Poznati televizijski voditelj i novinar Dubravko Merlić, trenutno najpoznatiji po emisiji “Supertalent” gdje predstavlja jednu trećinu žirija, u intervjuu za Muzika.hr govori o razlogu svoje fascinacije glazbom, sviranju gitare, odlascima na koncerte, najdražim koncertima i glazbenicima te o mnogim drugim glazbenim temama.
Poznati ste kao voditelj političke emisije, producent, sada kao voditelj “Supertalenta”, ali nas zanima odakle vaša tolika ljubav prema glazbi?
Sve je krenulo iz kuće. Moj, nažalost pokojni, otac je bio fenomenalan muzičar i bio je odličan violinist. No, nakon mojeg rođenja on je prekinuo studij violine na zagrebačkoj Akademiji te krenuo trbuhom za kruhom. Nakon toga je predavao glazbeni odgoj u jednoj osnovnoj školi i cijelo vrijeme je muzicirao razne tipove glazbe.
Svirao je sve instrumente osim puhačkih, tako da sam ga ja svaki dan slušao a on je uvijek pokušavao i mene gurnuti da učim glazbu i to je krenulo kad sam bio osmi razred osnovne škole. Tada sam krenuo intenzivno na tečaj klasične gitare, završio srednju glazbenu školu te se tada lagano prebacio prema jazzu. Od njega sam zapravo naučio slušati glazbu.
Vidim po dužim noktima na desnoj ruci da još i danas svirate gitaru…
Da, uživam u sviranju jazz gitare koju zajedno sviram s Joe Pandurom. Učim, razvijam se i mogu kazati da nikad nema kraja novim saznanjima. Tako se spremam za nekakav svoj izlazak van, pred publiku jer glazba mi je vrlo važan paralelni život.
Je li vam jazz najdraži glazbeni pravac?
Uz jazz kojim sam potpuno inficiran, slušam jako puno klasike, puno kvalitetnog rocka. Odrastao sam najviše uz klasičnu gitaru, a preko Villa Lobosa sam logički došao i do sambe i bossa nove, ali naravno da sam slušao i ostale; od The Beatlesa preko The Doorsa, U2… s U2 sam recimo odrastao.
Jeste li bili na U2 u Zagrebu?
Naravno, ali sam imao sreću prije toga biti na njihovom koncertu 1997. u New Yorku i tad su me oduševili.
Na koji ste koncert najdalje putovali?
Najdalji je bio London gdje sam išao na Radiohead prije godinu i pol dana. Ali u Budimpeštu mi je normalno otići, u Beč mi je normalno otići…
Jeste bili 5. srpnja na Springsteenu u Beču?
Jesam, i taj me koncert oduševio. Nisam neki totalni freak za Springsteenom ali moji frendovi jesu pa su me nagovorili. Oduševljen sam kako je stadion uspio pretvoriti u klub. Daleko smo sjedili na tribinama ali sam bio oduševljen.
Strašno ga poštujem te poštujem način na koji cijeni publiku, onaj dio kad ispunjava želje… vidiš da neke stvari nisu svirali petsto godina i da to malo klimavije zvuči, ali ima nevjerojatnu energiju.
Imate li dojam da izvođači u Hrvatskoj daju manje nego u inozemstvu?
Ne, nisam stekao taj dojam. Primjerice, na odličnom koncertu R.E.M.-a u Zagrebu sam uistinu guštao kao da sam bio bilo gdje na svijetu. To nije presudno, sigurno i izvođači imaju neke dane kad im bolje i kad im lošije ide, a ovisi i o publici.
Primjerice, često me iznenadi bečka publika koja je dosta rezervirana i ne izvuče puno iz izvođača. Ali – što sam imao priliku vidjeti – da je Santana tamo napravio dar-mar jer ih je uspio uvući u taj svoj latino stil, bend je na kraju 20 minuta improvizirao svirajući od ZZ Topa do The Doorsa što me uvijek oduševi jer vidim da izvođači izvode ono što nije bilo planirano. Ne volim strogo režirane nastupe.
Primjerice, Peppersi u Inđiji i dvije godine prije toga na aerodromu u Beču – velika razlika. Iako je Kiedis i tu i tamo bio distanciran, ali ostali su u Beču dali mnogo više. Ista stvar je bila i s Pixiesima tada na aerodromu u Beču koji su tamo također odradili mnogo bolji koncert nego ovdje u Zagrebu kad su bili kao voštane figure.
Još uvijek idete na glazbene festivale?
Idem, ali ne tako da budem tamo cijeli dan već biram ono što mi se sviđa.
Kako se borite sa mlađom publikom oko vas?
Super. Meni je odlično što vodim svoje klince na koncerte. Primjerice, tada na aerodromu moj sin Matej je imao desetak godina i ja sam ga nosio na leđima te sam se preko njega probio do dva metra do bine. Ljudi su govorili kao ‘neka mali ide’. Oni sa mnom idu ali ja se u principu ne gužvam, ponekad zbog njih pođem u prve redove. Onda koristimo taktiku kako ćemo se probijati. Sad smo se na U2 probili do prvog reda!
Koji su vam domaći mladi bendovi dragi?
Primjerice Quasarr, ali nažalost ne snimaju puno, Joe i Maja Kolektiff su mi dragi. Od starijih Haustor, Laibach, Psihomodo pop, Idoli, Film…
Imate li veliku fonoteku?
Imam je na više mjesta, u Zagorju, ovdje u Zagrebu, ali većinom to sve prebacujemo na hard diskove. Doma imamo media centar gdje imamo enormnu količinu glazbe. Moji klinci Matej i Maja imaju svoje gramofone pa kad možemo kupimo i neko vinilno izdanje.
Što kažete na vraćanje vinila u CD dućane?
To mi je štos, ali mislim da je to više stvar nostalgije. S druge strane, ovi novi gramofoni su super kvalitetni, imaju jackove za prebacivanje na digitalu… a to je drugi feeling.
Mislite da je presudan utjecaj roditelja na djecu?
Ne mislim, to je kod nas jednostavno tako ispalo. Mislim da je glazba najapstraktnija umjetnost koju treba znati prepoznati i uživati u njoj. Otvaraju se nova područja percepcije svijeta, a ako se još svira onda se stvarno može doći do neke nove životne dimenzije. Ne znam kolika je sreća biti profesionalan muzičar, jer vremena nisu laka.
Uvijek me rastuži vidjeti vrhunske muzičare koji sviraju glazbu koja im po svjetonazoru nikako ne pripada.
Koji vam je jedan od dražih koncerata na kojem ste bili?
Uvijek sam volio jazz koncerte u Studentskom Centru. Joe Pass u SC-u – predivno! Jan Garbarek kad je bio u Zagrebu – hladan ali predivan koncert. Tada isto Klaus Doldinger & Passport, fenomenalna glazba u starom Moša Pijadi u Vukovarskoj. Chick Corea i Return to Forever kad su bili u Lisinskom.
No koncert koji me kao mladca srušio na pod bio je nastup Chicago Art Ensamblea s projektom Grand Black Music. Koncert je bio na Biennaleu u Lisinskom – tada mi se otvorio novi svijet.
Ornette Coleman kad je bio na Kokanovićevom festivalu… to su mi nekakvi posebni događaji. Uživao sam na oba U2-a, ali malo više na ovom američkom. Super mi je bio Radiohead u Londonu.
Jeste li zadovoljni sa zagrebačkom ponudom jazza?
Jesam, poglavito nakon što je Kokanović napravio festival, nakon ponude Boška Petrovića, nakon Jazz Sabora u Lisinskom. Naravno, do vrhunskih izvođača nije lako doći. Ponekad ljudi kažu da su sve to ostarjele zvijezde što nije istina – trebaš vidjeti, primjerice, Dave Hollanda. Primjerice, kad sam vidio Nat Colemana uživo… a što bih tek sad dao da mogu vidjeti Coltranea ili Charlie Parkera! Nema veze ako su izvođači stariji, ali to treba vidjeti.
Kako danas usklađujete poslovni život i koncerte?
Uvijek kad se nešto događa, mi idemo na koncerte. Klinci i ja, oni guraju mene i ja njih. Jedino mi je žao što nemam dovoljno vremena za sviranje, ali i to nekako rješavam.
Vidite li u “Supertalentu” neku buduću zvijezdu?
Da, ima nekoliko fenomenalne djece. Djevojčica Dora koja je pjevala Cabaret i nekoliko fenomenalnih plesačkih hip-hop grupa. To će biti senzacija za ljude. Ali nažalost instrumentalista nije bilo previše, ni gitarista virtuoza, ni drugih. Valjda su mislili da se nisu trebali javiti, a baš je za njih postojao prostor.
Kako će to na kraju izgledati – hoće li svi zajedno nastupati ili će ići u samostalne karijere?
To mislim da uopće ne ovisi o ovoj emisiji. ”Supertalent” daje onaj prvotni push, a ostalo ovisi o njima. Primjerice, od prethodnih kandidata u drugim emisija jedino je Natali Dizdar ostvarila karijeru, a i ona je prošla mukotrpan put. Mislim da je lakše pobijediti nego kasnije napraviti karijeru.
Bili ste dugogodišnji djelatnik HRT-a. Možete stoga kazati zašto trenutačno na televiziji nema kvalitetne glazbene emisije?
Ne znam, ne znam što se događa. Znam da nije skupo otkupiti prava za koncerte velikih zvijezda, oko tisuće ili dvije dolara. Mislim da bi to bilo zanimljivo pogledati. Primjerice, sad dolazi Diana Krall, koja svira pitak mainstream. Ima dobrih DVD-a – ne znam zašto se to na televiziji ne prikazuje.
Što mislite o tsunamiju turbo-folka?
Mene on ni na koji način ne dotiče i vidim da ga po medijima koje ja konzumiram nema. To je očito više nekakvo emotivno pražnjenje nego potreba za glazbom. Mislim da je to glazba koja ima jednostavnu matricu te kad bolje poslušam vidim da ni neka naša estradna glazba nije daleko od toga.
