Sam Dunn & Scot McFadyen: “Iron Maiden: Flight 666”

Legendarni Iron Maiden u četvrtom desetljeću haranja po svijetu dobivaju zasluženi dokumentarac “Iron Maiden: Flight 666” o jednoj od najzahtjevnijih glazbenih turneja u povijesti, ali i jednom intimnijem obiteljskom prikazu nepregazive šestorke tijekom prvog dijela prošlogodišnje “Somewhere Back In Time” turneje koja je doslovce doletjela i u naš Split prošloga kolovoza.

Kanadski redateljski dvojac Sam Dunn i Scot McFayden posljednje su tri godine uobičajeno ime u metal krugovima, vodama i publici, zaslužni za dva velika filmska uratka “Metal: A Headbangers Journey” i “Global Metal” (prikazanih premijerno u Hrvatskoj na posljednjem izdanju DORF-a), odlučili su se baciti na snimanje posljednje u nizu turneje britanskih metal veterana Iron Maidena.

Odluka o snimanju filma bila je očito tek pitanje vremena, jer u spomenutih tri i pol desetljeća prelijetanja svijeta Maideni su se dokazali kao neumorna, ali uvijek svježa i dinamična atrakcija, što potvrđuju i brojne nagrade za nastupe, što ih redovito preotimaju dvostruko mlađim kolegama.

Preletjevši svijet dvaput za potrebe navedenih filmova, MacFaydenu i Dunnu dobro je uletio i Dickinsonov ‘pravi’ posao pilota Boeinga 757 u koji ih je uz veliku Iron Maiden ekipu ukrcao i krenuo put Indije prvog dana ženskog mjeseca veljače 2008. godine na ‘best-of’ turneju koja se isprva činila megalomanskim pothvatom, no kraj godine pokazao se uspješnim završetkom ciklusa.

Jednostavnim, ali efikasnim redateljsko-montažerskim obrascem film polariziraju službeni koncertni dio te neslužbeni dio koji prati bend na njihovoj misiji ‘osvajanja’ dvadeset i tri grada u trinaest zemalja u samo mjesec i pol. Dakako, ne bi to bio problem kada ne bi začinili priču s kontinentalnom razinom. Australija, Azija i obje Amerike, što je to Bruceu Dickinsonu, s tada još nenavršenih pedeset godina (op.a. pedesetu je navršio tri prije dana dolaska u Split).

Neslužbeni dio iza pozornice otkriva jednu simbiozu, mogli bismo bez straha reći vitalnih starčića koji doista žive u harmoniji koja obuhvaća svakog člana posade i ekipe, uz sam bend, i pokazuje jednu rijetku prirodnost i spontanost pred kamerama, kao i redovitu infantilnost u međusobnim odnosima.

Posebnim se svjetlom obasjava personu karizmatičnog bubnjara Nicko McBraina, uvijek spremnog na šalu i razgovor s medijima i obožavateljima koji bi doista delirično i sumanuto opkoljavali aerodrome, hotele i okolice rasprodanih stadiona (slično nešto dogodilo se i u Splitu večer prije koncerta) kako bi okom, lećom ili mobitelom uhvatili dio ‘Maidenovaca’.

Osim praćenja pripreme i usklađivanja benda oko tehničkih pojedinosti turneje, oko kamere hvatalo ih je prilikom igranja dvaju najdražih im sportova – golfa i tenisa, pri čemu su nekoliko puta pokazali da im oduzimaju više energije negoli sami izlasci pred desetke tisuća pomahnitalih obožavatelja, na čemu se temelji drugi dio filma.

Kontrastiranjem zakulisnih zbivanja s eksplozijom na pozornici od Indije do Kanade, MacFayden i Dunn pokazali su kako Iron Maiden koncerte žive, a ne odrađuju ih pretenciozno iz kojekakvih pobuda specifičnih za glazbenu industriju koje nije ni vrijedno spomenuti, već svakim izlaskom na pozornicu stvara se novo iskustvo iz kojeg su transparentni uživanje i strast na pozornici, kao i s druge strane.

Najbolji dokaz tomu jest komunikacija s publikom, ali i, koliko god banalno zvučalo, neustaljena set lista ponuđena gladnim i žednim ušima koja doista jednako kao i sam bend žive glazbu. Iskustva obožavatelja u međusobnoj diskrepanciji doista su na trenutke iznenađujuća i svakako snažna, uzmemo li u obzir da ovaj bogati rasno-etnički spektar ljudi spaja zajednički nazivnik u kojem stoji glazba Iron Maidena, koja je sredstvo borbe protiv stoljeća rigidne i rigorozne tradicije u Indiji ili aktualnog represivnog političkog sustava u zemljama Južne Amerike, koja se pokazala najsrčanijom ali i najbrojnijom publikom.

Realni propusti ovog dokumentarnog filma doista su minimalni, ali ipak ih je nužno spomenuti poradi kompletnije slike. Naime, u gotovo dvosatnoj projekciji života jednog legendarnog benda pomalo smeta činjenica da je glazba ostala izvan fokusa i postala je dijelom filma tek kao blijeda zvučna pozadina ili je primjenjivana prilikom koncertnog dijela filma, ali je i tada reducirana na minimum (donekle opravdano zbog trajanja pjesama). Napokon, iako se doista bend dokumentiranjem demistificirao, ne doznaje se ništa više što prosječan obožavatelj ne zna, čime se ipak postavlja jedna barijera i ograda od krajnje osobnog intimnog, pokušavajući to kompenzirati prikazom međusobnih odnosa.

“Iron Maiden: Flight 666” ipak ispunjava očekivanja i kao takav pristupačan je prosječnom gledatelju koji ne mora nužno biti obožavatelj, iako je prvenstveno njima namijenjen, dajući iskrenu sliku o ljudima koji slavno stoje iza svojih instrumenata na putu dugom 70.000 kilometara. Jedino za čim možemo žaliti jest činjenica da se Hrvatska našla tek u drugom dijelu turneje.

Bitno je spomenuti kako će film biti popraćen dvostrukim DVD-om, obogaćen dodacima, a uz njega će se izaći službeno bootleg live izdanje “Somewhere Back In Time” turneje.