Ako se ne varam, negdje tamo krajem prve dekade ovog milenija, jedini i neponovljivi Mišo Kovač gostovao je u emisiji “Nedjeljom u 2“. Aco Stanković je kao i obično prošarao svojih 60 minuta prime-time TV-a kojekakvim pitanjima o Mišinom trnjem posutom životu, no jedna kratka, ali vrlo bitna opaska mi je ostala urezana u glavu. Naime, na spomen njegove kćeri Ivane Mišo iz topa je ispalio kratku anegdotu u kojoj njegova kćer, također pjevačica, upita svoga oca hoće li uspjeti u svojoj karijeri. Mišo je, suprotno uvaženom modelu univerzalnog “poticaja“ naspram vlastitog potomstva ispalio – “samo ako se vrati ploča“.
Te dvije-i-neke godine ploče su još uvijek bile uglavnom zakopane u podrumima, zaboravljene poput kartica Pokemona. Mišo je, slučajno ili namjerno, nadovezao priču o Ivani s još bitnijom rečenicom: “Stonesi i Beatlesi su prodali milijune ploča“ i upravo zato su, prema riječima prvog brka šibensko-kninske županije, upravo oni postali, a potom i ostali – glazbene zvijezde.
Eagles vs. Michael Jackson
A što je s ostalima? Godinama smo o najprodavanijim izvođačima najčešće pričali u domeni crtice iz kakve pitalice o pop-kulturi, a odgovor na pitanje najprodavanijeg albuma svih vremena manje više svi točno odgovaraju. Michaelov “Thriller“ je od njegove smrti 2009. godine zauzeo broj 1 na listi s preko 46 milijuna garantirano prodanih primjeraka, dok neke projekcije tvrde kako su stvarne brojke kudikamo veće te se možebitno penju i preko šezdesetice s nekoliko nula iza sebe.
Ipak, kako je prenio Associated Press, prema najnovijim, ponovno prebrojanim podacima iz ureda RIAA-e (Recording Industry Association of America) došlo je do promjene na vrhu, barem u SAD-u. Eaglesov “Their Greatest Hits (1971-1975)“ od jučer je opet numero uno, ovoga puta s nestvarnim, 38x platinastim certifikatom. Time su prestigli dosadašnjeg dvostrukog prvaka Michaela koji je do jučer držao obje titule. RIAA je potvrdila ove podatke i tretira ih kao službene, stoga onu gore slavnu pop-kulturalnu crticu moramo nadopuniti jer tron više nije jednoglasno u vlasništvu kralja popa.
U neku ruku posve je nebitno tko “ima većeg“. Prodao 40, 30 ili pak 20 milijuna primjeraka, svaki od best-sellera mogao je s nekom od brojki “pomaknuti planetu“, progurati slapove uzbrdo ili pak potjerati vodu na svoj mlin. Ono što jest zanimljivo je upravo tko se nalazi među tim najprodavanijima. U izabranoj ekipi, onoj koja je prema grubim procjenama utopila više od 40 milijuna kopija svog uratka diljem svijeta, nalazi se jedan pomalo neobičan i šaren spektar glazbenih ostvarenja.
Okej, Michaelov “Thriller“ ima smisla. Pop ikona je osamdesetih godina prošlog stoljeća bila alfa i omega plesne glazbe te gotovo da nije bilo tamnopute obitelji u SAD-u koja nije imala barem jedan, vrlo vjerojatno od slušanja razvaljeni primjerak tog albuma.
S druge pak strane, novopečeni prvaci prodaje u SAD-u svoju popularnost su također gradili u matičnoj im domovini, što u neku ruku daje za zaključiti kako je američko tržište formativnih godina bilo – najveće. Vjerovali ili ne, među top 10 u cijelom svijetu nema ni Beatlesa ni Stonesa. Njihovi milijuni na koje se referirao Mišo Kovač nisu uspjeli skinuti s trona američke teškaše, koji su očito, barem na razini studijskih uradaka, uspjeli plasirati bolje te samim time i prodati više. Ništa bolje nije prošao ni Elvis. Nedostatak planetarno popularnog hit-albuma gurnuo ga je na margine ovakve liste, no kralj rock’n’rolla je sve to nadomjestio singlovima i ostalim oblicima glazbe koji su se prodavali “kao blesavi“.
Što je s glazbom danas?
Konzumiramo je sve više, slušamo sve više i šire te finalno imamo i kudikamo više platformi na kojima do glazbe možemo doći. Bez obzira na sve te komotnosti, niti jedan od najprodavanijih albuma godine u posljednjem desetljeću nije ni blizu ostvarenja zapaženijeg rezultata. Okej, Eaglesi i Michael su imali kudikamo više vremena stvoriti kult od svojih albuma te tako nakupiti prodaje, no letimičan pogled na aktualne liste je gotovo pa tužan.
Jedina glazbenica koja je uspjela u dva navrata pomesti konkurenciju je Adele. Njeni “21“ i “25“ su skupa odaslani, što digitalno što fizički, više od 40 milijuna puta. Pravo je pitanje može li “21“ izdržati test vremena i možebitno jednog dana prestići neke od gore navedenih. Moje mišljenje je da neće. Lako će nas zavesti astronomske brojke u prvim godinama prodaje, no zaboravljamo da se vrlo slabo vraćamo novim klasicima te da uvijek guramo one provjerene stare, što se i vidi iz priloženih podataka. Svaki primjerak “Thrillera” u neku ruku kida kruh iz usta Adele i sličnima, no taj podatak nam možda govori o roku trajanja današnjih hitova i pripadajućim im zvijezdama. Također, Eaglesi i ostali nisu imali digitalne platforme za distribuciju. Lako je zamisliti tisuće kamiona kako putuju legendarnim američkim prometnicama uz nasnimljene kazete njihovih omiljenih glazbenika. Tko je tada mogao brojati što se koliko slušalo?
Na kraju krajeva, jesu li zbilja fizički oblici glazbe jamčili rok trajanja? Ili se radi o klasičnoj floskuli oronulih zvijezda regije koji plaču za vremenima kada ljudi nisu pržili CD-e ili pak streamali svoje omiljene numere besplatno? Primjer Adele nam daje do znanja kako su možda zbilja samo jalni. S druge pak strane, neki od danas najpopularnijih glazbenika poput Drakea, Rihanne i ostalih, svoj zvjezdani status kupuju na kredite smišljajući naš omiljeni ljetni hit koji traje od sezone do sezone. Na kraju krajeva, ni ne treba im puno nove glazbe kako bi ostali planetarno popularni. Potrebno je samo ciljano komunicirati putem društvenih mreža. Možda ćemo za koju godinu i tako mjeriti uspjeh. Tužan će to biti dan kada će digitalni trag, nakupina nula i jedinica, u potpunosti nadomjestiti dobre stare brojke i certifikate plemenitih kovina. Do tada plivamo u moru hibridnih digitalno-fizičkih izdanja i pokušavamo se snaći u gotovo pa nemogućoj gradaciji mjerenja njihovih slušanosti.
