Dean DeBlois: “Sigur Ros – Heima”

Napraviti turneju u Hrvatskoj, za mnoge je domaće glazbenike (čast iznimkama) uspjeh. Napraviti turneju po zemlji koja je uglavnom prekrivena snijegom i gejzirima te broji jedva 300.000 stanovnika, k tome još snimiti dokumentarac – ravno je glazbeno-vizualnom čudu. Upravo je to napravio islandski četverac Sigur Ros, potpomognut skupinom Amiina.

Oni su kroz putovanje i sviranje istražili sebe, svoju glazbu te hladni islandski krajolik i kulturu (koja u nekim izoliranim krajevima graniči s bizarnom genijalnošću) i sve su to vješto upakirali i ponosno prezentirali ostatku ‘urbanog’ svijeta koji ovakve prirodne i kulturne endeme može pronaći još samo na stranicama National Geographica.

Sigur Ros nekako je uspio okrenuti i pretvoriti u svoje prednosti sve okolnosti koje su u startu bile protiv njih (činjenica da su s Islanda, da im glazba i nije radiofonična, da im materinji jezik na kojem pjevaju, izuzev već spomenutih 300.000 duša, malo tko razumije). Sada su, kao vrhunac svoje metamorfoze u veliki svjetski band, snimili dokumentarac koji prikazuje svu srž njihove glazbe koju i onako mnogi povezuju s hladnim islandskim krajolicima.

Iako bend već posjeduje par spotova u vlastitoj režiji, snimanje dokumentarca (režirao ga je Dean DeBlois, poznat kao redatelj animiranog filma “Lilo & Stich”) i za njih je bio veliki izazov, pogotovo ako u obzir uzmemo činjenicu da je radnja samog dokumentarca turneja po uglavnom nenaseljenom otoku.

Možda zvuči kao SF, no ipak se, u suštini, radi o perfektnom audio-vizualnom doživljaju glazbe Sigur Rosa. Tko voli tu vrstu glazbe sigurno neće ostati razočaran jer film pruža dublji pogled u samo nastajanje i izvedbu pjesama, dok se scenografija sastoji od netaknute prirode udaljenog otoka, preko napuštenih tvornica i ribarskih sela, sve do samotnih freakova koji od kamenih ploča rade ogromne ksilofone i na njima prilično precizno sviraju melodije (što bi čak zainteresiralo i ljubitelje “Globalnog sijela”).

Glazbeno putovanje započinje u gradu Olafsvik gdje sviraju u kino-dvorani pred malobrojnom, ali vrlo zahvalnom publikom čiji se raspon godina proteže od jedne do 91. Dalje nas vode kroz gradove za čija imena nisam siguran je li ih teže napisati ili izgovoriti pa ću samo spomenuti neke: u Isafjurđuru sviraju s lokalnom limenom glazbom, dok su im u selu Selardalur jedina publika drveni kipovi i zapušteno groblje, a u Djupaviku, mjestu sa svega dva stalna stanovnika, sviraju u napuštenoj, oronuloj tvornici. Vrhunac donosi koncert u Reykjaviku, gdje pred brojnom publikom dolazi do izražaja sva moć i eksplozivnost njihovih nastupa.

Iako je Sigur Ros zasigurno jedan od trenutno najoriginalnijih svjetskih bendova, njihova planetarna popularnost svakim novim projektom sve više raste i oni su pristalice one stare mudre izreke ‘kod kuće je najljepše’ jer riječ Heima upravo to znači- kod kuće.