Zlostavljanjem do umjetničke vrijednosti

Treba li umjetnik patiti da mu djela budu vrhunska?

Upravo je to pitanje temelj izvrsnog filma “Whiplash” redatelja Damiena
Chazellea u kojem problematizira studentski život Andrewa Neimana,
aspirirajućeg jazz bubnjara, koji pod svaku cijenu pokušava zadovoljiti
svog profesora Terrencea Fletchera, umjetničkog voditelja sklonog
zlostavljajućim i manipulirajućim rabotama prema svojim studentima.

Osnovna teza učiteljskog ponašanja kod Fletchera je da ‘Charlie Parker nije bio gađan činelom u glavu, nikad ne bi bio tako velik’, tako da u svakom svom studentu vidi Charliea Parkera te se prema njemu tako ponaša, odnosno slijedovima zlostavljajućeg i manipulirajućeg ponašanja pokušava iz studenata izvući što više. Prijelomni trenutak u filmu je kad Fletcher sazna da je jedan njegov bivši student umro, tada po prvi put u filmu pokaže svoju nježnu stranu, no kako film odmiče, doznajemo i neke druge ‘pikanterije’. Bez obzira na cijenu, Fletcher ne odustaje od svojih sadističkih metoda, a Neiman, nakon razmimoilaženja s Fletcherom, biva izbačen sa studija i radi neke ‘posliće’ sve do ponovnog susreta sa svojim nekadašnjim Svengalijem.

U svojoj glumi i gestama Miles Teller kao Andrew Neiman podsjeća na Johna Cusacka, te iznimno uvjerljivo tumači mladog jazz bubnjara kojem je sviranje poziv, a ne zanimanje i koji je spreman ostaviti djevojku i nemati prijatelje samo da bi imao više vremena vježbati svoje bubnjanje.

J.K. Simmons je izvrstan kao sadistički profesor, a kadrovi i replike idu poput metaka. Fantastične su scene šamaranja Neimana, zatim obiteljska scena za stolom gdje se svi hvale svojim postignućima, te posljednja, epska scena Neimanovog i Fletcherovog međusobnog podbadanja tijekom koncerta.

U prvom planu je kompleksan odnos Neimana i Fletchera koji je konstantno na vagi, čim postane topliji, Fletcher kreće sa setom uvreda, a čim se Neiman povuče, Fletcher pokazuje svoju pitomiju stranu. Vjerujem da će se u budućnosti J. K. Simmons (inače dr. Emil Skoda u seriji “Zakon i red”) nalaziti u spiskovima najgorih negativaca u filmskoj povijesti.

Glazba je perfektna tijekom cijelog filma, toliko je dobra da se ne preporuča nakon projekcije sjesti negdje na piće gdje svira neki jazz-bendić jer ćete najvjerojatnije tijekom filma razviti takve kriterije da će bilo kakvo muziciranje biti označeno kao ‘škart’.

Ovaj iznimno slojevit i sugestivan film zaslužuje svaku nagradu koju dobije jer njegova priča funkcionira i na širem nivou: koliko smo spremni svoje talentirano dijete dati nekom najčešće samozvanom ‘mentoru’ da nakon toliko ulupanih novaca i frustracija bude najbolji na svijetu u svom poslu.