Osim kao zemlju tulipana, vjetrenjača i odličnih nogometaša, po čemu ju svatko prepoznaje, Nizozemska je u zadnjih dvadesetak godina postala jedan od najznačajnijih svjetskih ‘rasadnika’ talentiranih metal-muzičara. Velika većina njih svoj je talent i potencijal, spojen najčešće s mukotrpnim i dugim radom, baš kako to i treba biti, uspjela pretvoriti u kvalitetu, i svoju zemlju upisati u vrh metalnih Top-ljestvica.
Jedan od najreprezentativnijih primjera da je tome tako je skupina The Gathering čiji se nastanak otprilike poklapa sa spomenutim početkom uzleta nizozemskog metala. Taj bend je prošle godine proslavio dvadeset godina rada, u kojem je periodu objavio devet studijskih albuma i jedan je od rijetkih, ne samo u Nizozemskoj, koji je svih tih godina imao pravilan, spontan evolucijski ciklus i čiji je svaki album donio nešto novo, nešto drukčije, nešto zanimljivije, nešto specifičnije od svog prethodnika.
Iako su u početku najviše problema imali s pjevačima kojih su u prvih pet godina promijenili isto toliko, jezgra benda, braća René i Hans Rutten, konstanta i kreativna poluga, bili su uporni i uspjeli. Dodamo li njima i klavijaturista Franka Boeijena, koji će ove godine navršiti dvadeset godina ‘staža’ u The Gatheringu, jasno je da je baš to zajedništvo i samouvjerenost razlog što je The Gathering sve godine (o)držao kvalitativni kontinuitet kao malo tko. Zato je, iako sigurno ne najpopularniji, ne s najvećim i najbrojnijim fan-clubom, postao jedan od najomiljenijih svjetskih metal-bendova, s naglaskom na posebno idolopoklonstvo u rodnoj Nizozemskoj, gdje je već odavno prerastao kultni ‘format’. 
Mada, jasno je, da će mnogi najveće zasluge za uspjeh pripisati Anneke van Giersbergen, s kojom je bend snimio nekoliko epohalnih albuma. I dijelom biti u pravu, jer Anneke je pjevačica (i kompozitorica) takve razine kvalitete da se i više nego lako mogla prilagoditi svakoj novoj promjeni, svakom novu zahtjevu, svakom novom izazovu, i s pravom je trinaest godina bila zaštitni znak benda. No Anneke više nema, otišla je prije nešto manje od tri godine, čime je The Gathering zatvorio svoje najduže i najuspješnije razdoblje. Zatvorio, ali samo manjim dijelom, jer nastavak rada bez karizmatične pjevačice bio je neupitan, stigla je njezina zamjena, Silje Wergeland (Octavia Sperati), i The Gathering je nastavio tamo gdje je stao. Ako je uopće ikada i stao.
Prvi album s novom ‘frontwomanicom’, “The West Pole” (2008.), još je jedno u nizu uspješnih ‘eksperimenata’ benda, i zahvaljujući njemu, iako stalno u mislima, Anneke se sve manje spominje, a The Gathering i dalje doživljava kao jedan od najspontanijih bendova metal-scene. Opširnije o nekim stvarima koje smo iznijeli, ali i o nekim koje nismo, reći će nam jedan od braće, bubnjar Hans Rutten.
Hans, najprije bih ti želio čestitati 20 godina rada i poželjeti još najmanje toliko.
Hvala ti puno, bilo bi super proslaviti 40 godina.
Mislim da je iza vas uspješna karijera. Jeste li vi zadovoljni, odnosno, je li iza vas 20 uspješnih godina?
Naravno, imali smo mnogo uspješnih razdoblja, koja su uslijedila i nakon teških razdoblja, govorim i o financijskoj strani, ali također i tada kreativnih. Generalno govoreći, jako sam zadovoljan s onime što smo postigli i, naravno, s našim back-katalogom, koji je velik, s mnogo dobrih albuma. Mislim da smo uvijek bili napredni, spremni eksperimentirati, i nismo se bojali raditi pogreške, neprestano smo radili ono što smo mislili da je bilo ispravno, bez obzira na to što su menadžeri ili izdavačke kompanije tražili od nas.
Prisjeti se malo samih početaka. Kako je nastao The Gathering?
Bend je formiran prije 20 godina s Bartom Smitsom na vokalima, mojim bratom Renéom na gitari i sa mnom na bubnjevima. Tada smo započeli. Samo smo željeli pokrenuti projekt i naš glavni cilj bio je napraviti konceptualnu probu o potopljenom selu. Imali smo malenu prostoriju za probe i jednostavno smo u njoj započeli. U to smo vrijeme dosta bili vezani za bendove poput Cathedral, Celtic Frost i Paradise Lost, kao i ekstremne bendove poput Winter.
U devedesetima ste snimali više heavy, death-doom-gothic albume, kasnije ste se preorijentirali na progresivniji, ambijentalni, atmosferičniji rock. Je li takva promjena evolucijski proces stvaranja The Gatheringa?
Da. Startali smo s ovim bendom s jednim važnim ciljem: nastojati eksperimentirati. Nastojati ‘križati’ različite žanrove. Ne na silu, naravno. Naš cilj nikada nije bio stvoriti crossover ‘čudovišta’. Pokušali smo u našu muziku involvirati fusion i utjecaje salse. To se dogodilo prirodno. Mi smo grupa radoznalih ljudi. Također, nastojali smo ‘stroj’ stalno održavati svježim i mislim da nam je to prihvatljiviji način nego da smo stalno koristili stare trikove.
Poput mnogih, mišljenja sam da je “Mandylion” jedan od najznačajnijih metal-albuma u devedesetima. Što misliš o tome?
Znaš, to je meni kao članu benda koji je kreirao “Mandylion” doista teško reći. Mislim da je to utjecajan i važan album, s još uvijek svježim soundom. Također, mislim da taj album ne spada u Top 3 najboljih albuma koje smo napravili. Ja bih dao prednost albumima “How To Measure a Planet” i “Souvenirs” nad “Mandylion”.
Čitam da ste zadnje dane u Nizozemskoj, uživate u snijegu, i svirate akustične pjesme. Je li tako?
Frank i Silje su počeli obrađivati nekoliko pjesama, i stvari The Gatheringa dotjeravali s bazom na klavirskim arijama. Mislimo da je dobra ideja imati kraći set s pojednostavljenim pjesmama, tako da možemo odraditi i manje gaže, bez ozvučenja. Ali to je bilo više za zabavu.
Kad spominjem akustičnu svirku, sjetim sa vašeg albuma “Sleepy Buildings – A Semi Acoustic Evening” iz 2004. Hoćete li i na ovoj turneji svirati akustične koncerte i možda snimiti još jedan akustičan album?
Možda ćemo u budućnosti raditi nešto akustično, međutim, to će biti drukčije od “Sleepy Buildings – A Semi Acoustic Evening”. Na nadolazećoj turneji svirat ćemo sigurno bučno. Neće biti poluakustičnih pjesama, možda samo u našem tour-busu ili u svlačionici.
U siječnju i veljači ćete održati više od dvadeset koncerata širom Europe. Jeste li spremni zimu provesti na touru?
To je odlično, potrošiti jesen i zimu za turneju. Kad se vratim kući, počet će proljeće, što je super. Nadam se samo da neće biti prehladno, da ćemo moći spavati u našem tour-busu.
Support vam je nizozemski gothic-metal bend Autumn. To je službeno?
Da, točno je, s Autumn smo svirali nekoliko puta. Oni su vrlo ljubazni, profesionalni i dosta stari (hahaha).
1. veljače nastupate i u Zagrebu. Kakva su vaša iskustva i što znate o hrvatskim fanovima. Imate li kakve kontakte s njima ?
Da, dopisujem se s nekim ljudima iz Hrvatske, a i svirali smo u Zagrebu tijekom “Sleepy Buildings Toura” 2004. godine. Naš producent i miks-majstor na “The West Pole”, Zlaya Hadzich, rođen je u Hrvatskoj, rekao nam je mnogo priča o Hrvatskoj, kako je bilo i kako je sada. Ja jako volim vašu kuhinju. Bili smo u nekim izvrsnim restoranima s domaćim hranom kad smo zadnji puta bili u Zagrebu. Ali, naravno, nismo se željeli vratiti samo zbog kuhinje. Imamo lijepe uspomene i s našeg koncerta otprije šest godina.
Prošlo je devet mjeseci otkako ste objavili novi album “The West Pole”. Kakvim ga sada ocjenjuješ, biste li nešto mijenjali ili je sve napravljeno upravo onako kako ste htjeli?
Uvijek želiš promijeniti stvari. To je zdravo i na to treba biti neprekidno fokusiran. Ja još uvijek mislim da je to dobar album, ‘grubo’ produciran, živahnog sounda, upravo kakav smo u to vrijeme željeli. Posebno nakon “Sleepy Buildings”.
Možeš li nam reći koje su sličnosti između “The West Pole” i “Home” albuma i što je različito među njima?
Ti albumi nemaju mnogo zajedničkog. Možda bi pjesma “No Bird Call” (s “The West Pole”, op.a.) mogla biti na oba albuma. One se ne razlikuju mnogo. “Home” je introvertan, prema unutra okrenut album, lagan, graciozan, sanjiv, a “The West Pole” je više ekstrovertan, ‘vanjski’ album, rock-orijentiran, življeg sounda, hladan, sirov kao demo.
Naš glavni cilj bio je da “Home” napravimo rockerski orijentiranim albumom. Na neki način, nismo uspjeli s time, ali s “The West Pole” smo doista željeli sound koji će biti više gitaristički orijentiran.
“The West Pole” je prvi album s novom pjevačicom Silje Wergeland. Poznajem njezin rad iz Octavia Sperati, i čini mi se da ste dobro odabrali. Kako ste se našli?
Jednostavno se dogodilo. Zapravo, nismo bili u potrazi za novim stalnim članom benda. Već smo surađivali s Anne na “Capital Of Nowhere” (pjesma s “The West Pole”, op.a.), i razgovarali s Marcelom da radi na nekoliko stvari.
Kad smo čuli Silje, odmah nam se svidjela pa smo joj poslali sirovu demo-verziju pjesme “Treasure”. Ona ju je poslala natrag i jako nam se svidjelo. “Treasure” nije lagana stvar, ali ona je odradila fantastičan posao. Silje je to jako potaknulo, htjela je čuti sve naše nove materijale, i prije nego smo i sami znali, radila je na šest novih stvari, i nakon što smo se prošlog ljeta susreli postala je član The Gatheringa.
Sve se to dogodilo vrlo prirodnim putem. Nismo zaista bili u potrazi, imali smo zamisao projekta, nešto kao s Massive Attack, ali svejedno se dogodilo. Projekt je lijepa stvar, ali kada si član u pravom bendu, to je mnogo bolje.
Vi ste jedan od rijetkih metal-bendova koji ima dvije cure u postavi (Silje i Marjolein Kooijman, basistica, op.a.). Jesu li one glavne, ili ipak slušaju većinu (smijeh)?
Mi smo tri muškarca. Budući da smo stariji članovi benda, imamo kontrolu. To nije beznačajno i djevojke ništa ne kažu (smijeh).
Imali ste još neke cure, koje su bile gošće na snimanju albuma. Anne van den Hoogen i Marcela Bovio (Steam Of Passion, Elfonia), ako se ne varam.
Mi se s Marcelom znamo dosta dugo, još dok je pjevala s njezinim meksičkim bendom Elfonia, s kojim smo nekoliko puta nastupili u Meksiku. Prije dvije godine ona se preselila u Tilburg u Nizozemsku, grad koji nije daleko od našeg, i mi smo ju pitali hoće li doći k nama, a usput i malo ‘čavrljali’ o mogućoj suradnji. Volimo njezin glas, a i ona je vrlo ugodna i draga osoba.
Anne nam je poslala pismo i njezin nam se demo odmah dopao. Njezin glas isto volimo jer je topao i sladak, perfektno ‘montiran’. Anna je studentica, jako je mlada, ali jako talentirana.
S obzirom da niste imali koncerte, kroz blagdane si odmarao?
Nije bilo praznika. Ja sam ‘okupiran’ s menadžmentom benda, našim labelom Psychonaut Records, a imam i dvoje djece s kojima ima dosta posla. Imali smo i probe za nadolazeću turneju, tako da nema praznika. Možda ovo ljeto.
Fotografije: www.gathering.nl
