Avangardni Tuxedomoon ‘toura’ po Europi, snima film o mjestu između neba i zemlje i leti u smokingu na mjesec. Bend koji je nastao krajem sedamdesetih prošlog stoljeća u tada artistički nastrojenom San Franciscu sačinjavaju Blaine L. Reiniger na gitari i violini, Steven Brown na klavijaturama, Luc Van Lieshout svirajući saksofon te Peter Principle na basu.
Ponekad se Tuxedomoonu pridruži i vizualni umjetnik Bruce Geduldig, čije je stvaralaštvo vrlo bitan dio nastupa. Svi koji su došli u zagrebačku Močvaru 13. studenog, imali su priliku vidjeti Tuxedomoon u cjelokupnoj gore navedenoj postavi.
Tonska proba benda je završila dosta kasno, oko 20:00 sati. Ja sam stigla pola sata prije u backstage, gdje su me dočekali Reiniger i Brown. Ostatak benda bio je na pozornici, tako da smo za vrijeme razgovora imali u pozadini ugodne zvuke saksofona i basa. Reiniger se naziva paradoksalnim, jer se smatra nomadom koji mrzi putovati. Zato se moje prvo pitanje odnosilo na put, ali je svojim odgovorom bio brži Brown.
Kako ste putovali?
Brown: Bilo je zanimljivo i lijepo. Dugo je trajalo. Da, ceste ipak nisu baš autoceste s pet traka od zapadne Europe do ovdje. Malo smo se probijali… Ali to je život.
I premda nisu preveliki ljubitelji putovanja, ono je neophodno radi mjesta življenja koje su odabrali. Naime, Brown i Reiniger su 12 godina živjeli u Bruxellesu, a danas jedan živi u Meksiku, drugi u Grčkoj.
Živite u različitim državama. Kako uspijevate raditi glazbu zajedno?
Brown: Kako uspijevamo? Moramo dopustiti nekome da nam pomogne. Moramo izabrati neki grad i svi tamo doći. Netko iz izdavačke kuće nam pomogne oko našeg nalaženja. Skupimo novac koji zaradimo na turneji, to je bitno. I tako svi moramo živjeti zajedno kojih dva tjedna. Tako to radimo!
Reiniger: To je logistika, ali tu je i činjenica da glazba postoji negdje u nama i sve što trebamo napraviti je spustiti je na Zemlju. Imamo uvjete za to i zato nam, srećom, to nije teško za napraviti. 
Imate li omiljeno mjesto nalaženja?
Reiniger: Mnogo, mnogo različitih mjesta!
Brown: Upravo tako, izgleda da se ipak volimo seljakati.
Reiniger: Naša tri zadnja CD-a, jedan smo napravili u Italiji, zatim u Bruxellesu, sljedeći prvo u San Francicscu, zatim ponovno u Bruxellesu. A zadnji smo snimili uglavnom u Ateni. I tko zna gdje ćemo snimiti sljedeći!
Brown: Većinu “Bardo Hotela” smo napravili na putu, da, da, ipak se volimo seliti iz mjesta u mjesto. Često se trudimo zamišljati situaciju da je upravo uzbuđenje oko ovog posla ‘krivac’ koji nas vodi na zanimljiva i egzotična mjesta.
“Bardo Hotel” je predzadnji album koji je Tuxedomoon objavio 2006. godine. Radi se o soundtracku za istoimeni film koji još nije završen. Redatelj filma je Grk George Kakanakis. Na albumu se nalazi 20 pjesama čiste avangarde. Film i soundtrack je inspiriran jednim pariškim hotelom u kojem su sredinom pedesetih prošlog stoljeća živjeli Brion Gysin i William Burroughs.
Kako napreduje snimanje “Bardo Hotela”?
Brown: Oh, OK, poslijepodne smo snimali film u hotelu u kojem smo odsjeli. Život ide dalje i hoteli su svuda oko nas, a mi dajemo sve od sebe. Aktivno radimo na tome.
Ima li priča kraj?
Brown: Da, vjerojatno će biti gotova u jednom trenutku u životu, to će biti kraj priče. Ali možda će biti i priča u nastavcima ili nešto slično. Ne znam, trenutno priča još traži svoju formu.
Reiniger i Brown pjevaju i sviraju u bendu. Osnovali su bend dvije godine nakon Sex Pistolsa, također tražeći nove forme u glazbi. A razlika između njih i Pistolsa je u tome što su Tuxedomoon ipak stavljali naglasak na umjetnost. Iz tog razloga su se i preselili u Europu, gdje je osamdesetih vladala avangardistička atmosfera.
Što je Tuxedomoonova filozofija?
Reiniger: Naša filozofija u glazbi je… Mi smo vrlo eklektični ljudi. Naša filozofija je da nemamo filozofiju. Naša filozofija je da primamo sve stvari, utjecaje – trudimo se poslušati što više različitih vrsta glazbe, zvukova svih vrsta i to trudimo ukomponirati u naš rad.
Brown: Mi smo entuzijasti!
Je li moguće danas stvoriti neki novi zvuk? Ili već sve postoji?
Reiniger: Ne znam. Sve postoji cijelo vrijeme. Svemir je stvoren i sve u njemu već postoji. Mislim da nije moguće cijelo vrijeme biti inovativan uglazbi. Mi se ne trudimo ponovno izmisliti glazbu. Sviramo drugačije, ali nije da to nitko nikada u Svemiru nije tako napravio.
Neke stvari su jednostavno normalne. Način na koji sviramo violinu, način na koji uštimavamo gitaru, način na koji je sviramo. I drugi ljudi to tako rade. Stoga, nismo inovatori u tom smislu, ne počinjemo od ničega, s nekim novim instrumentima i s nekim novim sustavom sviranja. Mi smo normalni glazbenici, kužiš.
Brown: Upravo tako. Mi smo jednostavno imali dovoljno sreće da budemo oni ljudi koji smo i bili na početku, dok smo počinjali svirati. Tada smo uzimali utjecaje s nekih područja koja drugi još nisu počeli istraživati. Tako da djelujemo inovativni, ali mi smo samo otkrivali stvari koje su drugi ljudi krenuli otkrivati nakon nas.
Ali, da, nisam siguran da smo ikad pomislili da smo cijelo vrijeme inovativni. Krećemo se po putu koji smo si sami stvorili i zbog toga smo sretni, ali ne mislim da ponovno izmišljamo sami sebe cijelo vrijeme. Mi nastavljamo Tuxedomoon tradiciju. Da!
I tijekom tog putovanja se mnogo toga izmijenilo u glazbi i svijetu.
Brown: Da, kada su ono izumili računala? 1890-ih, ako se pravilno sjećam. Dobra stara računala su tada bila na ugljen, ha ha ha!
A Internet je stvorio novu publiku?
Brown: O da, naravno. Internet otvara granice cijelo vrijeme, na primjer, multikulturan je. Ljudi s Tajvana mogu naći pjesme od Tuxedomoona na Internetu. Da, to je sve istina, iako ne znam kakve to daje rezultate u konačnici. Ali u svakom slučaju mi je drago. Radi se o komunikaciji u koju smo uključeni, komunikaciji sa svim tim ljudima.
Tuxedomoon je objavio 14 studijskih albuma. A oni su: “Half Mute” (1980), “Joeboy in Rotterdam” (1981), “Desire” (1981), “Divine” (1982), “Holy Wars” (1985), “Ships of Fools” (1986), “You” (1987), “Suite En Sous-Sol-Time to Lose” (1982), “The Ghost Sonata” (1991), “Joeboy in Mexico” (1997), “Soundtrack – Urban Leisure” (2002), “Cabin in the Sky” (2004), “Bardo Hotel Soundtrack” (2006), “Vapour Trails” (2007). Posljednjim albumom su zaokružili svoj tridesetogodišnji rad i njemu je ova turneja posvećena.
Hoće li večerašnji koncert biti drugačiji od prijašnjih ovdje?
Brown: Ne mogu se sjetiti zadnjeg u Hrvatskoj.
Reiniger: Neka glazba nije bila napisana kada smo zadnji puta bili ovdje. Svirali smo prije dvije godine.
Brown: Ma, svirali smo prije nekoliko mjeseci.
Reiniger: Da, ali zadnji put kada smo svirali u ovom klubu. Neke će pjesme biti iste, naravno. Drago mi je što je Bruce Geduldig ponovno s nama. On je zadužen za našu multimediju, projekcije, performanse i ostale stvari. A zadnji puta nije došao s nama u Hrvatsku.
Kako Tuxedomoon radi filmsku glazbu, vizualna umjetnost je važan dio njihovog koncerta. Koliko vam je bitan performanse na pozornici?
Reiniger: Važan je! Uvijek je bio važan dio Tuxedomoon iskustva. Mi smo oduvijek bili jedna vrsta multimedijskog benda. Oduvijek smo bili povezani s performasnom, filmom, kazalištem na našim koncertima. To je više predstava.
Dok nam je Reiniger objašnjavao važnost multimedije, ušao je tour-menadžer u prostoriju. On nije bio s bendom od samog početka na turneji, već je doletio direktno u Hrvatsku. Zbog toga bend ima što pričati sa njim, tako da mi je jasno da je vrijeme da intervju privedem kraju.
Koji su vaši budući planovi?
Brown: Pa, radimo na “Bardo Hotelu” i trudimo se raditi na nekim novim vizualnim izričajima. Kako smo s “Vapour Trails” objavili i snimke u trajanju 160 minuta, gdje možete naći video spotove i CD-live zapise, tako smo dobili i inspiraciju da napravimo nešto novo. To nam je u planu.
A radite li nešto izuzev Tuxedomoona?
Reiniger: Da! Reći ću ti. Radim u kazalištu kao glumac. U Ateni, gdje i živim. Ove sam godine glumio u dva djela. Prošle godine sam radio glazbu za kazalište. Sada sam u grčkoj predstavi o cirkusu i glumim ženu.
I kako je biti žena?
Reiniger: Kako je biti žena? Ne znam, ne glumim zapravo ženu, više transvestita. Smiješno je i čudno. Ne sviđaju mi se cipele, teško ih je nositi. Ne znam kako žene mogu hodati u takvim cipelama. Užasne su!
Visoke su pete?
Reiniger: Nisu toliko visoke. A radi se o drugačijem poslu, nečem što stvarno mogu raditi. Znam se nositi s glumom. Svi imamo svoj soloprojekte, soloizdanja i slične stvari. Ali, to je ono što ja radim. Ja glumim!
Reiniger mi je još za kraj govorio na grčkom, tako da sam dobila dojam da je stvarno zadovoljan s odabirom države za življenje. Kada smo završili s pričom, Močvara se već poprilično napunila i, kojih sat vremena kasnije, Tuxedomoon je izašao na pozornicu.
foto: davor veljača
