Goran Kulenović: “Pjevajte nešto ljubavno”

Napokon hrvatski film o vedrijoj svakodnevici! Nakon što sam godinama imao averziju prema našoj filmografiji, kinematografiji ili kako se sve to službeno zove, film “Pjevajte nešto ljubavno” napokon je nešto što me jako zabavilo, a da nisam morao čitati titlove.

Dakle, nakon hrpetine glazbenih spotova, Goran Kulenović odlučio je spojiti tu svoju ljubav prema glazbi sa strukom i poslom u kojem je već razveselio hrvatske sjedače pred televizorom serijom “Bitange i princeze”. Spojio ju je na način da je jako realistično, sirovo i jako simpatično opisao jedan period mladog demo-benda iz Zagreba.

Vjerojatno svaki klinac krene takvim putem, okupi frendove, piju pivice, idu van, dijele strast za muzikom, raspravljaju se i podjebavaju za razilaženje u mišljenjima, a na kraju tunela uvijek naiđu na neki zid – lova.

Tako je bilo i ovdje pa su se četiri mušketira Struja, Deni, Mario i Žlajfa našli u situaciji da odluče žele li svoja rokerska uvjerenja prodati za ‘soma eura’ koji im trebaju za snimanje, a koje mogu zaraditi na samo jedan način – sviranju na svadbi.

Cijela radnja, protkana ljubavnim problemima i pokušajima mladog benda, najbliže je što se može doprijeti do pravih garaža diljem grada upravo zbog činjenice da je upotrebljavana prava izvorna hrvatska/zagrebačka spika. Naravno – puna psovki. I, ako je netko htio realistično prikazati današnju zbilju u tim krugovima, drugačijeg načina nema, ma koliko se neki ljudi križali nad frazama glavnih glumaca.

Osobno mislim da je, samo zbog toga film 25% bolji od bilo čega snimljenog uštogljenim ‘oh-kvragu-kako-si-mi-to-mogao-reći-vrećo-jada’ rječnikom. Sve je smješteno na ulice našeg glavnog grada, u KSET, u Močvaru, u jednu uobičajenu svadbenu salu, s uobičajenim uzvanicima, sumnjivim murjacima, redarima i menadžerima.

Hladno pivo nije samo složilo glazbu za film, već je Mile živčan što mu je za vrijeme koncerta u klub uletjela racija, Suba i Zoki su grmalji koji mu čuvaju leđa, Stipe odlučuje koje cure će pustiti unutra, a Šoky je nekakav potrčko-tonac u studiju.

Svi likovi odlično su odabrani pa smo među sporednim ulogama imali prilike vidjeti dobar stari glumački ‘best of’ i bez straha gledati film prepušteni radnji.

A sama radnja nikada ne bi bila ono što jest bez onoga zbog čega smo tu – zbog muzike. Hitovi Hladnog piva trešte iz zvučnika svakog kluba, bend naših junaka “Kad je Harry sreo prljavu Sally” svira njihove probrane stvari, Prljavo kazalište posudilo je “Moj bijeli labude” za jedan od dirljivijih trenutaka, a mjesta se moralo naći i za legendarnog Mišu i slične hitove koji se naručuju od gažera u sitne pijane sate.

Film je nešto za čime smo bili žedni već duže vrijeme i njime je Kulenović pokazao da kod nas ima mjesta i za vrstu filmova koje neće samo ujne, tete i bake biti u stanju pogledati između dnevnika i trenutka kada zaspu s daljinskim u ruci.

Napokon je jasno da rock film (iako nekome to neće biti ‘glazbeni’ film, što je također nije neispravno za reći) neće biti u stanju shvatiti samo probrana ekipa iz naših birtija.

DVD na kojem je izašao film je nadopunjen specijalnim dodacima na kojima možemo lijepo čuti i glumce i režisera kako govore o svojim likovima i snimanju filma (čak i kako je Suba učio Kečkeša da svira bubnjeve), najave filma, foto galerije (koje osobno jako rijetko poželim pogledati na DVD-ima) i, najzanimljiviji dio dodataka – izbačene scene koje, ruku na srce, inače uvijek bivaju izbačene s pravom i s razlogom, a ovoga puta riječ je samo o jednoj dobroj fori koju se zbilja moglo nekako ugurati u film (scena sa švercanjem u tramvaju).

I tako je napokon nastao film, naš film, koji bi jako veliki raspon godišta mogao i morao pogledati s velikim guštom (a posebno oni koji su prošli kroz glazbeni dio svog života, ili jednostavno slušaju puno muzike).

Opustiti se, lijepo nasmijati, mudro se prisjećati svojih ludih trenutaka u mladosti, ne bi trebalo biti teško nikome. Zato, treba se samo nadati da će ovakvih filmova biti još, od Kulenovića ili nekoga desetog. Jer inače ćemo i dalje biti osuđeni na činjenicu da nam je najpoznatiji domaći film – Severinin ‘uradak’.