Njemački producent i DJ Fritz Kalkbrenner 2010. godine izlazi iz sjene slavnog brata Paula.
Predstavljanjem debitantskog albuma “Here Today Gone Tomorrow” Fritz se plasira visoko na europske groove chartove i među top 5 najprodavanijih artista na iTunesima, dok ga Raveline magazine proglašava albumom godine. 
Mješavinu soula, housea i hip hopa pojačanu Fritzovim vokalom pod svoje uzima etiketa Suol Records (Tricksti, Chopstick & Johnjon, Daniel Bortz…), za koju krajem 2012. godine izdaje drugi LP “Sick Travellin”. U sklopu rasprodane istoimene svjetske turneje, negdje između SAD-a i Azije, Fritz je svoj live nastup odradio i na Electronic Beats Festivalu u Zagrebu.
Kada i kako ti je elektronska glazba postala zanimljivija od hip-hopa? Naime, pripremajući se za ovaj intervju pročitala sam da si veliki obožavatelj Wu-Tang Clana…
Jedna stvar nikada nije postala zanimljivija od druge. Postoji razlika između onoga što radim i onoga što volim kao i između onoga što u mene ulazi kada je u pitanju glazba i onoga što izlazi. Hip-hop glazbom se ne bavim zato jer mi ne pristaje. Naime, hip-hop koji se izvodi na njemačkom jeziku nikada nije postao popularan u Berlinu (op.a. Fritz živi i djeluje u Berlinu), a ja sam po pitanju tog žanra jako staromodan. Dakle, mislim da je pravi hip-hop onaj koji nastaje u Bronxu i možda Brooklynu – jednako kao što je operi mjesto u Italiji. Ne želim slušati njemački hip-hop jer razumijem engleski, ali mi upravo zbog toga niti ne pristaje. Zapravo, da ga kojim slučajem stvaram, osjećao bih se kao preverant – ne bi bilo ni iskreno niti stvarno, dakle to jednostavno ne bih bio ja. 
Svi imaju neku svoju mahom pozitivnu sliku clubbinga u Berlinu. Kako je to izgledalo ’90-ih kada si ti počeo izlaziti u klubove?
Bilo je jako intenzivno, ali sam i ja bio puno mlađi i imao snage za sve to. Danas je više nemam što je ponekad dobro, a ponekad iritantno. Nije mi jako žao što više ne mogu partijati kao onda kada sam bio mlađi jer mi odgovara nedjelje provoditi kod kuće. Bilo je drugačije, ali se i taj dio priče mora promatrati u perspektivi tog vremena. Zapravo ne volim kada ljudi pričaju da je u ono vrijeme sve bilo bolje i drugačije – nemam više 17 godina niti išta više proživljavam na taj način. Sada je sve industrijalizirano i fokusirano na to da u neki od klubova dođe čim više ljudi. Tome pogoduju jeftini letovi i ostale beneficije novog, modernog doba što automatski znači i više novca za sam grad. Dakle, u ’90-ima toga nije bilo – scena je bila znatno manja i prisnija. Vremena su se definitivno promijenila… 
Misliš li da tehnologija spaja ili razdvaja ljude?
Ovisi o tome tko je upotrebljava. U mom slučaju ih razdvaja. Mislim da sam bio pristupačniji kad sam bio mlađi i kad nisam imao smartphone. Danas su svi više manje cijelo vrijeme na Facebooku i ostalim društvenim mrežama i nitko zaista ne razgovara. Cijelo vrijeme smo dostupni. Uzmimo za primjer moju majku koja je u kasnim ’70-ima radila kao novinarka. Tada su se dogovori zaista poštivali – dakle, ako je netko rekao: “Nađemo se tamo u 17 sati” to se zaista i dogodilo. Nitko nije imao telefon i nitko dogovor nije mogao odgoditi tako da si na toj lokaciji zaista i morao biti u dogovoreno vrijeme. Danas svi sve mogu odgoditi ili posložiti drugačije. Drugim riječima svaki dogovor se može izmijeniti i nitko više nije odgovoran na način da negdje dođe na vrijeme. Mislim da će to na kraju zaista promijeniti ljude. Kako točno, ne znam…
Pročitala sam da si radio kao novinar koji je pratio kulturu i glazbu. Možeš li mi prepričati jedan ‘high’ i jedan ‘low’ trenutak te karijere?
Novinarstvo nije bila moja strast, ali sam u tome bio dobar. I dalje bih to mogao raditi makar se tim temama nisam bavio već pet godina. Dakle, ‘high’ trenutak definitivno je bio intervju s Ahmirom “Questlove” Thompsonom iz The Rootsa – benda kojem se divim i koji cijenim. Nakon toga uslijedio je koncert i to je definitivno ‘high’. ‘Low’ je na neki način bila situacija koja mi se dogodila kada sam radio za Deutsche Welle. Naime, pratio sam umjetnički bijenale u Veneciji. Cijeli dan sam snimao izjave i na kraju dana kazete izgubio u parku. U sve je bilo upleteno jako puno novca jer smo imali satelitsku vezu sa središnjicom u Njemačkoj koju nismo mogli koristiti tako da sam morao sve prebaciti za idući dan… Još uvijek mislim da mi je kazete ukrao tonac s talijanske televizije koji svoj posao nije obavio kako treba. Ništa ne mogu dokazati, ali vjerujem da sam u pravu… Nikada neću zaboraviti taj osjećaj – stajao sam sam u Veneciji, znao sam da sam kriv za gubitak tisuća eura, bio sam na rubu suza i uz sve to morao nazvati urednika i reći što se dogodilo… Da, to je definitivno bio ‘low’.
Na koji ti je način titula ‘mlađeg brata’ pomogla u glazbenom smislu? Da budem preciznija, je li ti činjenica da si kraj sebe oduvijek imao starijeg brata koji se bavi glazbom pomogla ili ne?
U početku mi je zaista puno pomoglo to što sam bio okružen opremom koju sam mogao koristiti. Kada pričamo o produkciji glazbe Paul mi je na tom polju odbijao pomoći na bilo koji način. Kada sam ušao u taj svijet nisam baš bio sjajan, a on mi je rekao da sam moram doći do toga da postanem bolji. I zaista cijenim što mi taj ‘posao’ nije jako olakšao. A što se titule ‘mlađeg brata’ tiče, na početku moje karijere, negdje 2008. godine, on je bio ‘ključ’ za približavanje mene i mog rada nekoj novoj publici na temelju prezimena koje nam je zajedničko. Na kraju krajeva on je moj brat, a ja njegov…
Tvoj prvi album izašao je 2010., a drugi 2012. Možemo li očekivati da će treći izaći 2014.?
Nadam se da hoće. Da, ispada kao da novi album izdajem svake dvije godine. To nije nešto što sam planirao, ali mi paše taj dvogodišnji ritam – produkcija, turneja pa album. Nemoj me držati za riječ, ali mislim da bi ovaj treći svjetlo dana trebao ugledati 14. listopada 2014. što bi bilo sjajno jer je prvi izašao 10. listopada 2010., a drugi 12. listopada 2012. godine.
Jesu li glazbeni spotovi i dalje važni u svijetu elektronske glazbe?
Zapravo i ne baš, ali bi bilo bolje da opet to postanu. Rastužuje me nedostatak nekog pravog glazbenog TV kanala kao što je to bio MTV prije 10 godina (op.a. Fritz je radio za MTV Germany). Ipak, kada spavam u hotelima vjeru mi nakratko vrati kanal Delux TV koji 24 sata emitira isključivo glazbene spotove. Na žalost, MTV se danas svodi na smeće iz New Jerseya i ostale reality gluposti koje mi uopće nisu jasne… Zapravo želim da glazbeni spotovi opet budu važni!
Nisam mogla ne primjetiti da si vrlo aktivan na pozornici i dosta interaktivan s publikom. Isto tako, nedavno sam čitala da postoji jedan klub u kojem je DJ pult smješten iza publike – drugim riječima, ljudi ne gledaju u DJ-a nego su fokusirani isključivo na glazbu. Što misliš o takvom konceptu?
Sam koncept je odličan, ali mislim da ne djeluje. Nešto slično događalo se početkom i sredinom ’90-ih s Detroit technom i Underground Resistanceom što se odvilo kao reakcija na ‘zvijezde’ tadašnje scene. To se promijenilo – danas je sav fokus na osobi i na onome što i kako radi. Ja s tim nemam problema. Druga stvar je i količina ljudi s kojom je to izvedivo – u klubu u kojem je 2000 ljudi to jednostavno ne funkcionira zbog veličine pozornice i ostalih tehničkih stvari dok je u malom klubu za 400 ljudi to čak moguće i izvedivo.
