Ulrik Wivel: “Roskilde”

Danski Roskilde jedan je od najpoznatijih i najvećih europskih open air festivala sa više od 35 godina tradicije. Istoimeni film Ulrika Wivela sniman je tijekom osam festivalskih godina i prikazuje kako je ovaj festival, na suvremeni način, prenio na Skandinaviju ‘duh Woodstocka’, što ga čini jednim od omiljenih odredišta mladih iz svih krajeva svijeta.

Nekadašnja danska prijestolnica koja broji 45.000 stanovnika, smještena nedaleko Kopenhagena, postoji još iz doba Vikinga, a najpoznatija je po svom istoimenom festivalu za vrijeme čijeg se trajanja ova brojka redovito udvostručuje.

Roskilde spada među četiri najveća festivala u Europi (ostala tri su engleski Glastonbury, mađarski Sziget te Rock Werchter u Belgiji). Pokrenut je 1971. godine, a danas iza njega stoji Roskilde fondacija, neprofitna organizacija, koja svu zaradu od festivala prosljeđuje u dobrotvorne svrhe.

Područje festivala zauzima prostor od skoro 80 hektara, a i ostale brojke su impresivne: svake godine u prosjeku nastupi 180 bendova, u samu organizaciju uključeno je čak 20.000 volontera, a s njega izvještava 5.000 akreditiranih djelatnika medija.

No, unatoč ovim impresivnim brojkama, jedna od glavnih odlika ovog festivala njegova je spontanost, pa tako Wivelova kamera između ostaloga prati i pokušaj jednog fana da na festival uđe – preskakanjem ograde. Također možemo vidjeti što volonteri rade u izvanrednim situacijama, npr. kada na festivalu izbije požar ili pak posjetitelje koji su festival iskoristili kako bi prosvjedovali protiv zakona kojima su danske vlasti namjeravale promijeniti status Christianie, jedne od najvećih turističkih atrakcija Kopenhagena, donedavnog raja za uživatelje lakih droga i ljubitelje alternativnog načina života.

No, Wivel se pozabavio i ozbiljnim temama te je tako s direktorom festivala razgovarao i o tragičnom događaju koji je Roskilde zadesio 2000. godine kada je za vrijeme nastupa Pearl Jama uslijed gužve i naguravanja smrtno stradalo devetero ljudi, što je u cijeloj Europi izazvalo pitanje sigurnosti i kontrole te dovelo u pitanje budućnost održavanja samog festivala. Od tog događaja na svim festivalima najstrože je zabranjen tzv. crowd surfing, a neki festivali (poput Glastonburya 2001.) čak su napravili jednogodišnju pauzu kako bi poboljšali svoje sigurnosne uvjete. Roskilde se ipak nastavio održavati, a u spomen poginulima izgrađen je memorijalni drvored sa spomenikom.

Redatelj Ulrik Wivel materijal za svoj film skupljao je u razdoblju od osam godina (što i nije puno ako uzmemo u obzir da je snimao samo za vrijeme trajanja festivala, dakle četiri dana godišnje) i došao do zaključka ‘da na ovakvom festivalu nije teško doživjeti ekstazu’. Školovani baletan i bivši plesač Danskog kraljevskog baleta, većinu svoje mladosti proveo je usavršavajući se u plesu te, kao što sam kaže, nije imao ‘normalno’ djetinjstvo i mali je kuriozitet da prije nego što je počeo snimati ovaj dokumentarac nikada nije bio na Roskilde festivalu.

U pluseve filma svakako spadaju (nekraćeni) live nastupi Franz Ferdinanda, Editorsa, Placeba, Jenny Wilson, Rufusa i Marthe Wainwright, Sonic Youth i The Streets, uz još neke danske bendove, ali nažalost niti s jednim od izvođača nije napravljen barem neki kraći intervju pa tako nemamo prilike čuti što o festivalu misle i oni zbog kojih se, u konačnici, tamo i dolazi.