Dva velika domaća koncerta u Zagrebu u dvije večeri, petak i subota; Gibonni na Bundeku, Severina u Areni Zagreb. Dva lica domaće srednje struje, dva masovno prihvaćena izvođača a razlika ne može biti veća, rekli bismo drastična.
Gibo na koncertu Ritam Europe3, s aktualnim engleskim albumom iza sebe. Gibo ide u Europu, Severina je već osvojila Balkan. Ali kako? Nije problem Balkan, naravno, problem je novokomponirani Balkan. Autentični Balkan je vrijednost, kulturna i glazbena, i nije problem narodna muzika, problem su novokomponirani narodnjaci, kič i seljakluk.
Svijetlo i rijetko žutilo
Budući je koncert bio rasprodan pretpostavljam da se pretpostavljalo da se neće moći ući u dvoranu. Ali nismo djeca, uvijek se može ući pa sam i ja. Mada mi je Gibo u ovom trenutku bio važniji; sjećam se kada je nakon rasprodanih koncerata u Ciboni na promociji albuma “Toleranca” na naslovnoj stranici jedne dnevne novine osvanula slika jedne naše pjevačice s jednim njenim bivšim suprugom, a ne Gibina. Jer naši mediji vole svijetlo i rijetko žuto.
Sjećam se kad je pred mjesec dana Parni valjak majstorski odsvirao ‘unplugged’ koncert u rasprodanom malom Domu sportova; bilo je teško dovesti neku domaću televizijsku ekipu u dvoranu, a i novinara je bilo manje. Svi su po naputku razdraganih urednika veselo dobili zadatak otići na prvi koncert Severinine turneje u Rijeku. Za završnu večer Porina u Rijeci, Severinin tim namjestio je koncert u Areni Zagreb, dobar štos.
Tako funkcioniraju ‘žuti’ mediji kod nas. Bez obzira na rezerve prema Gibonnijevom novom albumu na engleskom jeziku otišao sam na Bundek. Nikada nisam vidio loš Gibin koncert a vidio sam ih puno, pa je i prilika za skoknuti negdje nakon “Tolerance” bila dokaz. Gibo je zadnjih godina dao neke od svojih najboljih nastupa u karijeri, od Rovinja do Karlovca i Brežica, pustimo dvije zagrebačke Cibone i ove najveće gradove.
Gibo u drugačijem izdanju
Pa kad još prije njega sviraj omiljeni Kopito Band (i Belfast Food), rekli bismo da je to pravi ‘trouble bill’. Gibonni je uživo siguran pogodak, s usviranim bendom iza sebe i publikom koja ga voli ispred, nastup na Bundeku bio je prava veselica.
Pored favorita koje znate, najzanimljivije su ipak bile novice; s engleskim zborom London Community Gospel Choir izveo je novu “My Cloud” – meni najdražu novu pjesmu na albumu – pa zatim “Slavim ove dane što si tu” i odličnu verziju “Posoljeni zrak i razlivena tinta”. Nije bilo Urbana ali je bilo urbano, s pravim dotokom ‘narodnog’, tj. gospela.
Moram priznati da ovakva ‘gospelizacija’ – s odličnom prvom pjevačicom koja bojom glasa i autentičnim vokalizama Gibi paše bolje nego Maya Azucena – i efektni dodatak duhača, drže vodu u ‘internacionalizaciji’ Gibine karijere.
Čak i bar-band pjesma “Ain’t Bad Enough For R’n’R” koja mi se ne sviđa na albumu, na sceni djeluje bolje i življe od studijske snimke, a ‘gusta’ i čvrsta svirka benda, moćni duhači i melodijske modulacije dovode publiku do rock’n’roll ljuljanja i drmanja, dakle veselja. Zbrojite na to razdragane reakcije publike na najbolje Gibine favorite i nije nelogično da je kiša u Zagrebu počela padati tek kad je koncert završen kasno navečer.
Ono sve što ne znaš o njima
Ako netko poput mene, koji javno voli i cijeni Gibu, napiše rezerviran osvrt na novi album, postavlja se pitanje kriterija. Kako bi onda trebalo pisati o Severini? Uz to, njoj je kiša počela padati prije koncerta. Gibo je dokazani autor par excellence, a Severina estradna zvijezda. Je li me Gibo zbog recenzije albuma trebao ignorirati, ne dozvoliti mi da uđem u backstage? Ali ne, kaj bi rekli Gibo je gospon, lijepo nas je dočekao usprkos gužvi prije koncerta i bilo mi je drago da se drug ne ljuti previše na mene i nije me ‘prekrižio’. Staviti njega i Severinu u isti tekst više naglašava razlike nego sličnosti.
Ušao sam u dvoranu na Severinu i da mi je netko ranije rekao da ću napisati da sam vidio odličan koncert poslao bih ga kvragu. Što me najviše iznenadilo, nije bilo bitno samo što je ‘art-director’ slovenski kazališni redatelj Tomaž Pandur, pa su koreografija i scenografija podsjećale na Pandurove predstave “Tesla Electric Company” i “Kaligula”. Estetski odlično riješena, vrlo luksuzna pozornica, zajedno s inteligentno korištenom bijelom i crvenom rasvjetom – pa je bina bila crno-bijelo-crvena kao da su na njoj Laibach a ne Severina – imala je i najkonzistentnije pozadinske videoprojekcije koje sam vidio kod nekog domaćeg izvođača.
Mora se priznati, ako je Severina odlučila ići u najveće dvorane, angažirala je kvalitetne profesionalce i dovela vrhunsku tehniku, a efektniju rasvjetu nisam vidio na domaćem koncertu. No, je li to samo bio odurni shit ali dobro zapakiran? Nije. Ne morate voljeti tu glazbu, ja prvi okrenem radio stanicu kad čujem Severinu, ali vrhunski pripremljen bend, smješten sa strana pozornice pa se nisu niti vidjeli, i promijenjeni, zahtjevniji aranžmani pjesama nego na albumima, pokazali su da Severina želi biti ozbiljan scenski izvođač, što je za pohvalu.
Narodna neprijateljica br. 1
Najveći dio dvosatnog koncerta bio je iznenađujuće povećanje kvalitete koju obično povezujemo sa Severinom. Do te mjere da sam i ja društvu u dvorani govorio “Dobro pa gdje su ti narodnjaci?“. Prvi doživljavam Severinu kao estradnu ‘narodnu neprijateljicu br.1’, no, ovo je bio vrlo ambiciozan koncert u koji je uloženo puno truda i novaca.
Ponavljam, ne morate voljeti tu glazbu, ali čak je i nakon početka s “Italianom” težište bilo stavljeno na stranu kabaretskog ugođaja, pop hitova, balada, čak i pariškog spleena, s par inspirativnih trenutaka u kojima su se glazba, scena i koreografija odlično poklopile. Čak su i ‘ljigavi’ hitovi poput “Virujen u te” zvučali drugačije, emotivnije uz ogoljelu klavirsku pratnju. Definitivno je to bio ‘civilni’ koncert, na tragu takvih inozemnih produkcija koje vam ne moraju biti drage, ali bez suvišnog seljakluka i na visokoj tehnološkoj razini. Zna Sefka još uvijek falšati, vokal je bio nisko postavljen u miksu, konferanse s publikom najslabiji su dio koncerta (srećom, nije ih bilo puno), ali sve ostalo funkcioniralo je odlično.
Ima li nade za nas?
Da me je dva sata terorizirala s ‘narodnjacima’ i nekim poluproizvodom bila bi to druga priča, ovako je i kraj s ‘inkriminiranim’ hitovima “Brad Pitt” i “Krivi spoj” bio veselica za ‘niske strasti’ publike, ali kvragu, nije ni to najgore. Pa Shakira i sve ostale koje smo vidjeli u latino ljuljanju korak su do narodnjaka, samo drugačije zapakiranog, a “Gas Gas” je ipak bolja pjesma. Kad treba, priznajmo da i nešto domaće može biti na istoj razini.
Najkraće, možemo nekoga ne voljeti i u domaćem estradnom glibu pitanje je ima li nade za nas, ali ovako profesionalno povisivanje praga domaće koncertne produkcije zaslužuje pohvale bez obzira na osobne ukuse…
