Ovaj tekst pišem slušajući novi album Brucea Springsteena. Album koji nije iznenadio, a ni zakazao.
Bruce ima 62 godine, a doima se barem 20-ak godina mlađi. Ne po izgledu, to je najmanje važno, već po atmosferi koju stvara svojom pojavom. Glasovnom, fizičkom ili duhovnom, tko bi već znao? Ali, Amerikanci svog glazbenog idola obožavaju, obožava i on njih. Razvila se duhovna veze između The Bossove glazbe i čitavog svijeta.
Taj način ophođenja sa zastavom, ljudskim pravima, ratnom poviješću, politikom, pojedinačnom sudbinom, tekstom, rečenicama i onim predivnim notama koje proizvode gitare samog Brucea te Van Zandta, kao i Clarenceovog saksofona, ostat će zauvijek upisani kao savršeni primjer pravog ponašanja ‘obične’ rock zvijezde. Nitko nikad nije na tako dobar način zauzimao vrijednosti i ljevice i desnice, i ljudskih prava i nacionalnih interesa, i komercijalnosti i nekomercijalnosti, i američkog i svjetskog identiteta. Osim Elvisa, naravno. Ali to je već jedna sasvim druga priča. Još i ljepša.
Njegove kvalitete, riječi, tonove upijali su i demokrati i republikanci. I hranili se njima. Pjevao je za sve, još uvijek to i čini. Čas na rubu čiste pop-rock komercijale, čas na rubu folkerske baštine momka kojem je na gitari pisalo: “This machine kills fascists“. Uvijek je ostao rock ikona američkog sna i simbol rocka diljem svijeta.
Još nije posjetio Hrvatsku, nadajmo se da jednom hoće. Može on napuniti Maksimir. Na tom koncertu mogli bi se skupiti i oni koji su za prava pedera i Srba, ali i oni ćelavci koji su pored ograde s desnicom u zraku. Svi su pozvani. Čak i pederi i Srbi. I ustaše i partizani. I Nikolić i Josipović. I Milan Ivkošić i Miljenko Jergović. I ja i vi. Svi!
U Hrvatskoj od pojave Karla Metikoša i Borisa Babarovića tražimo svog Elvisa, svog Springsteena. Nismo ga našli. Nismo našli nekog koji će samo na dva sata, na 18 pjesama pomiriti sve naše temperamente. Sve ljevičare i desničare. Sve svjetonazore, ma kako (a)politični bili.
Iako bi to želio vjerovati i on i ljudi oko njega, onaj čovjek koji pjeva “Ljutu travu na ljutu ranu” ni blizu nije. Thompson ne spaja, on razdvaja. Čak i one ćelavce iz nekoliko gornjih odlomaka. Takva glazba razdvaja, takav stav razdvaja. Ni praktična savršenost pjesme “Vjetre s Dinare” ne može oprati rečenicu “Ljutu travu na ljutu ranu”. Ništa to ne može oprati. A o Jasenovcu da i ne govorimo.
Đorđe Balašević često se u medijima predstavlja kao onaj koji nas sve može pomiriti. Iako taj glazbenik ima nevjerojatno popularnu retoriku koja je prečesto na granici s demagogijom, nikad nije uspio pomiriti sve duhove na Balkanu. Sigurno ne u Hrvatskoj. Zašto? Ne pitajte mene, pitajte njegovu nacionalnost.
Čovjek koji se kod nas najviše približio ovom mom privremenom idealu bio je glazbenik koji ne pjeva. Barem ne često. Svira gitaru, a i u tome je daleko od savršenstva. Jasenko Houra krajem je ’80-ih. napisao “Mojoj majci” i poletio nacionalnim zanosom u neslućene visine. Nedugo nakon te pjesme Hrvatska je napadnuta i ta agresija zauvijek nas je podijelila. Na ‘Primitivce’ i ‘Udbaše’, kako ih oslovljavaju njihovi neistomišljenici.
Bi li nas mogla povezati glazba? Jedan pravi rock’n’roll. Rock za sve. Ne Baretov koji je premalo komercijalan, što mu je kompliment, a ni onaj Thompsonov koji spaja sve Hrvatine, ne i Hrvate.
Bi li nas mogao spojiti onaj što je otišao i nije se vratio? Koji je pjevao o Balkanu? Koji je usvojio ego veći od Zagreba? Sa svojim sevdahom i nizozemskom baštinom, teško. Ma on i pripada nekoj starijoj generaciji. Ne bi se Štulić tako jednostavno uklopio u naš mentalitet.
A mi ostajemo jadni, sami, razdvojeni, nesređeni, opljačkani i zadovoljni u tom svom, u najmanju ruku, sivilu. Tamburice, one seljačke, ne sa sela, harmonike, čaše, kafane i turbo-folk naša su realnost. Ma možda i nisu, možda se samo želimo osjećati kao žrtve.
A znate kako je glasio prvi singl s novog albuma velikog The Bossa? “We Take Care of Our Own“.
