Alan Parker: “Never Mind the Sex Pistols: an Alternative History”

Trideset godina od izlaska, po sudu mnogih analitičara, jednog od najutjecajnih i najboljih rock albuma svih vremena, “Never Mind the Bollocks, Here’s the Sex Pistols”, londonskih ‘kontroverzaca’ Sex Pistols, uz ostalo, obilježeno je i objavljivanjem ovog dokumentarca.

U sat i trideset četiri minute, desetak ljudi, među kojima je tek jedan član benda, originalni basist Glen Matlock (koji je zbog sukoba s McLarenom i Rottenom otišao iz benda, a naslijedio ga je Sid Vicious, ikona benda, ali i sveukupne punk scene), priča o o burnoj povijesti Sex Pistolsa.

Benda koji je ‘najjavnije’ i najdirektnije od svih progovorio, još više propjevao o stvarnim problemima i realnim događanjima koji su ih okruživali. Naravno, i ne samo njih.

Prosvjedi, pobačaj, seks, nasilje, gnjev, bijes, neke su teme o kojima je bend pjevao i izazivao zgražanje vlasti, mnogih medija, ‘običnih’ ljudi, pa čak i većine bendova. No istovremeno, veliki se broj mlađih generacija poistovjetio sa Sex Pistolsima i njihovom muzikom u kojoj su govorili upravo na način na koji su i živjeli.

Bend je to koji je napravio istinsku revoluciju i koji je imao tako veliki utjecaj na mlađe generacije da su se čak, kako govore mnogi zapisi iz tog vremena, i vlasti ozbiljno uplašile kako će im narušiti poredak.

To su općenite stvari, o kojima mnogo znaju i površni poznavatelji muzičkih zbivanja, a valjda sve obožavatelji benda. A ako neke stvari ne znaju, saznat će iz ove biografije. Nekoliko vrlo kompetentnih osoba, među kojima je svakako na prvom mjestu menadžer benda Malcolm McLaren, ispričalo je brojne detalje, manje poznate ili skroz nepoznate, koji su obilježile kratku povijest Sex Pistolsa.

Baš je taj McLaren vjerojatno i najzaslužniji za sve što se kasnije događalo. Od okupljanja u njegovoj trgovini na King’s Roadu, pa izbora imena benda, potpisivanja ugovora s izdavačima, što je možda i jedna od najzanimljivijih poglavlja u prvom dijelu karijere benda i slično.

On je uspio ‘isposlovati’ gotovo nemoguće, ugovor s velikim EMI, dobio još i 50.000 funti. No taj je ugovor raskinut, bez obzira što je singl “Anarchy in the UK” u studenom 1976. ušao u Top 50.

I to zbog toga jer je EMI podlegao pritiscima sa svih strana. Možda i opravdano, a možda i ne, ali, tekstovi u kojima se tadašnji britanski sustav direktno napada, opisuje diktatorskim, bez perspektive, a kraljicu ‘optužuje’ da nije ljudsko biće, sigurno su bili dodatni razlog da se nešto takvo dogodi.

Slično se prošlo i s A&M, bez obzira na spektakularno potpisivanje ugovora pred Buckinghamskom palačom.

Singl “God Save the Queen“, bio je novi ‘šok’ za društvene norme, a ironičan osvrt na ‘srebrni’ jubilej kraljice Elizabete II, dodatno je ‘zapalio’ sve moraliste. Pa je raskinut i drugi ugovor, da bi u konačnici, ‘treća sreća’ strigla u obliku Virgin Recordsa (uz uvjet da bend ima ‘neosporno pravo na umjetničku slobodu’, što je stajalo u ugovoru), koji je objavio i taj singl, te nešto kasnije i album “Never Mind the Bollocks, Here’s the Sex Pistols“, zbog čijeg se naziva bend morao ‘opravdavati’ na sudu.

Kratka i burna karijera ovog benda prekinuta je početkom 1978. godine, odnosno 17. siječnja, kada je objavljen raspad. A baš je to bio period američke turneje, no totalna netrpeljivost unutar benda, destruktivno ponašanje, droga, alkohol, bili su prejake i previsoke prepreke da bi Sex Pistols nastavio dalje.

I kao da sve što se do tada događalo nije bilo dovoljno, pa je u studenom 1978. godine Sidova djevojka Nancy pronađena izbodena nožem u hotelskoj sobi u New Yorku, uslijed čega je iskrvarila i umrla. A dok je čekao za suđenje zbog njezine smrti, za koju je bio glavni osumnjičenik, Sid se predozirao i umro u veljači 1979. godine.

Kako je i poviše rečeno, detaljnije o svim tim, i brojnim drugim događajima, uz već spomenute McLarena i Matlocka, pričaju i još neki, kao, npr., Steve Diggle iz The Buzzcocksa, John ‘Boogie’ Tiberi, tour-menadžer, Alan Jones, pomoćnik u Malcolmovoj trgovini ‘Sex’ ili novinara i biografa, dobrih poznavatelja zbivanja tog vremena, Stevea Walsha i Micka O’Sheae.

Šteta je tek da ovu, nesumnjivo autentičnu priču, koju je režirao Alan Parker, nisu popratili adekvatni dokumentarni kadrovi, te da je izostala muzička kulisa. Naravno, mislim čisto s osobnog stanovišta, jer očito tako nije zamišljena, nego da bude nešto opuštajuće, potpuno kontra onoga što ‘naratori’ opisuju.

Ovako se moramo zadovoljiti s, recimo, pogledom na top-ljestvicu od 18.7.1977., kada je “God Save the Queen” bio na prvom mjestu, ispred The Jacksonsa, Roda Stewarta i Kenny Rogersa i još nekim sitnicama, poput načina odabira covera za naslovnicu singla “Anarchy in the UK”.

No, ova biografija očito nije tako zamišljena, a kako god da je bio, uspijela je mnoge detalje iz povijesti ovog benda dodatno ‘rasvijetliti’, što jo je možda bio i jedan od glavnih ciljeva. Zato bi ju svakako trebali pogledati svi koji vole bend, jer vjerujem da će sigurno čuti nešto što do sada nisu.

A da ne govorim i ‘neupućenijima’, kojima će ova ‘alternativa’ zasigurno vrlo uvjerljivo potvrditi zašto su Sex Pistols, bend koji je objavio jedan jedini album i pravo ‘živio’ svega dvije godine, još jedan iz kategorije – besmrtni.