Ako je za dobru rock glazbu uvijek bilo bitno da je odraz stvarnosti, onda smo u banani, ispada da nam je glazba opet bolja od stvarnosti, pogotovo od političara. Može se i usporedba napraviti.
Na našoj rock sceni vlada prava Vlada u sjeni, dobrih kandidata je ko u priči, mlada inteligencija i moralna vertikala, plus, konkurenti se ne mrze i ne rade shizofreniju narodu i svi imaju jasne stavove koje – nevjerojatno, ali istinito – nikad nisu ‘prodali’.
Mile Kekin premijer, Urban predsjednik, Remi ministarstvo vanjskih poslova, Vava ministarstvo kulture, Aljoša Šerić pravosuđa, TBF unutarnjih poslova (njima se može vjerovati u tom osjetljivom sektoru), Bare ministarstvo zdravlja i socijalne skrbi. Viduka iz Kawasaki 3p mogao bi komotno preuzeti dva resora; EU integracije (zbog Bugara, dakako), a i ministarstvo poljoprivrede, s obzirom na uspješno iskustvo s plantažom kupina. Kandidata ima još… Huljiće, Thompsone i Severine bi, naravno trebalo prebaciti u opoziciju.
Domaća rock scena zaista je jedan od bolje profiliranih sektora. U trenutku dok je HDZ zauzeo Lisinski umjesto glazbenika i tamo napravio ne bal, nego maskenbal, jasno je da se svim sredstvima pokušava homogenizirati ‘scena’ i napraviti jaka opozicija vladajućima. Legitimna ideja, sa čijom se izvedbom nikako ne moramo složiti, ali legitimna.
Razumijemo, ali ne kužimo
Situacija u tretmanu rock glazbe je drukčija. Ma koliko bila jaka rock opozicija – jer tu su strane što se tiče odnosa pozicija-opozicija zamijenjene, a rock je kod nas baš uvijek u opoziciji – estrada se, mada i tamo postoje razlike, ne da, i s duplo manje truda obično ubere više glasova publike. A možda se tako samo čini, zbog odabira po novinama, radijskim postajama i televizijskim kućama. Jer, u glazbu, politiku i sport razumiju se baš svi, ali se ne kuže, pa se i lako podmeću programski izbori i silovanje duplerica svakakvim budalaštinama.
Mala politološka komparacija pokazuje zanimljivu stvar, da su spram političara naši rockeri i hip hoperi ne samo talentirani artisti, nego i ozbiljno ideološki profilirani. Ovi najbolji svi imaju jasan stav i poziciju, i to kvalitetnu, što je od naših političara bedasto očekivati. Tu vlada komedija zabune; ljevica od socijalnog nauka više voli vjeronauk, liberali su najkonzervativnija stranka, narodnjaci su neoliberalni kapitalisti, gradonačelnik dijeli grah u Maksimiru narodu kojeg deru s Holdingom, dok socijalisti radikalno podebljavaju račune za luksuz struje i plina svojih državnih tvrtki. Jedino desnica piči iste ridikulozne priče i zaista misli što govori. Baš i nema nekog izbora, politika je kod nas genetski u dire straitsu iz kojeg će se teško izvući.
Kod dobre rock glazbe tog nema, stvari su jasne i glasne. Kao što vani postoje glazbenici ‘svijesti i savjesti’, tako je i kod nas. Doduše, odnos glazbe i politike često je bio zamućen, jer su se mnogi ponašali kao eskort servis političarima i mijenjali dresove kako je kome pasalo. Sjetimo se djevojke sa sela, koja je od miljenice HDZ-a i nogometne reprezentacije naglo postala lijeva intelektualka, što je bio jedan od začudnijih spinova.
Kukolji ispod žita
Domaći rockeri su puno bolje ideološki profilirani, bliži onom ‘vote for change’ modelu, koji veli da je promjena osnovna stvar i da zanovijetanje i ne slaganje s autoritetima ne smije prestati. Rock i vjeronauk imaju samo jedno zajedničko; nisu za školu. Za to moraš imati smisla, ili ide ili ne ide, to ne može biti institucionalno.
No, latentno nizvodan izbor urednika i novinara, koji poluinformirani odabiru zabavu narodu bez da ih itko prozove zbog uvrede pameti, tradicionalno je sklon – parafrazirajmo Arsena Dedića – “teškim riječima i lakoj glazbi“. Pokojni kolega Darko Glavan jednom je dobro rekao, “nikad ne podcjenjuj masovni neukus“, ali kvragu, pop glazba bi po definiciji trebala biti popularna, a zabavna zabavna. Zašto je kod nas drukčije, zašto nam je zabava loša, a popularno svašta? Ili nam se samo čini tako zbog medija koji na površinu izvlače kukolje ispod žita?
I dok se šakom i kapom nude trajno potvrđene nevrijednosti, problem, tj. prednost, rocka je i njegova vječna oporbena pozicija, jer, sam po sebi, ako je dobar, ne trpi tutorstvo. Smisao rocka i jest da se propitkuju autoriteti, pa i vlastita pozicija dovodi u pitanje, a publici se ne podilazi i ne prodaje muda pod bubrege. Kada ste na pozornici Hladnog piva ili TBF čuli ijednu riječ koja bi uvrijedila nekoga? Nikada. Sasvim suprotno, i kada su mogli igrati na kartu potpaljivanja strasti nisu to radili, jer publiku treba ‘odgajati’, a ne podilaziti joj i raditi cirkuse nakon kojih te se odrekne i familija i publika.
Brrrrr
Problem kod nas je što se panično bojimo promjena, jer ‘kontakt je skup’, a strah od novotarija i ‘rizika’, bez obzira što ga zapravo nema, jer rizik je zapravo ovo drugo, toliki je da se i imena koja sviraju petnaestak godina još uvijek doživljavaju kao mlade snage, a njihove ideje, iako su postale neki mainstream, još uvijek su ‘provokativne’. Brrrrr.
S druge strane, britanski tisak u stanju je godišnje histerično podržati par desetaka novih imena, od kojih će neka nestati, mnoga preživjeti kao ljuta alternativa (ali osigurane egzistencije), neka stići do milijunskih naklada, i na svima njima industrija će živjeti sljedećih godina. A mi ćemo ih uvoziti. Ruku pod ruku sa ‘starim prdonjama’, koje nitko neće zbog godina provedenih na sceni slati u mirovinu. Jer godine nisu važne, važno je što se i kako radi.
