Koliko ste puta čuli neku pjesmu i pomislili, “pa ovo sam već negdje čuo“? E to negdje, to je bunar s kojeg, dok se ne otkrije, ‘piju’ mnogi glazbenici koji se inače kunu da im je inspiracija uredna i potvrđena, nešto kao stalna kreativna erekcija bez Viagre. Opterećujuća da ne mogu niti spavati, jer im i po noći padaju na um melodije, tekstovi i vrijedne ideje.
Ali i talenti koji put mogu ‘zaštekati’, pa se može i praktičnije; zašto ne preurediti neku tuđu, već gotovu? Zadnji slučaj je Tonči Huljić čija je špica “Samo ljubav ostaje” za sapunicu “Larin izbor” prepisana fraza podjednako srcedrapateljnog komada “Komadić neba plavoga”, grupe Azuro od prije 13 godina. No, Huljićev izbor pokazao je da je Larina bižuterija ukradena, kao i onaj nakit koji je Davor Šuker našao u avionu, što je otkriveno tek kad ga je, ni kriva ni dužna, neka djevojka dala na procjenu u zlatarnu na francuskoj rivijeri.
Nije problem, Huljić će zamijeniti Larinu temu s nečim još boljim. Priča ni ne djeluje šokantno, zapravo je uobičajena. Čitav Huljićev opus podupire nepodnošljivu teoriju naslanjanja. Uostalom, sredinom devedesetih posvojio je pjesmu s demo vrpce koju mu je, nesvjesna što čini, poslala neka gospođa koja je htjela provjeriti koliko joj talent vrijedi. Huljić je nakon toga dobio inspiraciju i s Petrom Grašom potpisao “Neka mi ne svane”, s kojom je Danijela otišla na Eurosong. Vratila se s pjesmom čiji su koautori, sudskim putem, postali dotična gospođa Vesna Žagar i Grašo Petar veliki.
Društveno prihvaćena šteta
Nedavno je Općinski sud u Splitu presudio da je Huljić za cijenjenu pjevačicu Mineu i inventivni uradak naziva “Da me oće Stipe” plagirao pjesmu “Dalmatinke male” Ivice Bašića iz 1963. Objašnjavajući priču Huljić je kasnije sasvim razumno ustvrdio: “Suvremena produkcija se kopira. I kod stranih izvođača možete naći isti tempo, isti grif, violine, note…”
Što se mene osobno tiče Huljić ne postoji, uopće me ne zanima, ali šteta koju čini ipak je društveno preopasna, i prihvaćena, da ju čovjek ne zamijeti. Čovjek se zapita kako to da, kvragu, putem nije smislio bar nešto vrijedno? Je li zaista toliko niškoristi pored čitavog tog golemog truda?
Magazin je nastao kao odgovor na Rajka Dujmića i Fosile, a oba benda kao domaći pokušaj repliciranja uspjeha tada sveprisutne Abbe. I tu moramo priznati da je Huljić bio uspješan autor bubble gum hitića koji su imali nekog šarma, iako su ga još na početku karijere opomenuli iz splitskog udruženja glazbenika da prestane plagirati Ricchi e Poveri.
Hladnokrvni ubojica ukusa
Ne treba smetnuti s uma da je Huljić uz Dujmića i Bregovića jedini domaći estradnjak koji je uspješno zamijenio nekoliko pjevačica u bendu i iz petnih žila se trudio pokazati da je on glavni mastermajnd uspjeha benda, a kasnije i čitavog eskadrona Huljićevaca. Rajko Dujmić nameće se kao najkorektniji od njih troje, pravi profesionalac, dok je Bregovićeve legendarne ‘pozajmice’ bolje i ne navoditi.
No, spram Huljića razlika je drastična; kao da uspoređujete simpatičnog lopova i hladnokrvnog ubojicu masovnog ukusa. Uostalom, Bregović i Dugme davno su nosili štikle, još dok se Severina nije ni rodila, i tako oslobodili medijski prostor Jugoslavije za mnoge ranije nezamislive diverzije. Da je tada bilo gay prideova vjerojatno bi ih podržali.
‘Naš’ neukus je bolji od vašeg
Bregović je ozbiljno prepisivao i tuđe pjesme i tradicionale, a danas najčešće prepisuje samog sebe u reviziji starih pjesama Dugmeta. Nije čudno da su se uortačili za Madre Badessa bend, ali je još čudnije da se radilo o korektnom, vrlo dobrom albumu kojim se i Huljić pokušao ukrcati na etno teren i steći referencu ozbiljnog autora. Jer koliko god tvrdio suprotno, hebe ga da nema renome. Jer na svaki pristojan potez dolazi mu bar kila odbojne bižuterije, poput one koja se ljeti dijeli na onim pogubnim štandovima po jadranskoj obali.
Zajedničko im je da je uvijek u blizini podignuta neka hrvatska zastava, ili grb, ili neki lokalni znamen, što ga nepogrešivo identificira kao ‘našeg’. Jer ‘naš’ neukus je bolji od vašega i time automatski sankcioniran i ozakonjen za upotrebu. Upravo zato je i nezainteresiranom čovjeku nepodnošljiv Huljićev ‘izlog jeftinih slatkiša’, ako ga se uopće smije staviti u istu rečenicu s Buldožerom.
Huljić je u pravu kad kaže da ne želi namjerno prepisivati tuđe pjesme, on je uvijek htio tuđi stil uspjeha, poglavito Dugmeta, i postao najveći krivac za prodor neizdrživog seljakluka i narodnjaka – svaka člast pravim seljacima i narodnoj glazbi – na domaću scenu.
Kako je propao rock’n’roll
Podsjetimo se, koliko god bio ekstremno zaslužan za proboj domaćeg rocka, Bregović je istovremeno bio i glavni akter priče ‘kako je propao rock’nroll’ u Jugoslaviji. Narodnjačkim rukopisom nakon odlaska Bebeka – koji tada nije imao ni daleke veze sa simpatičnim ‘pastirskim rockom’ s početaka Dugmeta, a niti s etnom i onime što je kasnije postalo hoh i in – Bregović je pokopao sve estetske kriterije i otvorio vrata pogubnoj estradizaciji SFRJ rocka koja još traje. Upravo od konca osamdesetih rock se kod nas isključivo pojavljuje kao alternativa srednjoj struji, i daleko od nje, a novi položaj instaliralo je upravo temeljito poseljačeno Dugme iz zadnje faze rada.
Kao pravi Hrvat umrežen u strukture medijske vlasti, Huljić je marljivo producirao i prodavao narodu turbo-folk, zbog čega je golema laž da su Srbi, Bosanci ili netko treći krivi za neukus inače kulturnih i nevinih Hrvata. Kompletan Huljićev opus prečac je do neukusa, i to autentično našeg, s našom publikom i našim medijskim servisima koji ga marljivo opslužuju i reklamiraju. Najebali ste bez obzira slušali ga ili ne, pipci te sapunice sežu predaleko.
