skrivati, nema glumljenja, sve se vidi. Veliki, dvoranski koncerti mogu biti predstave u kojima nisi emocionalno angažiran, ali sve funkcionira.
Ali veliki, uspješni koncerti su jednostavno veliki jer te ‘opatrne’ dobra vibra – to je gotovo fizički osjećaj. A mi smo kao bend imali publiku koja daje pozitivnu vibru i kad to dobiješ od publike, to je sjajno. Zato bih malu prednost dao dvoranskim koncertima zbog tog dodatnog osjećaja.
Jeste li kad na koncertu razbili gitaru?
Nisam, previše volim svoje gitare, a i nisam imao nekog razloga.
Od svih bivših članova Parnog valjka, jedan se ističe kao najjogunastiji, najsvojeglaviji, ali i najuspješniji: riječ je o Branimiru Štuliću.
Ja uvijek priznam kada sretnem zanimljive ljude koji imaju nekakav duh i svoja, drugačija viđenja i poglede i koji i meni dodaju nešto. Jedan od takvih je i Johnny.
Bio je neko vrijeme naš član, to je bila jedna epizoda, ali nije išlo. Niti je on mogao dovoljno dobro svirati da bi bio s nama, niti je on bio intimno zadovoljan s ulogom bočnog čovjeka. Mene ulovi smijeh kada se o njemu pišu knjige i snimaju filmovi o Štuliću.
Sada Poletovci prisvajaju neku važnost oko stvaranja Johnnya, a njegova prva pjesma koja je bila objavljena bila je na našem albumu. Ja sam Johnnyev bend koji još nije bio Azra vukao kod Trulog da snime 4 pjesme.
U tome ludilu koje su proizvodili bilo je teško razaznati ono što je stvarno valjalo, kad su to snimali kod Trulog na dva kanala, on mi je rekao: “Kaj si normalan, ovi nemaju pojma.” A ja sam osjećao da će se nešto iz toga stvoriti. To još nije bila Azra, to je bila formacija koja će postati Film.
Ja sam bio u vojsci u Gospiću, oni su došli svirati tamo: Jura Stublić je pjevao, a Johnny je čitav koncert ljuto gledao u stranu jer nije mogao podnijeti da netko drugi pjeva, a da on nije taj. Kad sam se vratio iz vojske, opet sam Johnnya našao samog, svaki dan smo svirali, sastajali se, prebirali po pjesmama, on je već tada imao gro tog materijala.
Probali smo kao bend, nije išlo, ali smo snimili “Jablana” na “Gradskim pričama” i “Kad Miki kaže da se boji” na “Vrućim igrama”. Ja sam producirao prve Azrine singlove, a kad su snimali prvi album bio sam s Valjkom na turneji pa je producirao Drago Mlinarec.
Johnnyev početak i ta povijest kako se prikazuje, dobar je primjer kako te jednostavno smetnu i maknu iz slike. No, nema veze. Mi smo se brzo razišli jer je on brzo počeo pokazivati svoju pravu narav, a to je beskrajni ego i komunikacija u samo jednom smjeru. Nema pitanja i odgovora, ima samo njegovih dubokih misli.
Kakav je bio vaš odnos sa Štulićem tijekom osamdesetih?
Johnny je brzo bio pun sebe tako da ja nisam nalazio zadovoljstvo i potrebu da se s njim družim. Što da radiš sa čovjekom koji sluša samo sebe, koji se sam svojim mislima klanja, koji sebe doživljava kao neko božanstvo?
Jedna od naših poveznica je bila što smo voljeli The Beatlese, smatrali smo ih apsolutnim vrhuncem, ali nisam siguran kod njega na kojem su mjestu, prvom ili drugom: je li Johnny pa The Beatlesi ili The Beatlesi pa Johnny.
Postoji li pjesma čiji uspjeh kod publike vam nikad nije bio jasan? Jednom je Keith Richards rekao: “Evo, tu jedna pjesma, ali to je samo demo.” Na kraju je to ispala “Satisfaction”. Je li tako nečeg bilo i kod vas?
Ovo me nitko nikad nije pitao. Ima uspješnih pjesama koje mi nisu toliko drago, za koje ne smatram da su reprezentativne za moje svjetonazore i senzibilitet, i po tom kriteriju neke uspješne pjesme ne bi bile u knjižici koju nudim o sebi.
Teško je reći jer tijekom karijere nisu postojali isti uvjeti da se pjesma plasira, lakše si došao do velikog broja ljudi koji ju je čuo. Onda je bilo da pjesma učini ili ne učini to što treba. Tržište je danas manje i zasićenije i pjesme nisu imale istu šansu.
Znali smo da će “Jesen u meni” i “Stranica dnevnika” biti hitovi, a “Stranica dnevnika” je dobacila još više nego što smo očekivali. Međutim, neke pjesme koje su nastajale u zadnjoj fazi i nisu bili toliki hitovi – nije to zato što su one lošije od poznatijih, nego zato što su se vrtjele na primjer 20 puta, a ne 200 puta kao ona poznatija.
Često su mi prilazili ljudi u ovoj fazi kada nismo radili i bilo je onih koji su prepoznavali te pjesme. To su oni koji kupuju pa slušaju. A pjesme koje su daleko dobacile, dobacile su kroz eter, a ne kroz kupovinu albuma.
Danas Valjak prije koncerta gostuje na, što ja znam, Radiju Dalmacija, mislim da je baš bio Radio Dalmacija, ulazim u studio i glavni urednik me pita, ‘ajde reci koja ti je pjesma brza jer imamo tempo emisije. Nekad su glavni urednici preslušali albume, znali su sve pjesme, koja kada paše. Sad smo došli do toga da urednici niti ne preslušavaju albume.
Recimo da netko nije čuo za opus Parnog valjka. Koji biste album preporučili da presluša kao prvi, za upoznavanje?
Možda “Live in ZKM”. Taj je album eksplodirao i na njemu je pomireno puno stvari. Doslovno prvi put smo svi zajedno svirali kad se snimalo. Po sekcijama smo imali probe. Na tom albumu zabilježena je spontanost, sviračko umijeće i emocija. Nismo se imali iza čega sakriti, nema Marshalla, harme, galame i buke koja drma ljude, a bez toga uspjeli smo stvoriti energiju i pokrenuti publiku.
Taj album mogu slušati ljudi koji ne vole električnu gitaru kao dominantan instrument, a mogu ga slušati i ljudi koji razumiju tu igru sviranja. A dalje po preferencijama, jer smo svašta šarali.
Na zadnjem albumu imali ste stihove “Ja nisam kao ti, ja se bojim odrasti”. Nije li Akijev komentar na to bio: “Ej Hus, što to nisi obavio ranije?”
Mislim da je dobro što dulje zadržati dijete u sebi. Nije to prvi put da se tako nešto pojavljuje u Valjkovim tekstovima. Potpunu slobodu mogu poistovjetiti s djetinjstvom – svijet ti je do koljena tvojih roditelja, a ispod koljena je tvoj. Možda je i alibi kad treba donositi neke odluke i priklanjati se konvencijama.
Osjećaj bezbrižnosti i slobodu bih htio sačuvati što dulje. Svirajući u rock bendu i radeći posao koji volim i koji me ispunjava je najbolji način da si produžimo djetinjstvo. Nije to onaj ozbiljan život: dižem se u 7, u 8 si na poslu, tamo si do 3. Misliš da sam premator da tako nešto kažem?
Slušajući vaše pjesme, shvatio sam da govorite iz vizure autora koji je odrastao, zreo, ali ima nedoumica, tjeskoba…
Mene je strah prolaznosti vremena, da ga je sve manje. To me užasava i ‘spucalo’ me u ranoj dobi, možda zato što sam nesretnog Doriana Graya čitao premlad pa mi je to bila trauma. Starenje samo po sebi nije bitno, nemam nikakav problem što sam u ovim godinama i ne bih dao neku silnu prednost onim ranim, osim što kraćeg perioda ispred.
“Jesen u meni” nije ljubavna pjesma, “Sve još miriše na nju” isto nije, ali su obje pisane kao da jesu ljubavne i to je ok da ljudi tako to doživljavaju. One govore o mladosti. Puno je tih pjesama obilježeno strahom.
Kako se vaše pisanje pjesama mijenjalo kroz vrijeme? Imate li kakav omiljeni dio dana kada stvarate?
Nemam pravilo. Pišem najčešće kad mi dođe. Iako sam u nekim fazama znao natjerati se da jednostavno radim, i tako je najefikasnije. Nekad se desi nadahnuće pa je to još bolje. Čekati nadahnuće je bez veze.
Noć? Ne sjećam se da sam ikad po noći napisao veselu pjesmu ili bržu, a da je dobra. Često radim po noći kad je mir, kad sam lišen svega. Ili na brodu, tamo mi je dosta stvari uspijevalo.
Stevie Marriott iz Small Facesa je napisao “Lazy Sunday” dok je sjedio na WC-u. Koje je najneobičnije mjesto gdje ste napisali pjesmu?
Neugodno je to za reći, ali WC je mjesto gdje se vrlo često nešto desi. Puno vremena sam proveo svirajući na WC-u. Tamo netko čita novine, a ja uzmem gitaru. Kad bi svi bili iskreni, našlo bi se još velikih i poznatih pjesama koje su nastale na WC-u. Samo nitko neće priznati, zbog zlobnih komentara u narodu.
Rođeni ste u Banja Luci. Koliko se taj grad promijenio u odnosu na to kako je izgledao prije 50 godina?
Nemam pojma, nisam imao sjećanja o Banja Luci. Moji roditelji su cijelo vrijeme bili u Zagrebu. Ja sam tamo rođen jer je mamina mama bila tamo, a mama je išla tamo roditi da ima pomoć, a poslije sam rijetko dolazio tamo. Tamo sam imao djeda koji je bio dobrostojeći obrtnik, prije rata je imao tvornicu, koja je poslije Drugog svjetskog rata oduzeta, tako da sam mogao vidjeti samo tragove tog blagostanja od nekada. Imam neke slike, ali više sam išao u Brčko.
Kao štruca sam vraćen u Zagreb. Najranija moja sjećanja su vezana za zagrebački asfalt i za Ulicu Anke Butorac (današnja Ljudevita Posavskog) gdje smo živjeli i Zagreb je nešto što me i formiralo i odredilo. Zato ne dam nikome za pravo da mi se nameće kao original.
Mi smo imali značajnih problema, ne kod publike, ona je uvijek bila super, ali kod jednog segmenta odlučujućih, bili su to radijski urednici ili političari. Aki i ja smo imali stigmu prezimena koja smo nosili u 1990-ima. Na svim tim nivoima bilo je ljudi koji su teško podnosili da jedan Rahimovski i jedan Hasanefendić budu jedan od dva najveća zagrebačka ili hrvatska benda.
Nama su bez obrazloženja bojkotirali neke želje. Željeli smo svirati na Trgu bana Jelačića u Zagrebu – ne može. A drugi bendovi su svirali, davale su se dozvole. Jedne godine sam imao želju da nastupim na Srednjoškolskom igralištu u Zagrebu koje sam doživljavao kao savršeno mjesto za jedan otvoreni, veliki koncert. Dobili smo dozvole, našli sponzore, krenula je reklama, a onda je to otkazala gradonačelnica Marina Matulović-Dropulić, ili čak nije bila tada ni gradonačelnica, nekim glupim obrazloženjem.
Jedan saborski zastupnik se u društvu nama poznatih hvalio kako je osobno on inicirao zabranu koncerta tipa, pa neće mi balija svirati usred Zagreba. Taj je tip inače bacao torbe po srpskim zastupnicima.
Otac vam je likovni umjetnik.
On je bio akademski slikar, otišao je u prosvjetu, pa je bio prosvjetni radnik, zatim je otišao u marketing i to na samom početku marketinških agencija. Konjak Zrinski je ‘njegov’. On je osmislio ime, nacrtao logo i osmislio kampanju. Vinoprodukt je zarađivalo na tome godinama, a tata nije dobio ništa za to. U to doba to je bila politička poruka, najbliže što se moglo pojaviti a da nije ban Jelačić. Tata se uvijek osjećao Hrvatom, što god da to značilo, pa je to prenio na mene. To je tako.
Kako ste proveli svoje formativne godine?
Počeo sam živjeti sam sa 17-18 godina. Tata se vratio u Brčko, a ja sam ostao sam u Zagrebu. Roditelji su imali dovoljno povjerenja u mene, a i prepoznali su moju tvrdoglavost kao nešto protiv čega se ne mogu boriti pa su me ostavili u Zagrebu. Iako nisu bili tu, kontrolirali su me.
Živeći sam, prilagodio sam si stan svojim željama. Pored kreveta bila su dva zvučnika tako da sam ležao u stereo-zoni i slušao ploče: Genesis, Pink Floyd, Yes, The Beatles, The Rolling Stones. Ja nisam siguran koliko ljudi razumiju da su The Beatlesi stvarno dali naznaku za sve: od načina sviranja, nisu ni Lennon ni Harrison bili neki ‘uao’ gitaristi, ali sam fasciniran time kako su koristili zvukove. McCartney je inicirao dijametralno suprotne vrhunske basiste.
Kakav ste bili učenik?
Neshvaćen. U osnovnoj sam bio odličan jer sam imao kapacitete. Nikad nisam učio jer sam sve pamtio i to mi je bilo dovoljno. Gimnazija je zahtijevala, no ključni problem je pomanjkanje zainteresiranosti profesora za ekscesne klince. Ja sam bio ekscesan jer moju pažnju nije moglo zaokupiti rutinsko predavanje odrađeno na isti način 680. put.
Dolazio sam u sukobe s profesorima, a kod onih koji su to zanimljivo znali ispredavati imao sam dobre ocjene jer sam slušao i pamtio. Tako da je krivica podijeljena.
Ja sam u jednom trenutku demonstrativno otišao iz Pete gimnazije, bacio sam svoju jedinu tekicu koja mi je bila za sve predmete u koš za smeće jer se nisam mogao nositi s autoritetima tog tipa. Nisam ih priznavao kao prave autoritete jer nisam priznavao autoritet sile. Poslije sam se prebacio u Šestu gimnaziju, a završio srednju glazbenu Vatroslav Lisinski, smjer opća gimnazija.
Ali to sve skupa nije valjalo jer se nisam mogao upisati na Likovnu akademiju, što mi je tada bila želja. Otac i stric su mi bili likovnjaci, stric mi je baš bio vrhunski u tome.
Druga želja mi je bila pravo, ali pravosudni sistem je nešto drugo od onog što viđaš u filmovima. Na kraju sam pravo i upisao, ali tada se već zakotrljala glazbena karijera. S ovim razmišljanjem danas možda bih i uspio nešto vremena odvojiti za studij, ali u ono doba mi je relativno uspješna karijera koja je krenula davala za pravo da se pitam što će mi to.
Brian Wilson iz The Beach Boysa je rekao: “Na stvaranje zvuka gledam kao na slikanje.” Kako komentirate tu izjavu?
Meni su zvukovi boje. Ja sam znao na koncertima svirati žmirećki, jer je to drugi doživljaj svirke. Kad se opustim, žmirim i samo slušam, drugi su filmovi. Zvuk nosi svoje boje. Komunikacija mi je problematična ako nemam čovjeka koji me ne razumije kada mu kažem da želim srebrnu gitaru nego kada hoće da mu to pričam u frekvencijama. Ako razumije što znači srebrna gitara, onda je to super.
Vaši raniji radovi polako se ponovno izdaju na kompaktnim diskovima, uz remastering. Koliko ste zadovoljni s time?
Nisam ništa upoznat s time. Znam jednu stvar: vremenom se neke stvari razbistre pa ljudi prepoznaju pravu namjeru pjesme, što je pjesnik htio reći. Također se i neki albumi prepoznaju sa zadrškom, na primjer “Samo snovi teku uzvodno”, koji je izvrstan album. Prva stvar koja je bila prepoznata bio je duet “Dok je tebe”, pa je onda isplivala sa zadrškom “A gdje je ljubav”, da bi me jedan čovjek koji jako dobro poznaje Valjak sada sreo i najviše govorio o “Depri”.
To su ta neka sitna zadovoljstva koja dobiješ ponovnim izdavanjem albuma, jer se prepoznaju neke pjesme koje su prvotno bile nezamijećene.
Jesu li vas zvali da napišete kakvu bilješku uz kakvo remasterirano izdanje, kako se to radi vani?
Ne. Nemaju diskografi tih ambicija. Činjenica da smo veliki bend bili 30 godina i da smo 14 puta rasprodali Dom sportova je nešto s čim se čovjek može praviti važan, ali još nismo zaslužili neku posebnu pažnju. Neko me vrijeme to frustriralo. Kako je moguće da nakon 30 godina uspješne karijere, zagrebačke novine ZG News ne smatraju za shodno objaviti da je taj bend koji je 30 godina predstavljao Zagreb održao zadnji koncert.
Novine kao što su Nacional i Globus jednostavno preskoče da se Valjak ponovo okuplja, kao da to nikad nije postojalo. To me u jednom periodu živciralo, a onda sam shvatio da se tragovi ne mogu izbrisati. Odeš na YouTube i utipkaš “Jesen u meni” i zadnji put je bilo oko 750.000 klikova na tu pjesmu i to ne na spot, nego je netko stavio jesenje pejzaže, tekst i pjesmu.
“Sve još miriše na nju” ima preko 600.000 klikova. Ne pratim konkurenciju, ali sa strane ti se nude slične poveznice i spotovi i drugi bendovi imaju manju gledanost.
To mi daje satisfakciju i to nas je potaklo da se ponovno okupimo. Publika živi te pjesme.
Što je s povratničkom turnejom van Hrvatske?
Sada je u planu ovih 9 koncerata u Hrvatskoj, Slovenija i Sarajevo su također u planu, a htjeli bismo raditi i Skopje, i zbog Akija i zbog tamošnje publike. Zadnji koncerti u Skopju su bili jako dirljivi, dugo tamo nismo bili, a našli smo ljude koji znaju stare pjesme Valjka, nove naše pjesme, tako da ćemo to odsvirati sigurno… Sada nam je u tom smislu fantastična situacija, ne moramo ništa što ne želimo.
