“Bilo jednom… u Hollywoodu” – nije moglo drugačije završiti

    6475

    Quentin Tarantino

    Once Upon a Time... in Hollywood

    Datum izdanja: 08/08/2019

    Izdavač: Continental film d.o.o

    Žanr: drama, komedija

    Trajanje: 161 min

    Naša ocjena:

    Ovih dana na sve strane svjedočimo pedesetoj obljetnici održavanja Woodstock festivala i to s punim pravom. Više je nego u redu prisjetiti se događaja koji je obilježio jednu eru i obilježio jedan pokret koji je pokušao promijeniti neke stvari, ali u stvari još od početka za to nije imao nikakve šanse. Woodstock je bio (iako to u početku nije bila namjera) krucijalni događaj hippie ere, ali na kraju je ispao njegov labuđi pjev i sve poslije njega je bio samo put prema dolje.

    Zašto spominjem Woodstock u recenziji “Once Upon a Time… in Hollywood”, novog filma Quentina Tarantina? Zato što se događaji s kraja filma i Tarantinovo poigravanje i ispreplitanje povijesnih i alternativno povijesnih činjenica, i gdje je zlo očigledno počelo nešto ranije, događaju upravo tjedan dana prije početka festivala koji se dogodio na suprotnoj strani Amerike.

    Radnja filma prati televizijsku zvjezd(ic)u Ricka Daltona, glumca sklonog plaču i samosažalijevanju kojemu karijera zbog godina i zbog novog vremena lagano izmiče ispod nogu, i koji traži način samoodržavanja u Hollywoodu jer sve košta. Više od desetljeća imao je uz sebe i svog osobnog kaskadera Cliffa Bootha i to ne samo radi dubliranja u opasnim scenama na snimanju nego i u pripomoći u svom osobnom i nesigurnom životu. Cliff je isto tako već stariji, ali stameni kaskader koji živi u prikolici sa svojim psom i pred kojim isto tako ne stoji nikakva perspektiva i svijetla budućnost, ali o tome ni ne brine previše. Odlične uloge ostvarili su Leonardo DiCaprio kao Rick i Brad Pitt kao Cliff i njihov odnos je Tarantino scenaristički odlično prikazao.

    Muziku podržava

    Radnja počinje u veljači 1969. godine kada Rick u pokušaju spašavanja karijere pregovara s agentom Marvinom Shwarzom (odlična rola Ala Pacina) o snimanju spaghetti westerna u Italiji koji su mu u početku više nego ispod časti, ali na kraju kada ipak ode i snimi tamo nekoliko filmova (čak se i oženi) vraća se u Hollywood u svoj dom u kanjonu s talijanskim novcem kojim si je kupio još neko vrijeme.

    Prvi susjedi Ricka Daltona su prelijepa mlada glumica Sharon Tate (glumi je Margot Robbie), njezin muž, poznati redatelj Roman Polanski (Rafal Zawierucha) i njihova ekipa koja uglavnom tulumari i cijelo vrijeme ide po partyjima koji su u to vrijeme na svakom koraku. Tarantino nam tako prikazuje cijelu nisku ondašnjih glumačkih i inih celebrityja koji uživaju život onoga vremena i koji hvataju svoje trenutke slave na vrhuncu flower power pokreta.

    Rickov povratak iz Italije vremenski koincidira s događajima koji su se u stvarnosti dogodili i koji su na kraju bacili veliku ljagu na cijelo postojanje pokreta “Mir i Ljubav“. Ipak, ovoga puta gledamo jednu alternativnu završnicu koja je isto tako kao i stvarna, puna nasilja i krvi, ali u kojoj “pobjeđuje“ (ako se to može nazvati pobjedom), druga strana.

    Kraj filma je veliko iznenađenje za sve, ali od Tarantina smo na to već i navikli, (sjetimo se samo Nemilosrdnih gadova). Ipak, bit filma vjerojatno i nije bilo samo puko iščitavanje povijesnih činjenica nego više prikaz vremena.

     

    View this post on Instagram

     

    Coming soon: the #OnceUponATimeInHollywood original motion picture soundtrack – stay tuned for more details.

    A post shared by Once Upon A Time In Hollywood (@onceinhollywood) on

    Charlie Manson i ekipa iz njegove komune upravo su personifikacija svega onoga lošeg i dokaz da je svijet u kojemu je sve dobro i u kojem cvijeta mir i ljubav čista utopija. “Once Upon a Time… in Hollywood“ deveti je film u filmografiji Quentina Tarantina i kao i  ostali njegovi filmovi nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Bilo da ste fan ili hejter rada i djela mora mu se priznati da je u film uloženo puno rada, ali i puno znanja i o filmu, a i o vremenu radnje.

    Film vrvi cameo ulogama, od spomenutog Ala Pacina, pa Damiena Lewisa kao Stevea McQueena, Brucea Derna, Lukea Perryja, a kao likovi pojavljuju se i mnogi protagonisti vremena, Bruce Lee, Michelle Phillips, Mama Cass i mnogi drugi.

    Glazba u filmu kao i u svim Tarantinovim filmovima vrhunska je i pomno izabrana, o soundtracku filma mogli ste pročitati u odličnom tekstu i na ovom portalu, na žalost nije sve stalo (ili nije smjelo stati) na soundtrack, ali u svakom slučaju i glazba je jedan od ponajboljih dokumenata toga vremena. Čak i stvarni događaji koji su se dogodili navodno su poprilično bili uvjetovani glazbom, to jest Terry Melcherovim odbijanjem izdavanja albuma Charlesu Mansonu. Ali tko zna, nikada to nećemo saznati.

    “Twelve Thirty“ Mamas & Papas-a uz tajmer na filmskom ekranu i sa zlokobnim stihom (…young girls are coming to the canyon…) kada mlada Mansonova ekipa kreće s noževima u obračun s glumačkom ekipom i “You Keep Me Hangin’ On“ Vanilla Fudge kao podloga istog tog obračuna, svakako su i više nego dobro pogođene.

    Film je dugačak, na trenutke brutalan, na trenutke smiješan, ali i vrlo zabavan, pogotovo ako ste nešto upoznatiji s materijom s kojom se bavi i s vremenom o kojem progovara. Pun je sitnih i vrlo zanimljivih detalja koje pažljivi i upućeni gledatelj može zapaziti.

    Neki od likova možda i jesu pomalo kontroverzno prikazani, ponajprije Sharon Tate ili Bruce Lee, ali to je viđenje redatelja ili još više scenarista, a Tarantino je vrlo dobar redatelj, a još bolji scenarist. Ako netko voli Brucea Leeja onda je to svakako on, tako da mislim da primjedbe i ne stoje.

    Vraćam se još jednom pred kraj na Woodstock (ipak je ovo glazbeni portal) i na ono zadnje lijepo što nam je ova “kontrakultura“ dala. Kao što sam rekao, nakon Woodstocka, sve je krenulo prema dolje i to već uskoro, na Altamont festivalu, na istoj toj zapadnoj obali gdje se odvija i radnja… Hollywooda. I tamo su radili noževi i pištolji, i tamo je bilo mrtvih i tamo se jedan san srušio. Kao što se i u filmu srušio jedan san kada je kaskader srednjih godina razbio o zid hippie djevojku.

    Realno, nisu imali šanse niti jedni niti drugi. Američki san vrijedi samo do onoga trenutka do kada establišment tako ne odluči. Hipiji su pokušali zaustaviti rat u Vijetnamu, ali realne šanse za to nisu imali, potrajao je taj rat još više od pet godina nakon njih i nakon Woodstocka. Jedino što je ostalo to je Hollywood koji se nije dao i koji se ni danas ne da. Ali to je danas jedan drugi Hollywood. Onako je bilo jednom u Hollywoodu.

    Muziku podržava