Slovenske metal kontroverze na filmu

Kada zemlja u susjedstvu dobije priliku za etabliranjem kao domaćin metal-festivala kao što je Metal Camp, mistifikacije istih postaju neminovne, a s njima se u koštac uhvatio Marko Cvejić, redatelj “Radio Apokaliptiko“.

Metal Camp u slovenskom gradiću Tolminu na samoj talijansko-slovenskoj granici posljednjih se godina profilirao kao alternativa alternativi – svježa i ležerna odrednica zaljubljenika u metal koja je vrlo očekivano morala postati svojevrsnom kontroverzom u neurbanoj sredini, a stigmatizacija i tabuizacija logičan su odgovor na novonastalu situaciju.

Međutim, kratak dokumentarni film Marka Cvejića nema za cilj približiti metal kao glazbeni žanr, a potom i sam festival koji svake godine pohodi tisuće metalofila, već ga uspješno pokušava predstaviti kroz njegovu formu, a ne sadržaj.

Dinamičnom paralelnom montažom nudi se višestruka perspektiva doista najrazličitijih pojedinaca: od lokalne vlasti, lokalnoga klera, pohoditelja festivala među koje spada domicilno stanovništvo, ali i posjetitelja iz cijeloga svijeta, do stanovnika koji ne pohode festival ne bi li se pritom bilo što nepristranije, odnosno kako bi se održala objektivnost pristupa.

Iz naoko jednostavna scenarija koji predviđa dijalog i razgovor s gore navedenima u periodu trajanja festivala očito se odstupalo kako je vrijeme odmicalo jer su sugovornici kojima su pitanja postavljana davali nova pitanja na koje je još više vrijedilo potražiti odgovore, pa tako dobivamo uvid u razbijene mitove i predrasude dijela stanovnika Tolmina, zatim cementiranje istih predrasuda koje su dijelom (ne)utemeljene iz čega ipak prepoznajemo da se ne radi isključivo o generacijskom jazu kao redovitom izgovoru za neshvaćanje onog manje poznatog.

Međutim, fenomen Metal Campa indikator je prilagodljivosti ljudske prirode, posebice u ekonomskom momentu uviđanja lukrativnosti cijele manifestacije, pa vidimo kako čak ni onim najstarijim generacijama ‘crni’ ne smetaju ako od toga ‘zvečka’ u džepu.

S druge pak strane redatelj ne navodi gledatelja da odabere ‘ispravnu’ varijantu pa pored prednosti nudi jednak broj negativnosti koje sam festival za sobom neminovno povlači. Uz niz asocijativnih struktura uvezenih u vrlo dobru montažu i multiperspektivnost sugestije kao takve nema, pa samim time ni autorske kritike festivala ili ljudi, već je ona prepuštena promatraču, odnosno receptoru.