Husein Hasanefendić-Hus, lokomotiva koja je 30 godina vukla Parni valjak, a svi znamo koliko su nam predivnih balada, velikih rock i pop hitova, i pregršt odličnih pjesama oni dali u svojoj karijeri, i to je ono što nikako ne smijemo zaboraviti, jer svatko je od nas sigurno našao svog favorita u njihovoj ponudi. Povodom prestanka rada benda porazgovarali smo s Husom – tekst možda je podugačak, ali vjerujte isplati se pročitati jer saznat ćete neke zanimljive stvari iz karijere Parnog valjka, ali i saznat ćete mišljenje Husa kad je u pitanje TBF i njihov rock Porin, Prljavo kazalište, rock kritičari…
Kako se osjećaš na kraju evo 30 godina duge i uspješne glazbene karijere s Parnim valjkom?
Osjećam se kao da mi završava užasno značajan dio života. Nakon toliko godina to postaje život, više ne možemo govoriti samo o karijeri.
Da li je u ovih 30 godina postojanja bilo većih kritičnih, prelomnih trenutaka unutar benda, da li je ikad skoro došlo do raspada benda?
Ne. Bilo je momenata kada su se postave mijenjale, kada smo u određenim trenutcima došli do nečega što je izgledao kao maksimum neke zadane ekipe. Da li zbog angažmana, drugačije vizije ili pomankanja vizije, potpuno nebitno, ali smo u nekim situacijama uzimali nove ljude kao ono neku ‘transfuziju’. S te strane stvari nikad nisu rješavale da su bile svađe, dapače svi ljudi koji su prošli kroz benda s njima i dandanas imamo dobre kontakte, jednostavno bi zajednički shvatili da smo maksimum postigli i idemo sad nekim drugim putevima. Bilo je onih kratkotrajnih bljeskova umora, zasićenja, sve što je normalno da ti se dešava, ali nikad nije bilo ono baš čvrsta odluka sad stat i prestat s bendom pa onda predomišljanje.
Ovo je prvi put, mislim lagano je počelo sazrijevat da je vrijeme da stanemo, najmanji razlog je pomankanje volje ili uživanja u sviranju, to nije bio problem. Bend ima jednaku energiju sviranja i uživanja sviranja kao i prije, mislim koncerti to dokazuju, s te strane je sve u redu. Međutim jednostavno je postalo preteško egzistirati na ovako malom tržištu, na neki način bolesnom tržištu. Bolesnom, prvenstveno zahvaljujući medijima. Ta činjenica ti nameće jedan tempo rada koji je jednostavno gotovo nemoguće pratit, a s druge strane status koji bend ima, neće ići ispod te grane od koje ne možeš odstupat jer bi se to protumačilo kao pad. Da mi sad sviramo po Zagrebu klupsku scenu svi bi tumačili kao pad jednog benda koji je obično svira u Domu sportova. 
Situacija je takva da ti ne možeš iscprljivat publiku, ne možeš ih svaki 6 mjeseci-godinu dana zvati ajde dođite vi u Dom sportova, moraš im dati neki razlog. Bendovi koji tako dugo traju na svjetskoj sceni, a takvih je nekoliko, oni imaju pauze od po par godina između turneja, a mi si to ne možemo dozvoliti. U nekakvom žutilo koje je dominantno u medijima mi smo ostali razoraužani, mi nemamo šta ponuditi u tom smislu. Nismo nikad kamerama dopustili da nam ulaze u spavaće sobe, a protiv toga se jedino možemo boriti da radimo to što radimo na najbolji mogući način, a to nije dovoljno. I tako jedno s drugim, i u ime sveg uloženog, donešena je odluka da ćemo ostaviti bend dok je velik. Mislim da to vrijedi kao velika točka na i.
Kad si shvatio da bi Parni valjak mogao postati nešto tako ‘veliko’, što već je dugi niz godina?
Kad se vratim nekako u prošlost, mi smo ti imali razne faze uspjeha. Ona prva faza su bile pjesme, kako ih ja zove ‘doskočice’, koje su cijaljno rađene da bi imale instant reakciju, da bi se zavrtjelo, da bi ljudi dolazili na svirke. U našoj prvoj godini imali smo 154 nastupa. To nam je bio cilj, što više svirat, osvajat mjesto po mjesto, da nas ponovo zovu da dođemo svirat. Prvi, pod navodnicima onako veliki hit bio je “Prevela me mala žednog preko vode”, kad su djevojčice vrištale i trčale za nama. A prvi put se bend počinje onako ozbiljnije doživljavat albumom “Gradske priče”, kao bend koji daje emociju, koji nešto govori.
Onda “Vruće igre” opet donose neku tinejđersku euforiju, mi u odijelima. Tad smo imali prvu veliku značajnu promjenu, potpuno nova postava, pa sam ja htio poslat poruku – u istim smo odijelima, kao da ima neko simboličko značenje, da nismo neka beveze ekipa. Da bi sa svakim sljedećim albumom, sa svakim sljedećim Domom sportova počelo izgledat kao da je to nešto trajno. Onda te opet nešto zdrma, pa shvatiš da nemaš nekog kredita, već se stalno moraš borit.
Činjenica je, kad se Hrvatska osamostalila da smo već prije bili veliki, ostali smo jedan od 2-3 velika izvođača. I tu je sad, nešto što bi se moglo reći ‘betonirana karijera’, ali uvijek je bila borba. Nikad nije bila garancija, to što smo imali krcatu dvoranu jedne godine da će tako biti i sljedeće. Jedino smo kredita imali u samom startu, kad bi neki singl pustili u eter, jer bi dobio veću minutažu nego neki nepoznati bend.
Misliš da ste tijekom karijere bili podcjenjivani od strane kritike, bez obzira što ste imali veliki uspjeh sa singlovima i albumima kod publike?
Dugo vremena sam držao do kritike, i kad su nas ubijali na početku, i one kritike koju su bile smislene su mi nešto značile, jer si misliš čovjek je pismen, suvislo razmišlja i argumentira mi, i ok nisam u pravu. Ali dosta toga je, znaš nekad te zaboli neka loša kritika, ali kad je proanaliziraš vidiš da tu nema ništa što bi te trebalo brigat, jer jebiga iz kojekakvih razloga mi smo mnogima bili teren za iživljavanje. Mislim da velika većina njih uopće nije ozbiljno preslušala album. Istina mi smo imali kojekakve pop pjesme kao “Kao ti” ili “Uhvati ritam”, koje su postojale hitovi, iako “Uhvati ritam” je politička pjesma, ali je malo tko na taj način doživljala, ako samo uzmeš u kojoj je situaciji nastala i šta zapravo govori.
Mene to nije nikako mučilo, jer u karijeri sam radio kompromise jer sam htio održat bend, nikad prebolne, ali u nekim situacijama vrlo svjesne, da bi se zavrtili na radiju, da bi mogli živjeti od toga. S druge strane smo radili ono što nam se sviđalo, pa tko voli nek izvoli. Jednog dana će netko ponovo preslušat albume, možda i dalje ostanemo bend koji ne zaslužuje knjigu, a možda će promijeniti mišljenje. Meni je ipak bitno da smo zaokružili sliku, imamo strukovne nagrade, imamo nagrade publike, što bi još trebali.
Koji su po tebi najbitniji albumi Parnog valjka?
Čuj bitni su po neki momentima koji te obilježe, što ne znači da su i najbolji. “Gradske priče” je album koji se prvi prodaje u ozbiljnoj tiraži, i donosi si “Ulične tuče” kao odraz trenutačnog trenda u glazbi. Meni osobno “Vruće igre” su neka prekretnica, jer je bend tu stvorio neki svojstven sound, i to je učvrstilo neki status. “Buđenje” je dosta bitno, jer smo imali dosta dugu pauzu, četiri godine nismo ništa objavili, što je za naše uvjete dosta velik period, i odnio je dosta Porina. Nakon toga smo “ZeKaeM” napravili, koji je statistički najprodavaniji album, najprodavaniji živi album, odnio je puno Porina. Uspostavili smo jedan drugi način sviranja, to nam je bio magisterij ili doktorat, štagod.
Da li ste na početku karijere živjeli onu parolu ‘sex, drugs and rock’n’roll’?
Mi smo ti negdje već na početku karijere na neku foru skužili da se nije pametno razgolit. Nije pametno glumit neku ulogu u kojoj ti nisi ti ti, nego neki umjetni imidž, koji nema veze sa stvarnom osobom. Ni niti Aki niti ja nismo tome pridavali puno pažnje, isto tako nismo smatrali da nešto što se dešava mimo bina predmet priča. Ne znam koliko smo puta odbijali da nas slikaju sa ženom, djecom, moja spavaća soba, moja kupaona. Mislim šta nekog briga gdje ja kenjam, s oproštenjem, razumiješ. Mi smo preživjeli, to je bitno. Bili smo mladi, ludi, i prošli sve što prođu mladi i ludi, ali u detalje ne bi.
Kako komentiraš to što je TBF ispred vas i Psihomodo popa pokupio Porina za najbolji rock album godine?
Mislim da je to sasvim u redu.
Misliš da su oni rock bend?
Da, ja ih tako tretiram, ja se ne uzubuđujem oko toga. Bilo je puno komentara, oni sigurno ne zvuče kao rock bend. Nije samo riff i električna gitara rock bend, već prvenstveno stav, a stav se može isčitati iz njihovih tekstova, mislim da spadaju u taj milje.
Oni se sami ne smatraju rock bendom?
Da, ne smatraju se, zezali su se na taj račun. Uopće, te podjele me ne zanimaju. Mislim da su oni konkretno u toj kategoriji zato jer je to bilo lobiranja unutar diskografskih kuća, jer da su bili s Edom Maajkom onda bi bio problem. Međutim to su nerješive stvari, ne treba se oko toga previše uzrujavat. Oni imaju dobar album, oni su u naletu, medijski su bili dobro eksponirani, hvaljeni su od kritike, mislim da ih je publika dosta široko prihvatila, dobro nemaju dobaćaj koji mi imamo. Mislim meni se sviđa to što rade, nije mi krivo. Zapravo, ja sam dosta davno prihvatio činjenicu da je nominacija značajna, bio sam jedne godine u upravnom odboru Porina, kad mi nismo bili ninakoji način u konkurenciji i znam koja gomila prijava dolazi i šta se sve nudi, to je zastrašujuće. I onda kad se to pročisti ti dodeš među tri, to je već gotovo, nije bitno bronca, srebro ili zlato. Je, zlato je najslađe uzet, ali molim lijepo biti među tri u takvoj gomili izvođača, to je velika stvar. Tako da ne osjećam neku veliku frustraciju, naravno i činjenica da smo uzeli jako puno Porina. Da samo uzeli dva-tri vjerojatno bih bio nesretan.
Možda bi ovaj bio posebno sladak zbog kraja karijere?
Bio bi sladak, ali nema veze. Čuj nakon 30 godina karijere, naš svaki album bio je u nominacijama, znači da je uvijek bio u vrhu recentne ponude, to je već sasvim dovoljno. Stonesi nisu već dobar album objavili 30 godina, jebiga, sad su uboli dobar album, a pitanje je koliko je on dobar u odnosu na druge.
Kad smo kod The Rolling Stonesa, da se pojavi mogućnost da im budete predgrupa u Zagrebu 6.7., da li bi se ponovo okupili samo zbog toga?
Znaš šta ti je to – uvijek kad bend svira ispred velikog benda je žrtveno janje. Kada bi mi imali uvjete, znači kada bi mogli korisit razglas i rasvjetu, znači da je dojam identičan, ja bi to vrlo rado – mnogi bi se iznenadili, ali to tako ne funkcionira. Znaš šta, mistificira se, išao sam na koncert Phil Collinsa, iako nisam neki njegov fan, volio sam Genesise s Gabrielom, međutim htio sam vidjet o čemu se radi, jer to je stvarno top, to je svjetska produkcija.
Sad se ja pitam – kako parirat tome, kad oni imaju mogućnost s takvom tehnologijom mjesec-dva uvježbavat koncert, imaju savršene uvjete na bini, u životu, na putu, sve im je podređeno maksimalno, najbolja ekipa oko njih. A mi ulazimo u ring bez kondicijskih priprema, i naravno gubimo bitku, a mi smo imali sreće da smo se našli u situacijama gdje smo al pari nastupali s nekim stranim bendovima i mislim mogli smo ih pojest bez ikakvog problema. Kad kažem mi, ne mislim da smo mi jedini koji smo to u stanju, jer naša scena ima glazbenika, ima autora, samo nema te uvjete. Ulaznica za domaćeg izvođača je višestruko jeftinija jer se to tolerira to je normalno. Zašto je to normalno?! Zato što ovaj govori engleski, ili je svjetska zvijezda? Da, ok, svjetska zvijezda je činjenicom da je tamo rođen, tko kaže da ne bi Kazalište ili Oliver da je rođen u Italiji, da ne bi bio veća zvijezda od Erosa Ramazzottija, tko to može tvrdit? Mislim meni osobno čovjek bolje pjeva, muzikalniji je. Vrlo smo skloni podcjenjivanju onog što imamo.
Da li su te ikad ili te još uvijek smetaju suprostavljanja s Prljavim kazalištem? Da li su postojale ikad kakve tenzije među vama?
Pa čuj ja bi ti sad mogao na par načina odgovorit. Mogao bi zločesto pričat o toj situaciji i izlazit s podatcima tipa da mi svaki album odsviramo turneju i napunimo Dom sportova, a da oni to ne rade, nego koriste varijante da sviraju besplatno na Trgu, koji mi apropo nikad nismo uspjeli dobit, kad god smo probali, zašto je tome tako ja ne ulazim. S druge strane, mislim da ja nisam nikad osjećao problem konkurencije, jer je za scenu bolje da je više izvođača koji su uspješni jer se stvara tržište koje je stabilno. Nek se svaki mjesec dogodi jedan dobar koncert u Domu sportova, publika počne dolazit s povjerenjem, jer je sad vrlo česta situacija da se na umjetni način napuni Dom sportova, da li sponzoror dijeli ulaznice ili ovo-ono, a bend nije dorastao tome, pa onda puno publike ode kući razočarano.
Kakvu glazbu trenutno slušaš?
Jedino kad slušam je kad sam u autu, jedino onda preslušavam CD-e, doma vrlo rijetko mogu doći na red od klinaca, ali zahvaljujući njima mogu čuti što se zbiva u žanrovima koji ne bi niti išao slušat. Od ovih novih, ima jedna čitava gomila gitarističkih bendova koji su mi odlični, kao npr. zadnji album od Queens Of The Stone Age. Odličan im je album, to sam baš intezivno slušao, jer je tako žestok i tako dobro deru. I naše sam neke prelušao – Vatra, Ramirez, Djeca, ima tu štofa, imamo mi kaj za ponudit, jedino što je kod naših što vrlo često pokušavaju preslikat ono što se vani dešava. Mislim da je to greška, da bi se trebali izrazit na alatima koji im padnu na pamet.
Imaš neki svoj bend koji ti je top?
The Beatlesi su mi apsolutno prvi i nije ih nitko nikad uspio poljuljat, ako ih pažljivo slušaš, sve što se kasnije dešavalo u glazbi, oni su negdje inicirali u nekim trenutcima. Mislim da se nikad nije pojavio toliko moćan izvođač, oni su uboli 100% svega. U raznim fazama su mi bili razni bednovi – Pink Floyd, Genesis, Yes. Jedini bend koji sam uredno godinama pratio su Aerosmith, njihove albume sve kupujem. U2 mi je dobar bend, The Police mi je bio odličan, a Sting mi je dosadan, osim možda u prvim radovima. Klasiku slušam dosta, to je vrhunska stvar.
Jesi zadovoljan izborom pjesama na “Koncentratu”?
Djelomično, ovdje je bio kriterij dobačaja, što je uobičajni kriterij kod takvih albuma, ideš logikom hitova. Ima puno pjesama koje nisu hitovi, ali su meni osobno draže pjesme, kad bi nekome morao dati jednu pjesmu po kojoj će me upoznat, onda ne bi dao “Uhvati ritma” već bi dao “Molitvu”. Iako je “Uhvati ritma” bile veliki hit u Poljskoj, donijela mi je puno para, i ta pjesma kao kompozicija je bila vrlo uspješna. Ne govorim omalovažavajuće o tim pjesmama koje su bile veliki hitovi, neko jednostavno o jednom spoju gdje si kao autor sretniji.
Repertoar pjesama za koncert slažeš ti ili…?
Ne, ne, ne. To je jedna nepravedna situacija, vjerujem da kad bi čovjek išao radit anketu da bi 60-70% i nakon svih ovih godina mislilo da je Aki napisao te pjesme. Ja često pričam po novinama, jer ljudi koji se bave glazbom znaju da sam ja autor, ali ova široka publika ne vodi o tome računa. A pogotovo ne vodi računa o tome što znači krajnji proizvod i što je bilo na početku – jedna ideja. Ja sam uvijek želio ljude uvuć u pjesmu maksimalno, ne govorit daj ovako odsviraj što je Johnny radio, pa je na kraju ostao sam. Ti moraš kod ljudi imati maksimalni angažman da osjete sebe unutra, i to je ta neka kemija. Da, ja predložim repertoar, ali uvijek na kraju nakon diskusija se iskristalizira ono što sviramo, a to je zajednički rad.
Imate u planu live album nakon zadnjeg koncerta?
Pa u planu je DVD. Zagreb će se snimat, i to će biti 30 godina benda, imamo 25 godina na DVD-u. Kako smo sad objavili “Koncentrat”, tako sam razmišljao isto o albumu koji bi objedinio živim pjesama. Možda se sljedeće godine pojavi kompilacija po mom izboru, koja ne bi bila komercijalna.
I šta nakon 31.12., tebe kao glazbenika?
Ne znam, sigurno znam da neću prestat svirat. Radit ću pjesme, imam sad materijala za album. Prvo ne mislim ništa raditi, već se buditi s idejom na koji način bi mogao provest dan. Malo konačno živjet na brodu, zavidim onim ljudima koji dođu na more u četvrtom mjesecu i vrate se u desetom. Ali opće planove imam – imam pjesme koje želim da zažive, svirat ću blues kod našeg bivšeg basiste u Booze And Blues klubu, jer to mi je oduvijek bila želja, možda ću snimat neke albume kao projekte, a možda pokrenem i neki bend, jer to je neka nova priča koja ti daje puno prostora, koja ti daje mogućnost da ideš svirat u naprimjer u Sax.
