Do pred par godina nije bilo niti jedne uspješne manifestacije rock predznaka koja bi povezala atraktivnu rock glazbu i dovela turiste na Jadransku obalu potrošiti nešto love i dopuniti lokalnu i državnu blagajnu.
Te pokazati lokalnim vlastima da je rock i profitabilna stvar, a i dobar
način za efektan medijski spin lokalnih moćnika, koji ubrzano postaju
face i ozbiljno se prave važni kako su baš oni promotori novih trendova.
Unazad par godina puše nešto povoljniji maestral, još nije bura, a i to je više zbog napora organizatora nego lokalnih zajednica, koje će redovito postaviti ‘klipove’ ili neku pametnu administrativnu prepreku kulturtregerima.
Donijeli ste im novce
Svi vi koji ovog trenutka noću uživate na Starigrad Paklenica Film Festivalu ili Terraneu, a danju se kupate po okolnim plažama, uživajte još i više. I svima lokalnima – pogotovo ako vam bilo što prigovore – recite da ste im spasili turističku sezonu i kulturni obraz, te donijeli novce. To će prvo shvatiti. Ako su u recesiji zakazali Nijemci, Talijani, Slovenci ili Mađari, nije i rock kultura.
I budite svjesni, kao što vjerojatno jeste, da ste na jedinom specijaliziranom domaćem festivalu glazbenih dokumentaraca, s poučnom inozemnom, ali i domaćom produkcijom filmova poput “God Save Lezbor”, “Proizvedeno u Hrvatskoj”, “Stop maltretiranju”, “Zvijezda je rođena” i drugih. U istom tjednu Terraneu nudi prvoklasne rock izvođače i omogućuje vam da KSET, Tvornicu ili Teatar &TD zamijenite otvorenim prostorom. I to kakvim; svi koji su lani gledali Wovenhand na manjoj pozornici Terranea vidjeli su sa zalaskom sunca iza njih i najljepši mogući backstage.
U2 su imali spektakularnu binu u Zagrebu, ali projekcija dokumentarca “From The Sky Down” u kanjonu Velike Paklenice daje najspektakularniju pozadinu od svih kina koja poznajete. Amy Winehouse bila je dramatična na svom zadnjem nastupu u Beogradu lani, ali film “The Girl Done Good” u divljoj Maloj Paklenici slijedi pop div(lj)u koja nije htjela stati.
Zemlja tisuću otoka i estradnih festivala
Zašto bi se sve događalo u Zagrebu? Zanimanje publike u šminkerskoj metropoli često pokazuje da smo provincija a ne punokrvni grad pop kulture. No, puni smo gradova slučaja, ili ‘slučajno gradova’. I Šibenik je jedan od njih, o kojemu usprkos bogate povijesti najčešće čujete kroz bogatstvo afera i skandala u Vijestima. Terraneo je dobra mogućnost da se grad majstora Radovana i majstora Arsena Dedića u sadašnjosti pokaže kao trendseter rocka po obali.
Hrvatska nije samo zemlja tisuću otoka nego tisuću festivala s nagradama, ali estradnih, višednevnih manifestacija koje medijska svita i elita najviše koriste za rutinirana službene putovanja na neku priobalnu destinaciju. Za razliku od duge tradicije zabavnoglazbenih festivala – čiji su stupidni skandali glavna ljetna duhovna hrana publici, tabloidima i ozbiljnim tabloidnim dnevnim novinama – s rock festivalima nismo imali sreće.
Forma rock festivala nikada kod nas nije zaživjela na terenu u pravom smislu riječi, dok su se estradni festivali rojili bez obzira na očiti sunovrat kvalitete glazbe.
Prodavanje magle i zidina
Pulska Arena, široko reklamirana ‘najljepša pozornica na otvorenom’, nikada nije zaživjela u punom smislu riječi, osim u projektima menadžera koji su koristili poznanstva s lokalnim vlastima. Šteta da takvo ljubavno prožimanje vlasti i poduzetnika nije urodilo i adekvatnim umjetničkim dojmom. Kao i u Dubrovniku, jer prodavanje golih zidina i programske magle danas sve teže prolazi.
Sindrom rock festivala, mitske forme okupljanja svega i svačega na jednome mjestu, zahvatio je zakašnjelo i Hrvatsku kao zadnji izlaz od ljetne apstinencije publike. Lokacije betoniranih dvorana zamijenjene su za prirodne, pa bio to i Jarun kao zagrebačka rivijera.
Dobri rock festivali u inozemstvu odavno su normalna pojava. No, stvaranje isplativog brenda od festivala mukotrpan je posao, o čemu govori i novosadski Exit koji se uz mađarski Sziget nametnuo kao najveći rock festival regije. I dodana vrijednost im je već tu, kao i bolji image lokalne zajednice.
Nagli procvat pred par godina kod nas je završio gašenjem varaždinskog Radara i zagrebačkog Rokajfesta, koji je ove godine ponovno planiran sa solidnim programom i jeftinim ulaznicama, ali je kronična ‘bolest publike’ dovela do otkazivanja. Ostao je INmusic, s ili bez prefiksa sponzora, Terraneo se drži najbolje. Nije lako organizatorima, a nije ni publici. Kako proći s new dealom a ne pasti? Glory Dayz, najavljen u Zagrebu za mjesec rujan, sljedeći je javni ispit.
Odobrovoljiti lokalnu zajednicu
Do tada, Starigrad Paklenica Film Festival i Terraneo postali su manifestacije s kojima se i jadranska rivijera uključila u rock-turizam, što je do sada uporno i marljivo propuštano napraviti. Zgodno je kako se organizatori nastoje dodvoriti lokalnim vlastima, koje najčešće baš briga za umjetnički dojam, do njega je više stalo gospođi Milki Babović, ali bi htjeli ubrati koju kunu i podebljati rejting.
Pa organizatori i promotori – što je u suštini dobro, ali ne bi trebalo biti presudno – politički korektnim dodacima festivalima, recimo ekološkom sviješću, u dodatnim programima nastoje odobrovoljiti lokalnu zajednicu i konzervativne političare, pokazati im da se ne radi o provokativnoj kulturnoj raboti nego vrijednim manifestacijama koje će fejsliftingom naglo učiniti lijepu našu – često više njihovu nego našu – još ljepšom. Barem medijski.
Zrće, naravno, treba zabraniti; njih ne može spasiti nikakvo čišćenje plaže.
