EKV, Lou Reed i Dan mrtvih; ovo je zemlja za vas

U tjednu za nama umrlo je puno poznatih ljudi, skoro kao na vrpci, spremajući ‘teren’ za Dan mrtvih 1. studenoga. Do te mjere da je prijatelj pitao “Tko je sljedeći?“. Ljudi umiru stalno, na žalost, i ne postoji razlika između ‘slavnih’ smrti i ‘nepodnošljive težine postojanja’ manje poznatih, ali za ove prve se čuje, to je jedina razlika.

Svirali i umrli glasno
Za rock glazbenike pogotovo, pa oni su se, kvragu, cijeli život trudili da ih se ‘čuje’ glasno. Rock glazbenici umirali su redovito, godinama, glasno, pod svjetlima reflektora i u javnosti. Taj reality show svi su željeli vidjeti, kao što se i album Loua Reeda zove “Odrastanje u javnosti”.Nepogrešivi osjećaj za samorazaranje osjetio se i prije nego je Elvis od dobrog dečka koji je prvu pjesmu snimio kao poklon majci za rođendan, prešao na tablete i sam sebe dokinuo sa (samo) 42 godine života. Zadnji nastup iz New Yorka 1977. pokazuje da ima žara do jaja, ali je situacija vrlo loša.Prodati dušu vragu
Elvisova smrt bila je najveći šok (tadašnjoj) publici i medijima, iako je sličnih priča bilo oduvijek. Mnogi jazz, country i blues glazbenici prodavali su dušu vragu, ne samo na raskršću kod delte Mississippija gdje je to napravio Robert Johnson i odredio sve kasnije ‘prodaje’.Lou Reed zadnji je u nizu “pjesnika tame” koji je otišao, iako je otišao dovoljno kasno, kao zreli čovjek i priznati umjetnik, pa smo zaboravili kako su ga roditelji zbog homoseksualizma slali na terapije elektrošokovima dok je bio klinac.Elektrošokovima protiv rocka i lezbijstva
Nemojmo se lagati, slično je i danas; kako smo nedavno vidjeli, djevojku iz Rijeke roditelji su poslali u ‘ludnicu’ zbog lezbijskih sklonosti a ona se srećom, ni kriva ni dužna, uspjela na vrijeme izvući (s klinike, naravno).Legendarni Reedov koncertni album “Rock’n’roll Animal” davno je priznao da puni gas znači više od stiskanje kočnica, a i knjiga Nicka Kenta “The Dark Stuff” (prevedena i kod nas), podsjetila nas je na legendarne priče ‘s tamne strane’.Uzela ih tamna strana
Prije nego li su u Ratovima zvijezda rekli “May the force be with you“, u pop kulturi mnogi su prešli na ‘tamnu stranu’, ‘dark force’ im je više pasao.I o svima se sve zna, ali bolje ne govoriti glasno. Bilo mi je zgodno gledati hollywoodski biografski film o Johnnyu Cashu “Walk The Line” u kojem su potpuno ispustili segment kad Cash sredinom šezdesetih odlazi u neimenovnu kolibu negdje u američkoj vukojebini i pokušava doći k sebi i otići od heroina.

To je bolje ne prikazati, ili zaboraviti, iako je Lou Reed s The Velvet Underground u pjesmi “Heroin” istih godina poetski prikazao sve što se moglo reći i dodati, kao na filmu.

Nisu ekscesi glavo gorivo rock scene, ali pomažu steći kultni status. Stoga, na Dan mrtvih prisjetimo se i mrtvih rock heroja koji su ostavili kosti na bojištu pod reflektorima zbog našeg zadovoljstva.

Tko preživi 27 pričat će
Samo dvaput sam prišao blizu internacionalnim zvijezdama na odlasku; na predzadnjem koncertu Nirvane u Ljubljani 1994. i na zadnjem nastupu Amy Winehouse u Beogradu. Sjećam se da sam 15 minuta nakon početka koncerta Winehousove na Facebooku napisao “Ovo nije početak turneje nego zadnji koncert ikad“. Ne zato što sam Nostradamus, nego jer se neke stvari osjete odmah, ma koliko se pravili bedasti i optimistični.

Ali kad sam mjesec dana kasnije izronio iz mora i na mobitelu našao hrpu SMS-ova da je umrla, nisam odmah znao da je Amy Winehouse imala 27 godina. Isto kao Brian Jones, Jimi Hendrix, Janis Joplin, Jim Morrison i Kurt Cobain. Tko preživi 27 pričat će, barem u rocku. Neki jesu, pa u neobjavljenom dokumentarcu D.A.Pennebakera “Eat The Document” o Bobu Dylanu, postoji legendarna scena razgovora ‘odvaljenih’ Dylana i Lennona u taksiju.

Slava im slavna i glasna rock’n’roll zemlja
Kod nas su Ivica Čuljak (Satan Panonski) i EKV (cijela postava), postali sinonimi za šokantne rock smrti. Njihov lijepi stih “Ovo je zemlja za nas” može se koristiti i doslovno i kao pjesnička metafora. Zato, ako im je slava slavna, neka im je i glasna tamna, ‘darkerska’ rock’n’roll zemlja.

Ima i iznenađenja; prvi među jednakima kojemu su prognozirali da će otići preživio je sve. Keith Richards pokopao je Grahama Parsonsa i danas objavljuje autobiografije, svira za milijune dolara, znači ima nade za nas (da spomenemo i Dražena Zečića barem jednom u istoj rečenici s Richardsom).

Od svjetla reflektora do vječne tame
Osim Nirvane i Winehousove, na domak rock delirija bio sam kad je pred par godina u sedam navečer otkazan koncert Babyshamblesa u Munchenu a mi poljubili vrata Zenitha. Evo, Pete Doherty (The Libertines), još jedan sklon svemu i svačemu preživio je do danas, super. O domaćim ekscesima s tamne strane nećemo ovom prilikom jer su protagonisti, srećom, živi, pa neka uživaju i dalje.

Nije lako od svjetla reflektora preći u vječnu tamu, stoga, kad palite cvijeće, pardon svijeće, po grobljima, sjetite se i ovih koji su vam uveseljavali živote. I praktično upozorenje; ne kupujte cvijeće i svijeće kod ovih skupih lihvara oko groblja, rađe sami uberite nešto privatno i zaprljajte ruke zemljom, bit će draže ovima koje posjećujete.

Kod Jima Morrisona i danas je glazba
Ili odsvirajte nešto, možda na usnoj harmonici? I meni je trebalo 20 godina odlazaka u Pariz da napokon odem do Jima Morrisona i ozbiljno popričam s njim. Kako smo se približavali Morrisonovom grobu sve glasnije se čula glazba. Nije zezanje jer imam svjedoke, ne znam odakle, ali ima smisla…