Radislav Jovanov – Gonzo, čovjek koji je potpisao većinu videospotova hrvatskim, ali i regionalnim glazbenicima, nerijetko se u impressumima pojavljuje kao snimatelj, redatelj, direktor fotografije, a mi ga potpisujemo kao svjedoka evolucije hrvatske glazbene scene i izvor informacija o drugoj strani glazbe koju svakodnevno slušamo.
Obožavatelj Blura, otac dviju kćeri, redatelj videospotova, reklamnih spotova, namjenskih filmova, i muzikofil obilježio je rad doslovce stotine izvođača poput Let3, Psihomodo popa, Pips, Chips & Videoclips, Damira Urbana, Natali Dizdar, Gustafa, Hladnoga piva, TBF-a i mnogih drugih, a u četvrt stoljeća rada pratio je mijene političkih sustava, evoluciju medija, ali i glazbe.
Rođeni Zagrepčanin nagrađen je već za prvi spot Psihomodo popa “Leteći odred”, ujedno i njegovo prvo video-dijete, na jugoslavenskom video festivalu Videomix. Lice koje se redovito vidi na rock koncertima skriva pričljivu i skromnu osobu koja o suradnicima govori samo u superlativima.
Gonzo, krenimo s počecima kao mlad fotograf na putu prema najboljem hrvatskom redatelju videospotova.
Sve je počelo time da sam išao u fotografsku školu zbog toga što sam volio fotografske plakate. Imao sam sreću posjećivati tadašnje kino Sloboda, današnje kino Tuškanac, kod jednog očevog prijatelja i gledati filmske plakate. Dobivao sam plakate i fotografije, a kako sam već tada, negdje od četvrtog osnovne, posjećivao koncerte, početak je bio logičan.
Kad već nisam mogao u primijenjenu, škola zanatske fotografije bila je prirodan slijed. Ondje sam zavolio filmski laboratorij koji mi je davao preduvjete za znanje o filmskom snimanju i fotografiji.
U srednjoj si upoznao i neke ljude iz Poleta.
Da, otprilike tada sam upoznao ekipu iz Poleta i bilo mi je nevjerojatno drago da sam mogao u tih godinu dana posjećivati redakciju i povremeno nešto raditi za njih. Na kraju se posrećilo da sam dobio i jednu naslovnicu, naučivši dosta od tadašnjeg grafičkog urednika Doroge.
Nakon vojske sam se opet vratio tom poslu i postao asistent kamere na tadašnjem TVZ-u, gdje sam počeo snimateljski posao i učio preko nekih serija kao što su “Smogovci” te lagano shvatio da je Akademija dramskih umjetnosti i sam poziv filmskog snimatelja ono što ja trebam.
Bi li mogao opisati neku socio-političku klimu osamdesetih kada su se kao dva kulturna medija susreli Polet i rođenje Radija 101?
Polet je već 1983. bio na svom zalazu, tako da nije bilo nekog ‘susreta’, ali sjećam se jednog trenutka 1984. kad sam za vikend pobjegao iz vojske, došao sam u Jabuku i netko mi je rekao da postoji taj novi radio koji pušta odličnu glazbu – Omladinski radio ili današnja ‘Stojedinica’.
Spika je tada bila super, čekalo bi se jutro da krene emitiranje radija i naravno da je bio super jer tada si imao Radio Sljeme i Radio Zagreb, možda dva-tri radija, a 101 je bila prozor u svijet glazbe, diskografije, zajebancije… Polet je prije toga već bio isfuran, ali su se dobro nadopunjavali. No, mislim da je ‘Stojedinica’ uskoro pojela Polet.
S obzirom na političku klimu i dosta cenzure, koliko si autonomije imao nad svojim radom tijekom suradnje s Poletom?
Ma ne, nije se radilo o tome. Ja sam kao klinac htio napraviti pokoju fotografiju i oni su shvatili da bih htio nešto raditi, dali su mi priliku, ali me nisu pročitali kao nekog talenta. Tada sam još tražio sebe i Polet je bila odskočna daska, a ja sam se htio baviti režiranom fotografijom.
Pa kada je došlo do trenutka u kojem si shvatio da se želiš baviti videospotovima?
Vidio sam jedan video The The, “Infected”, koji se puštao u Kulušiću negdje ’84. i definitivno se zaljubio. Mislim da je to bio prvi LP napravljen kao film u kojem je svaka pjesma imala svoj video.
Kada smo ranije razgovarali, rekao si da si se u to vrijeme družio s Gopcem za kojeg si napravio i cover?
Da, moj prvi omot bio je za Psihomodo pop, a u to vrijeme je izašla i moja prva duplerica za Polet, a paralelno sam asistirao redateljima na televizijskim spotovima i emisijama poput “Stereovizije” ili “Radara”, čiji je redatelj bio Dalibor Martinis.
Počeo sam učiti neke stvari i shvaćati u kojem smjeru želim ići i polako je došlo do prvog spota za Psihomodo pop – “Leteći odred”. Taj šlampavo-simpatični spot za koji sam dobio prvu nagradu publike, dao mi je odskočnu dasku za dalje.
Dakle, fotografija te nesumnjivo dovela do filma, odnosno režije i od nje si odustao.
Shvatio sam da fotografija nije toliko dio mene koliko ljubav prema spajanju pokreta, a kako su se tada pojavljivali videospotovi, oni su me definitivno povukli jer su spoj onog što najviše volim – muzike i kamere. Počeo sam studirati, joj, a to studiranje je trajalo dugo pa još ni danas nisam napisao diplomski (smijeh)
…kao ni Matanić donedavno.
Da, ali Dado je ipak mlađi. U principu te na Akademiji posao nosi posvuda, a kako je u moje vrijeme bilo ratno stanje, nije bilo snimatelja kojeg nije bilo na nekom frontu. Ja sam bio na par njih, ali ništa strašno, tako da se Akademija razvukla zbog rada. Kasnije u ‘zlatno doba’ spotova koje je došlo nakon rata nije bilo baš nekih strašno kvalitetnih bendova, ali bilo je posla i bio si sretan što ga imaš.
U kojoj fazi konkretno?
Pa 1994. na 1995. s Let3, Psihomodo popom, Dinom Dvornikom jer su se dotad vrtjele samo te neke estradne varijante poput Sandija ili E.T.-a. Između ostalog sam čak i to radio jer sam morao, odnosno jedino sam to i mogao.
Je li došlo u jednom trenutku do produkcijskog procvata umjetničkih videospotova?
Ne, nije ga ni bilo, eventualno u slučaju Pips Chips & Videoclips koji su iza sebe imali Atlantic Trade koji su ih pomagali i sponzorirali. I možda Rundekov “Apokalipso”. Ljudi nisu previše ulagali u spotove pa je nekakav maksimum bio 4-5 tisuća maraka ili danas do nekih 3 tisuće eura.
Škrtost ili problem distribucije?
Pa problem je bio da posljednjih sedam-osam godina nije bilo neke emisije koja bi prikazivala spotove, donosila vijesti i stanje na top-ljestvicama, a to je bendovima i ljubiteljima glazbe jako nedostajalo. Svi bi govorili ‘nema ništa’ u nekakvom produkcijskom smislu pa nije bilo razloga ni za skupe spotove.
Sad se to u međuvremenu vratilo s glazbenim emisijama kojima ljudi konačno dobivaju ono što su htjeli, iako je činjenica da to nije isto ili čak slično kao nekadašnji, recimo, Hit Depo.
U kojem smislu je danas drukčije ako postoji veći broj bendova, budžeti su veći, a produkcija je napredovala?
U ono vrijeme nije bilo mobitela, nije bilo YouTubea koji danas odnosi distribuciju. Opet, mislim da je dobro i da se to tretira kao jedan ceremonijal koji je ljudima očito potreban.
Sponzorima će sada možda imati smisla dati pokoji milodar više tim bendovima, a ti milodari su bitni da spotove ne radiš kao neki zadnji amater, već da na setu imaš neke normalne uvjete; ekipi kupiš neku klopu, napraviš pokoju pauzu da se mogu odmoriti u slučaju višednevnog snimanja, te da svi nešto malo mogu zaraditi i da to na kraju bude gušt snimati.
Primjer takvog jest spot koji sam ovog proljeća snimao s Massimom na jednoj plantaži maslina gdje su nas vlasnici ugostili, što je užasno puno pomoglo atmosferi na setu koja je zbog toga bila ugodna i opuštena. Takav čovjek je po meni dobrotvor jer je pomogao, a mi smo zauzvrat njemu dali dio u spotu gdje se vidi njegovo vino. To su bitni načini komunikacije iz koje sve možeš izvesti lijepo i korektno, a ne da se radi o nekim nakaradnim spotovima s ogromnim reklamama preko cijelog ekrana.
Što misliš baš o takvim spotovima estradnjaka i prikrivenim reklamama?
Ako je dobro napravljeno, zašto ne? Nažalost, moraš imati ‘prikrivenog’ sponzora, ali on je zapravo vidljiv, no pitanje je kako ćeš ga postaviti u kontekst. Trash je imati ime sponzora ili neki logo preko cijele pozadine osobe koju snimaš ili preko cijelog ekrana.
Misliš li da je nekadašnji jugoslavenski i današnji hrvatski glazbeni spot zbog financijske ograničenosti morao stvoriti svoj određeni rukopis u odnosu na sasvim različit slučaj američke produkcije?
Spotovi u Americi uvijek su bili bolji zbog više setova, rasvjete, opreme, prvenstveno filmske trake, dok su se kod nas snimali na nekim starim kamerama. Nama je 16mm vrpca bilo nešto loše, retro i zastarjelo, a vani su bez problema snimali na ‘šesnaestici’, pa bi se digitalno transferirali i izgledalo je odlično.
Ali bilo je, recimo, i u Sloveniji dobrih spotova koje je Roca radio, kao na primjer za Overflow. Međutim, kad usporediš neke naše spotove, na primjer Urbanovo “Nebo” Maura Ferlina, oni mogu stajati bez problema uz bok američkim i europskim spotovima, jer kad oni čuju s kojim mi ciframa radimo znaju da se u tim uvjetima ne bi snašli, jer ono s čim mi baratamo možda kod njih pokriva catering. U produkcijskom smislu usporedbe su glupe, ali u finalnom smislu ne kaskamo.
Osim posebnog odnosa s Psihomodo pop, postoji i vidljiva povezanost s Let3, čemu je DVD “Živa pička” doista, u kontekstu vaše suradnje, ‘krunski dokaz ljubavi’. Možeš li nam pobliže objasniti svoj odnos s njima?
Let3 su vrlo vizualan bend koji odbacuje svoje svakodnevno ruho kao nekakve životinje i transformiraju se kao Dr. Jekyll & Mr. Hyde. Prlja i Mrle su sasvim drukčije osobe kad se nađeš s njima na kavi u odnosu na one osobe na stageu ili pred kamerom s brkovima na licima.
Oni su meni bili vizualno interesantni i provokativni pa sam ja prvi prišao njima jednom u Domu sportova jer sam užasno htio s njima raditi i na neki način sam ih privolio na suradnju u vrijeme “Kontinentia”. Mene nije smetao nekakav ego pa sam kao fan došao do njih.
DVD “Živa pička” je po meni trebao biti priča iz kombija i priča iz backstagea, ali s njihove strane nije bilo želje za demistificiranjem sebe kao benda, onog što je iza golih guzica i brkova. Oni su scenski umjetnici pa život iza pozornice možda ne smatraju interesantnim.
Tu je i suradnja s riječkom individuom – preciznim Damirom Urbanom koji, pretpostavljam, diktira sav rad oko sebe?
On je vrlo jednostavna osoba, iskusan čovjek, emotivan i iskusan glazbenik koji zna kako baratati s onim što želi. S njim se dovoljno naći na duploj kavi i dogovor je tu. S njim znamo što radimo, uostalom, on je glazbeni profesionalac i veliki glumac.
Je li ti se onda dogodilo da je snimanje propalo zbog nerazumijevanja s glazbenikom ili pak jednostavnog nepoznavanja te osobe, zbog čega je sve krenulo po zlu?
Jako malo puta, jer sam uvijek nekako naslutio da bi se to moglo dogoditi i unaprijed rekao da ništa neće biti od suradnje, ali možda se dogodilo dvaput u dvadeset godina da sam predao materijale nekome i rekao da više ne želim surađivati.
Ono što me zanima kod tebe jest kako nakon više od dvadeset godina radnog staža, stotina videospotova i mnogobrojnih bendova uspijevaš zadržati svježinu i pritom ostati originalan?
Fijasko se događa kad želiš nešto preambiciozno napraviti, kad razmišljaš izvan svojih produkcijskih mogućnosti pa se jednostavno moraš nekad vrtjeti u krugu svojih čip ideja koje mogu izgledati dobro ili jako dobro. Ja ne volim raditi korektne spotove, već zbilja snimati dobre spotove kojima su izvođač i njegovi fanovi zadovoljni.
Moraš biti kao prodavač dobre kave – moraš mi reći da si zadovoljan, inače ja ne valjam! Ponekad se uhvatim u ponavljanju, ali imam sreću da mi je žena (Anita Jovanov, op.a.) odlična montažerka koja me brzo korigira ili se pak ja sam korigiram, a tu su i Ana Štulina i Sandra Mikić.
Ne volim ponoviti lokacije pa ih zato zapisujem, fotografiram i arhiviram. Što se originalnosti tiče, o bendu ovisi kako će spot izgledati i nekad je dovoljno da pogledaš neku fotografiju, prolistaš časopis i znaš što bi bend trebao raditi.
Jedan od recentnijih spotova koji si snimio jest posthumni spot za Dinu Dvornika “Pelin i med” u kojem se pojavljuje njegova kći Ella Dvornik. Otkud taj odabir i usput nam reci svoje neko mišljenje o očekivanoj posthumnoj fami oko njega samoga?
Iskreno rečeno, volio sam kod njega onu najbitniju stranu – bio je karizmatičan i dobar pjevač s dobrim nastupom na sceni, a ova fama možda jest licemjerna, ali bi bilo glupo da se sve ovo i nije desilo jer je on, uz to što je tada imao aktualan album, to i zavrijedio. Pa nisu li Majke dobile isto s povratničkim albumom koji čak nije regularni studijski album?!
Što se Elle tiče, čak bih volio da se nešto dogodi po pitanju njene glazbene karijere, jer je to i sam Dino govorio. U spotu mi je ona bila najlogičniji slijed događaja, jer gledajući snimke “Dvornikovih” očito je da je obožavala biti pred kamerama, a Dino je to znao, i ta nekakva suluda komunikacija s tehnikom i kamerama uvijek je bila prisutna. Savršeno je legla u tom spotu s namjerom da ispadne nepretenciozan i pastelan prikazujući nekoliko lica Elle kao djeteta, djevojke i punkerice u eventualno rajskom okruženju, ali ne nužno takvom.
