U očekivanju skorašnje presude Sanaderu možemo zaključiti po onoj od Hladnog piva; politika me u životu uvijek pratila u stopu. I estrada, na žalost. A kad se to dvoje spoje ne može ispasti gore, pogotovo ako su u igri neprijavljeni koferi puni novaca.
U ovom sudskom ciklusu koji nam je pred očima tema zatvora je neizbježna; prvo je pravomoćno osuđen Čačić, onda su oslobođeni Gotovina i Markač a Sanader bi trebao ‘ući’ upravo zbog casha. Sud će reći svoje, ali ima jedan segment u čitavoj priči za koji je ipak najmjerodavniji sud glazbenih kritičara. Naravno, radi se o glazbenom kiču koji proviri iz nas u trenutcima slavlja, kiču za koji nas nikakav sud ne može osloboditi krivnje. Dapače, na HTV-u se upravo emitira i odlična domaća dokumentarna serija o kiču.
Pustimo na stranu pravne i političke implikacije recentnih sudskih presuda i vratimo se sitnim svakodnevnim stvarima. Tu doma, gdje imamo previše kredita u švicarcima a fali gotovina ili cash. I mjera ukusa spram neukusa u glazbenom odjeljku koji odavno prati slavlja i masovne dočeke po Trgu gdje se, naravno, ugura svatko.
Ozbiljni Gotovina i ozbiljna gotovina
Gotovina se držao sjajno; rekao je sve što je trebao i nije rekao ništa što nije trebao, mada pola toga ovima ispred njega nije bilo jasno. Slično kao i s one legendarne amaterske video-snimke iz Knina kada se dan nakon Oluje opako izderao na okupljene za stolom zbog onoga što su, ili nisu, napravili. Srećom da je to netko snimao.
Kao i uvijek, bolje čista gotovina nego kartice s visokim kamatama na emocionalni dug iz povijesti koji svatko tumači kako hoće. Nije čudno da i osuđeni Šljivančanin u intervjuu srbijanskim medijima jučer govori s respektom o Gotovini.
Ili, kako je moj kolega na Facebooku duhovito napisao, nakon navodnih 500 tisuća eura iz crne Sanaderove blagajne, Thompson će i legalno dobiti puno para kao vjerojatno najizvođeniji pjevač tog dana po kafićima i radijskim postajama. Pomalo je čudno da osiromašeni ljudi po Trgu urlaju na Thompsonove pjesme znajući za svu tu lovu, ali tu je ona stara poslovica; ako već uzme bolje da je ‘naš’. Je li?
Sinovi a ne kćeri
Par primjera iz tih programskih shema govori nam da smo estradna država sudeći po medijima i glazbenom meniju koji se nudi. Je li moguće da nacionalne TV-postaje puštaju takav bofl užas u prajm tajmu, poput onog Doris Dragović o rađanju sinova a ne kćeri iz pjesme “Dajem ti srce, zemljo moja”? Kakav BBC i Haag, programska politika i pravosuđe, pa to nekima uopće nije bitno, tu se ne zna tko pije a tko plaća ni u kulturno-umjetničkom sektoru.
Adrenalin puca, nema tog populizma i strasti do politike, sporta i estrade, fuck the rest, BDP, šljaku, profesiju i ostale sitnice. I to nema nikakve veze s Gotovinom i Markačem, možda je njima najmanje bilo do toga i bili bi najpametniji da nekim fanovima vele “hvala, ne” – kao što i jesu – ali stari fanovi se kao i uvijek ne daju.
Balkanska krčma
Nije to bez smisla, glazba se upotrebljava i još češće zloupotrebljava jer igra bitnu ulogu u komunikaciji ideja i emocija prema masama. Situacija je kod nas komplicirana i bolje da se ne sjećamo svih glazbenika – pored časnih iznimaka s prefiksom glazbenika ‘svijesti i savjesti’ – koji su u predizbornim kampanjama mijenjali dresove iz godine u godinu, služeći kao eskort servis političkim strankama sasvim suprotnih ideoloških predznaka.
Dobar je i primjer netalentirane ‘djevojke sa sela’ koja je od maskote predsjednika s dočeka brončanih nogometaša dogurala do pozicije ‘lijeve intelektualke’ i sličnih protupametnih kvalifikacija. C’mon? Iako je ‘to samo rock’nroll’, ili estrada, neke stvari ipak su malo ozbiljnije. Tko je tu D.J., meštar ceremonije i tko bira glazbu? Ili po onoj “tko pije a tko plaća” u Krležinoj balkanskoj krčmi? Glazba se najčešće provuče na mala vrata, ali onda izađe na velike zvučnike.
Vijesti za gluhe
Glazbeni populisti odmah nahrupe i kod nas ‘primijenjena glazba’ nema funkciju guranja naprijed već je uteg prema natrag. Najjednostavnije; normalan čovjek zapita se je li moguće da se u zemlji kojoj je proklamirani prioritet ulazak u EU, hoh Europa a ne ‘omraženi Balkan’, glazba na javnom okupljanju, ali i ona s televizijskih ekrana i radijskih postaja – kafiće da i ne spominjemo – pretvori u estetsku suprotnost onome što uporno pričamo da hoćemo biti ili kakvi jesmo?
Ili možda ipak nismo? Nije problem, samo recimo to glasno, čemu onda optuživati druge da nam izvoze kič i turbo folk ako smo sami odlični proizvođači glazbenog užasa i neukusa. Najveći profit bio bi da haška presuda začepi usta domaćoj truleži i (ne)vjernicima koji vide (za)vjeru svuda i za sve su im po običaju krivi drugi. Kad nisu, jer mi smo svoji najbolji neprijatelji u mentalnom zatvoru i nikako da ga se oslobodimo.
Dug put kući
Bez obzira na put challengerom iz Haaga u Zagreb bit će to za sve nas veliki challenge i ‘dug put kući’, što bi rekao Springsteen u pjesmi “Long Walk Home” s albuma “Magic“. Što u njegovom slučaju ne znači magiju u pozitivnom smislu, nego ‘čarobiranje’ u kojem se i na osobnoj i na kolektivnoj, državnoj razini (u ovom slučaju u Bushovoj Americi) izvrću činjenice, zamjenjuju teze i prodaju rogovi pod svijeće.
Možda bude kolektivne koristi od ovoga, fali katarza, u prijevodu pročišćenje a ne crkveno čistilište. O odnosu kolektivnog i individualnog nešto zna i ovaj ‘dirt bag’ kad se radi o kritici njegove zemlje i onome ‘everybody has a reason to begin again’. Ili ‘who we are, what we’ll do and what we won’t’. Nama fali ono ‘what we won’t’.
Svaki ozbiljan čovjek koji se bavi javnim poslom trebao bi kontrolirati svoju publiku, ne ići joj niz dlaku, potpaljivati strasti i populistički joj trabunjati ono što hoće čuti pa za to pobrati pljesak. Kvragu, trebalo bi umjesto zadojenih strasti reći i neke stvari protiv struje, koje bi pomicale prag tolerancije a ne podilazile masi.
To su ti glazbenici i ljudi ‘svijesti i savjesti’ svjesni okolnosti i odgovornosti. I Gotovina se pokazao sjajnim u teškim okolnostima, pobravši i zvižduke kad se zahvalio institucijama države, predsjedniku i premijeru koji eto nisu po volji publici. “Rat je gotov, stavimo točku i okrenimo se budućnosti” reče on jasno, ali WTF kad neki žive u prošlosti i opako vole davni soundrack?
Rajcanje bez dizanja
Nije bilo ‘rajcanja’ i niskih strasti, rajcanje je ostavljeno glazbi. Ali rajcanje od kojeg ti se ne digne; jer gledajući i slušajući neke pseudo domoljubne spotove poput navedenog bofla mnogi su pomislili da živimo ne u različitim zemljama, nego svjetovima, samo gledamo isti program.
Naravno, nitko ne veli da Doris Dragović ne može pjevati što hoće, ali treba reći ima li privatnim banalnostima o domovini, srcu, sinovima i ostalome mjesta u tom trenutku? Dok žene s troje sinova godinama ostaju bez posla i nema onih obećanih dotacija iz devedesetih?
I na toj domoljubnoj strani na kojoj je jahala, Dragovićka se opekla kad se kao kraljica Torcide zaputila u Crnu Goru na prvu novogodišnju gažu pred deset i nešto godina. Pa je doma na povratku naletjela na minu još većih domoljuba koji su joj zamjerili ‘sezonski’ novogodišnji inozemni rad. Toliko o toleranciji.
Porez na šund
Priča sa zatvorima kod nas i tko u njih ide postaje tragikomična. Mogli bismo reći jedna je konstanta; sve selebritiji po zatvorima, nigdje normalnog čovjeka osim one bakice koja je nadrapala kriva i dužna zbog 600 kuna neplaćenih režija.
Ispada da su nam zatvori za selebritije poput bivših premijera i političara, točnije, da su nam selebritiji za – zatvor. Da barem postoji neki sud za zločinačko umjetničko udruživanje i djelovanje, to bi bilo gala. I zato ako među svim ovim mrskim porezima koje nam stavljaju treba jedan, onda valja vratiti porez na glazbeni šund, odmah složimo komisiju i ekipu sudaca…
