Kakav post fest(um); u jednom danu dva jaka dokaza da šutnja nije zlato, u masi inflatorne infantilne medijske juhice koja se svakodnevno servira narodu za zabavu. Ne samo kao dozvoljeni, nego poželjni doping.
Provokativan intervju Boba Dylana američkom magazinu Rolling Stone i
izjava Branka Lustiga u Kninu pokazale su kako se govori jasno i
glasno. Doduše, u Dylanovu slučaju ponekad malo manje jasno, ali
zasigurno slasno.
Punk is Not Dead
To što se radi o godinama starim ljudima samo daje dodatni + u rezultat; a on veli; punk is not dead. I zaista nije, ali opet smo otkrili da se punkeri mogu naći na neočekivanim mjestima. Kao i da to nikakve veze s godinama nema. Radi se samo o stanju svijesti i volji da se pomaknu granice, pogotovo one protiv očekivanja drugih. 
Je li moguće da su ova dvojica još uvijek hrabrija i lucidnija od duplo mlađih? Jer ovo što Dylan govori danas jednako je subverzivno kao i ono što su Sex Pistols govorili 1977., s blagom razlikom da su učili od njega, kao i da on to radi puno istrajnije. Možda su ga inspirirale Pussy Riot?
Nije zlato sve što sija (osim premijerovih satova)
Pored ovakvih verbalnih vertikala Dylana i Lustiga samo me strah hoće li Sanaderova horizontala u nedjelju na televiziji dobiti otvoreni prostor za promociju i hoće li hrabri Aleksandar Stanković prestati biti na usluzi kao sa sekom i bracom, pa od Nedjeljom u 2 opet napraviti nedjeljom u pm… I da Ivo kao Kerum i sestra mu izađe neokrznut. Jer, ako se složimo da šutnja nije zlato, ima i ona druga po(s)lovica da ‘nije zlato sve što sija’, osim ako se ne radi o zlatnim satovima bivšeg premijera, trenutno na sudu.
Za razliku od Dylana koji voli govoriti živopisno i neuhvatljivo Branko Lustig bio je matematički precizan u slučaju bojkota njegovog filma i predavanja o holokaustu u Kninu u četvrtak, isprovocirano negodovanjem u povodu prikazivanja filma “Posljednji let Petra Ginza” dan ranije u Zadru, u sklopu ‘6. festivala židovskog filma’. I nije problem to što je Lustig bio precizan – mada je nekima baš to problem – već razlog zbog kojeg je to morao biti i koji ne dozvoljava zaobilaženja.
Lustig kao Dylan
Prvi problem je što je rekao da misli da Bog ne postoji kad je dozvolio da se dogodi holokaust. Bogati? I to je problem 2012.? Čini se da je najmanji problem što je to rekao djeci, nego što su to čuli i odrasli i uzeli stvar u svoje ruke pa namjestili bojkot. To uvijek pali, bolje se sakriti. Pa se Lustig našao sam u kninskoj kino dvorani kao što je i Dylan bio osamljen 1966.
E sad, ako je problem da netko školarcima kaže kako misli da Bog ne postoji, nekima je puno veći problem što u školama na vjeronauk idu i oni koji ne vjeruju, iako bi to trebao biti osoban duhovni izbor svakog ponaosob a nikako stvar službene škole.
Šamaranje svih oko sebe
Prošlih dana imali smo priliku osjetiti kako je to kad je, u skladu s nazivom Dylanova novog albuma “Tempest“, na djelu oluja riječi. U Dylanovu intervjuu najebali su mnogi, uključujući SAD, Bona iz U2 i Hrvate. Ali to mu ne treba zamjeriti, ako već nismo ni Kerumu za ono što je rekao o Srbima. Dylanova aluzivnost nikada se nije mjerila matematičkim metrom i egzaktnim pokazateljima. Šarene metafore, provokativnost i zajedljivost njegova su taktika u kojoj zna subjekte i objekte mijenjati poput šarenih odijela na turneji 1966.
Dylanovi intervjui odavno su posebna priča i poslastica, uknjiženi i sakupljeni nekoliko puta. Ali da će danas, nakon što smo se naslušali svega i svačega, iskusnom američkom novinaru Mikalu Gilmoreu dati ovako strastven intervju nisam se ni ja nadao. Možda baš zato što se radi o Gilmoreu – autoru mnogih knjiga, pa i o Dylanu – sve je i ispalo ovako, iako sumnjam da bi Bob i inače ikoga pustio ‘lišo’.
Osporavanje Boba
Kako će to sad primiti domaći poklonici Sv. Boba i hoće li imati volje i snage da podnese novu Dylanovu eskapadu? Idola koji je svirao u Zagrebu i Varaždinu? No, Bob je stari maher, navikao na osporavanja. Istim žarom skoro su ga kamenovali 1966. kad je izdao folk čistunce i elektrificirao se, pa onda 1979. kad je naglo otkrio Isusa Krista i (opet) zanemario staru publiku, i vjeru, te poput templara gorljivo promovirao kršćanstvo na turneji albuma “Slow Train Coming” i “Saved” iduće godine.
Odricali su ga se mnogi još puno puta, ali već i to što i danas ima volju zašamarati sve oko sebe i potaknuti ih da ga se odreknu, ili bar zamisle, neusporediva je pojava s bilo kime na suvremenoj glazbenoj sceni. I ne samo glazbenoj.
Lajkovi i hejtovi
Možda najveća (pogrešna) iluzija njegovih pasivnih fanova je ona da jest Bob mirotvorac. Ma jest vraga, Dylan je bio i ostao ledolomac u svim prilikama. Ako to još nekome nije jasno možda će mu postati, okruglih pedeset godina nakon objavljivanja prvog albuma. Bob radi i uvijek je radio ršum gdje god stigne, a pored artističkih oruđa na raspolaganju ima i ona zdrave pameti i provokativnih misli.
Uostalom, polovica nostalgijom zarobljene i zdrobljene publike koja doma pjevuši “Saru”, “Lay Lady Lay” i ostalo iz laganijeg repertoara, sjećajući se samih sebe iz ljepših mlađih dana, zadnjih petnaestak godina s Dylanovih koncerata odlazi šokirana i zgrožena posvemašnjom nerazumljivošću onoga ‘što je autor htio reći’. Jer ih je Bob ostavio iza sebe.
Nije mi jedan čovjek nakon Varaždina i Šalate rekao da mu ništa nije jasno i pitao zašto Dylan ‘mumlja’, zašto je do refrena nemoguće prepoznati pjesmu? Zato što ga to ne zanima, kao ni ‘višak’ publike. I zato što je misija svakog sposobnog autora da kaže i pokaže ono što hoće, a ne ono što se od njega očekuje, makar se nitko s tim ne slaže. U analogiji s današnjim Facebookom rekli bismo da koji put nije fora skupljati ‘lajkove’ nego ‘hejtove’.
Iste te koje smeta kad Dylan mumlja na bini, smeta kad ne mumlja u intervjuu, nego jasno i glasno otjera u vražju mater koga hoće i kad mu se digne. Kita gore, kapa dolje majstore!
