Tko veli da glazba nema terapeutske moći? Još jednom se pokazalo da pop-kultura ne poznaje granice i da se preko nje mnoge stvari i ‘utakmice’ mogu odigrati lako i prijateljski. Nije tajna, svijet nam pokazuje isto, od Amerike do Engleske; no business like show business.
Ovo ‘business’ treba shvatiti pozitivno, jer pop-kultura je i komercijalna kategorija, ali za razliku od trgovine naftom, oružjem, političkih prodaja, predaja i pljački, nosi i neko faking dodatno duhovno zadovoljstvo i zabavu pored kulture i umjetnosti.
Bolje putovati i uživati u ‘repovima’ i izvozu domaćih proizvoda (Gibin koncert u beogradskoj Areni), provjeriti tamošnje (29. beogradski jazz festival, Beogradski sajam knjiga) i vidjeti prijatelje koji vuku bitne ‘repove’ s rock glazbom, poput kritičara Petra Janjatovića, Dragana Kremera ili Voje Pantića (umjetnički ravnatelj jazz festivala). Pa i pojede se nešto usput, ajde priznajmo i to.
Smrti i kultura različitih profila
U tjednu u kojem su umrli ljudi različitih generacija, profila i utjecaja (Jovanka Broz, Dolers Lambaša, Vinko Coce, Lou Reed), u Beogradu se održavalo nekoliko pop-kulturnih stvari sasvim različitih ‘profila’ i utjecaja; svirali su Gibonni, Cassandra Willson i drugi, sajam knjiga, pa ako to nije puno kulture ne znam što je?
Cassandra Wilson na otvorenju 29. Beogradskog jazz festivala u Sava centru pokazala je da niti jazz nije što je bio, ili to ne mora biti (srećom). Svakome tko profesionalno prati glazbu dulje od mjesec dana fale ‘šokovi’, želi čuti neke pomake a ne standardne sheme kakvima nas tlače i već nam se bljuje od dosade glazbe i predvidljivosti.
Vulkanska prašina, Gabriel i Cassandra Wilson
Sjećate se ‘vulkanske prašine’ kada je Island pred nekoliko godina napravio ozbiljne probleme avionskom prometu pa je otkazan i zagrebački jazz festival Jazzarella? Tad je trebala nastupiti i Cassandra Wilson. Taman nakon Petera Gabriela pred dva tjedna, Cassandra Wilson odvalila je epski, hrabar i netipičan program. Slomivši konvencije i očekivanja pokazala je, skupa s netipičnim bendom (bendžo/gitara, bas gitara i bubanj), svježinu koju dugo nisam gledao na pozornici a, iskreno, niti očekivao.
Nakon My Bloody Valentine na ovogodišnjem Terraneu ovo mi je najdraži dokaz da su radikalni pomaci u glazbi mogući. Par desetaka iznerviranih ljudi koji su izašli iz dvorane samo su još više dali za pravo ostatku od cca. 3000 koji su ostali u Sava centru i vidjeli, u drugačijem kontekstu, ono što je Bob Dylan radio još 1966. Jer zdravo je provocirati i sebe i druge.
Isto sranje drugo pakovanje
Zgodno je što se, pored pomaknutih aranžmana i čudne svirke, zapravo radilo o ‘angažiranom jazzu’. Zato spominjem sličnost s nastupom Petera Gabriela; ne samo da joj se bend zove Harriet Tubman Trio, po afroameričkoj aktivistici iz Građanskog rata, nego je par segmenata koncerta, pa i pozadinske video projekcije starih crno-bijelih dokumentaraca, govorilo o sranjima koja su se događala i tada i danas, samo u različitom pakovanju; tada u robovlasničkom sistemu a danas u kapitalizmu.
Gibina duhovna obnova
Isti takav pokušaja pozitivizma, ali sasvim drukčijim sredstvima, vidio se i na Gibinom konertu u krcatoj Kombank Areni iduće večeri. Zaista majstorskim trosatnim nastupom u rasprodanoj dvorani Gibo se predstavio u vrhunskom svjetlu, koncertom usporedivim s najboljim inozemnim pop izvođačima. Ne samo po veličini i luksuzu pozornice, odličnom bendu, nego količini ‘duhovne obnove’ i emocija.
Zadnji put na velikom solističkom koncertu gledao sam ga u zagrebačkoj Ciboni kad je sve i krenulo u ovom smjeru. Nastup u beogradskoj Areni pred 17 tisuća ljudi bio je prvorazredni spektakl svjetske klase. I neki ljudi iz ovog posla s kojima sam bio na koncertu, a ne vole ga i davno su ga gledali uživo, rekli su mi poslije isto.
‘Jebanje majke’ a nisu ni bili
Doista se ne šalim, emotivni delirij na Gibinim koncertima, ‘udar’ pjesmama i pogotovo komunikacija s publikom, te tehnologija dorađenog nastupa u ovom trenutku nemaju premca među domaćim masovno prihvaćenim izvođačima. Pri čemu, naravno, i same Gibine pjesme ‘komuniciraju’, ali trud uložen u odnos s tom istom publikom itekako se vidi. Još bolje, jednako je i u beogradskoj Areni, i u Brežicama i u Tvornici.
Imidž u javnosti i ‘priče’ često idu ispred lika i djela, a s obzirom da se u glazbu svi razumiju, ljudi više niti ne vide ni ne čiju pola toga, ali svejedno ćete čuti proizvoljne ocjene i ‘jebanje majke’, a nisu ni bili. Ponavljam, jer činjenice govore svoje; mnogi ‘naši’ svirali su prije Gibe u Beogradu, ali ne na toj razini. Ovako dinamičan, moderan, nabrijan i ‘životni’ nastup s bisom od početka do kraja nije održao nitko.
Dobro jutro džezeri
Budući je par dana prije beogradskog jazz festivala održan Jazz.hr/jesen u Zagrebu, tjedan prije i izvrsni jazz festival u Skopju, a uskoro počinje 9. Zagreb Jazz Festival, očito su jazzisti dobro organizirani i koriste sve komparativne prednosti. Lee Konitz svirao je i u Zagrebu i u Beogradu, Cassandra Wilson u Skopju i Beogradu, itd.
Srbi i Hrvati rock zemalja ujedinite se
Ne bi bilo loše da se rockeri i reperi slično dogovaraju, pa da se Srbi i Hrvati pop i rock zemalja ujedine na ovakav način, bilo bi im svima bolje.
Još je bolje što su, pored protagonista koji su sve ‘izazvali’, izvrsna publika i mediji odigrali prijateljsku utakmicu i svemu tome dodali gol više, tj. manje. Jer jebeš golove, pobjede i poraze, kako bi rekao Springsteen, ‘nobody wins unless everybody wins’.
Stoga, umjesto ovih gadljivih i po duhovni život opasnih nesportskih i političkih prepucavanja ‘kradljivaca’, rezultat je; I know, Hrvatska:Srbija 0:0, bez golova, but I like it. A nije samo rock’n’roll, ima više od toga…
