Vremena se mijenjaju rekao je Bob Dylan davne 1963. i bogme bio u pravu, i u svom slučaju.
Jubilej kraljice Elizabethe i londonski koncert u ponedjeljak još su
jednom plastično pokazali i dimenzije promjena u svijetu rocka. Na
površinskoj, medijskoj ravni danas kraljicu ‘pašavaju’ nekadašnji
članovi rock pokreta otpora iz šezdesetih, danas debelo u šezdesetima,
zadovoljni pripadnici establishmenta s titulama sir na reveru.
Potpuno je jasno da kraljici baš ništa ne fali i da ju ne treba spašavati ni od koga, ali tradicija je tradicija. Ali pored rojalističke tradicije imaju Britanci i puno ‘off’ tradicija, pa im se bar ne može prigovoriti da žive samo u stoljeću sedmom. Pitanje je zašto se kod nas tradicije ukidaju čim nisu po volji nekoj zadojenoj skupini radikala i zašto se zamjenom teza pokušava radikalizam podvesti pod glavnu struju i, vidi vraga, praktično i vrlo efikasno ukinuti – ili kamenovati – sve što im nije po volji? Antilegalistički naravno, ali s ‘voljom večine’ uvijek u ustima, mada se ne zna gdje je, i tko je zapravo, ta vražja većina.
Kako lajkati Keruma i Bandića
Imamo mi ovdje prečih stvari za razmišljati pa bi u maniru Sex Pistolsa – koji su 1977. za srebrni jubilej kraljice sa singlom “God Save the Queen” složili provokaciju o kakvoj se danas više ne može ni sanjati – skorašnji Split Pride 2012. puno više trebao pjesmu “God Save the Queer”.
Mogli bi usput zatražiti od Keruma i Bandića da slože spin i u duhu dobrih odnosa dvaju gradova – kad se već mogu dogovarati o nogometnim budalaštinama i praviti se tolerantni u Dnevniku prije prošlih izbora – spase i zagrebački Queer festival koji se pred par tjedana održao zadnji put, zbog nedostatka (gradskog) novca naravno. Pa ga organiziraju i u Splitu, tu bi Kerum provcvjetao.
Tim potezom dva gradonačelnika učinila bi marketinšku uslugu sebi samima, naveli mlade da ih bar nešto ‘lajkaju’, a usput i ‘sejvali’ festival koji je u par godina ponudio odlične programa i pomogao da postanemo otvorenije društvo, barem površinksi.
No, godine nisu važne i bez obzira što se čini da su ‘svi oni isti’, ipak nisu. Tko bi kod nas mogao prirediti ‘skandal’ kao Keith Richards – jedan iz establishmenta, ali pomaknutog – kada je pred desetak godina, iznerviran, za Eltona Johna mirne duše izjavio da zna pjevati samo o ‘mrtvim plavušama’? To se zove potez, a usput je pokazao da se može ostati provokativan bez obzira na novce, status i ono što uz to ide. Jer duh je duh, sluh je sluh, a sir je sir.
Teško vrijeme, teške boje
“Teško vrijeme” i “Teške boje” pjevali su kod nas u razmaku od 30 godina Štulić i Bare i ostali u pravu. Već je dugo moda da pop i rock glazbenici po društvenim gala-iVentima glume glavne zvijezde programa i pokazuju korporativnu orijentaciju današnje show-business industrije. Paul McCartney – koji je i u ponedjeljak nastupio za kraljičin jubilej – za srebrni jubilej 2002. skupa je s Mickom Jaggerom pokazao koliko su se vremena promijenila.
Službeno su se poklonili pred kraljicom, što je samo po sebi pristojna gesta, no, znajući za nekadašnje antiestablishment pozicije kojima su naoko pristojni The Beatlesi i ‘zmazani’ Stonesi dugovali auru prvoboraca rockerskog pokreta otpora, novi obrat možda i nije bio najsretnija opcija.
Iako se nekadašnji buntovnici danas u svijetu prigodničarske politike snalaze ko ribe u vodi, pa su i sami postali dio tradicije, imali su oni i manje idilične susrete s kraljevskim establishmentom i policijom. Jagger kao član besprizornih The Rolling Stonesa nije se u šezdesetima mogao niti približiti blizu Elizabethe. The Beatlesi su bili bolje sreće, ili lošije, znamo li da su dospjeli na crnu listu nakon što je Lennon vratio odlikovanje kraljici (zbog rata i politike prema Vijetnamu), pred kojom je sinoć nastupio McCartney.
Šakama na Pistolse i Split Pride
Nekadašnji subverzivni enfant terrible Mick i Paul prebacili su se na rezervne položaje građanski pristojnih rojalista. Doduše, spor rockera s kraljevskom obitelji u šezdesetima ipak je inspirirao niz dobrih nastavaka. Razinom beskompromisne pobune protiv institucija prednjačili su, tko bi drugi, medijski učenici The Beatlesa i Stonesa, Sex Pistolsi 1977.
Punk himna “God Save The Queen” jednako je eksplicitno kao i “Anarchy In The UK” opisala stanje na terenu, a ritualno potpisivanje ugovora Pistolsa s diskografskim kućama pred Buckinghamskom palačom jednako brzo zamjenjivalo je raskidanje istih, zbog straha diskografa od negativne reklame, od iznerviranih patriota koji su i šakama udrali po članovima Pistolsa. Optrilike kao lani u Splitu po Prideu. Samo, otad je prošlo 35 godina. Ali vremena se kod nas u nečemu ipak ne mijenjaju.
I vani je neko čudno vrijeme u dvoboju rock glazbe i državnih vrhova, pa je i Dylan u Kini pristao ne pjevati ‘provokativne’ pjesme, prema želji vladajućih. No, prema današnjim pretvorbama Jaggera i McCartneya, nastup Dylana pred Papom u Vatikanu 1997. činio se kao trijumf autora koji je tom prilikom izveo svoju omiljenu nebesku temu “Knockin’ On Heavens Door”, pa zatim “A Hard Rain Is A-Gonna Fall”. “The Times They Are A-Changin'” više niti ne mora pjevati…
