Dubioza kolektiv je albumom “Apsurdistan” nanovo potvrdila svoj status u glazbenom svijetu.
“Apsurdistan” je Dubiozi osigurao novu publiku, zadržao staru, a kritika na njihovu glazbu bila je raznolika. Za jedne se radi o društveno angažiranom bendu, dok je drugima Dubioza ‘Thompson za ljevičare’.
Brano: U travnju smo svirali na nekoj promociji i u svibnju smo već imali koncert, i vidiš da ljudi mjesec dana kasnije znaju tekstove. Sve se brže događa i došlo je do demokratizacije u muzičkom svijetu što je puno bolje nego što se prije to nazivalo muzički biznis.
Armin: Sada je veća mogućnost izbora, poslušaš nešto, odbaciš što ti se ne sviđa, uzmeš što ti odgovara.
Pjesma “Kažu” je bila prvi singl koji je dao dobar početni vjetar u leđa za “Apsurdistan“. Ima li još pjesama koje publika tako dobro prihvaća?
Armin: Mi pratimo taj broj gledanja na YouTube kanalu i to su pjesme “Krivo je more”, “Prvi maj” i “Volio bih”. One se izdvajaju.
Brano: “Volio bih” ide poslije “Kažu” po broju gledanja, a i na koncertu mi se čini da najviše ljudi reagiraju na nju. To su neke tematike, pogotovo za Hrvatsku u pjesmi “Volio bih”. Naravno, bitna je i pjesma “Brijuni” koja ima cilj promovirati turizam Jadrana.
Armin: Promovirati politički turizam. (smijeh)
Singl “Krivo je more” je dobio popratni video koji je sniman u Novoj Kaledoniji. Pjesmu ste odsvirali u akustičnoj verziji…
Brano: Mi za svaku pjesmu snimamo taj neki video s telefonom iz ruke koji je spontan. Ovaj je zanimljiv, pa smo odlučili uz akustičnu gitaru snimiti stvar. Kaledonija se učinila dobrom, nema ništa osim mora tamo, i to se učinilo zgodno za tu pjesmu, da sjedimo na plaži i sviramo. To je više interna zajebancija nego video.
Oko vašeg albuma “Apsurdistan” kritičari su pisali uglavnom pozitivno, ali ima i onih koji su pisali negativno…
Brano: Daj adrese tih negativnih! (smijeh)
Bilo je komentara da je Dubioza ‘Thompson za ljevičare’ zbog svoje glazbe, pogotovo zbog novog albuma.
Armin: Ako nas usporede s Thompsonom i ako imamo tu popularnost u Hrvatskoj, to nam laska. Ta mogućnost neke pozitivne ideje, kako oni kažu lijeve ideje, je nešto u čemu mi ne vidimo ništa loše.
Brano: Ja bih rekao da nisu pogriješili i to nam je i neki cilj svega ovoga. Ako desničari imaju, ako ćemo ljude dijeliti grubo na lijeve i desne, neku scenu, zašto onda ljevičari ne bi imali pravo da imaju bend ili bendove, ili čak i scenu. Dijeliti ljude na lijeve i desne je banalno, mislim imaš milijardu frakcija unutar toga. Kad smo već kod lijeve scene svirali smo ovo ljeto u Grčkoj na ljevičarskom festivalu i svirali su ljevičarski bendovi iz Turske, Italije, ma odasvud. Takve stvari ne treba loše tumačiti.
Armin: Mislim da je nas s liberalnijim stavovima više, ali smo u pasivi pa do izražaja dolazi Thompson, ali ne znam što je problem u tome da mi uzmemo inicijativu.
Može li se “Apsurdistan” uzeti kao nekakva univerzalna slika kompletne regije, ne samo kroz političku prizmu, nego i kroz prizmu društva i glazbene scene?
Armin: Ne samo regije nego i šire. To je stanje svijesti u koje upadaju ljudi širom svijeta, ono se događa u Švedskoj, Americi, Kolumbiji, Meksiku. Nama je to stanje najpoznatije ovdje gdje jesmo. Ljudi upadaju u neku kolotečinu gdje pristaju na neke stvari na koje ne bi trebali da pristaju, jer su previše zaokupljeni oko preživljavanja i sapunicama koje gledaju na TV-u, pa ne obraćaju pažnju na solidarnost, socijalnu zaštitu, prava manjina.
Brano: To je pitanje najbolje kada bi slušaoci odgovarali na to. Da se oni nađu i odgovore na to pitanje i te teme koje nas čine ovakvim i onakvim i da zbog toga objavljujemo takve albume. To ti je bit tog nekog dijaloga koji se događa prilikom slušanja određenih pjesama. Sva ta priča ide zbog toga i to treba ostaviti ljudima između sebe da komentiraju.
Jeste li dobili kakav feedback da su se ljudi kroz vašu glazbu aktivirali, osvijestili?
Brano: Neće nitko preslušati album, obući crvenu majicu, uzeti molotovljev koktel i krenuti na barikade. Glupo je očekivati da ložimo nekoga ili da netko radi nešto umjesto nas. Dobro je da se na protestima puštaju naše pjesme. Recimo kad je ekipa iz Sofije puštala pjesmu “Celebrate the Riot”, i imala banner na kojem je to pisalo, kad imaš ulični bend koji na prosvjedima u Istambulu odsvira pjesmu “USA”, kad protestiraju u Sarajevu na jmbg protestima, mi sviramo a oni u glas pjevaju, to muzika može napraviti, biti inspiracija u momentu, biti soundtrack. Ljudi mijenjaju stvar, a ne muzika, ona je u backgroundu da potiče. Kad muzika nekome govori što da radi i misli, to je Thompson, a mi ne želimo ljudima govoriti što da rade i kako da misle. Najvažnija stvar za nas je izbor koji pojedinac ima.
Imali ste dosta koncerata vani. Gdje imate najviše publike i koliko oni zapravo vrte vašu glazbu u svom playeru?
Armin: To je zanimljiva podjela i ona je prisutna, recimo u istočnoj Europi, od Rumunjske do Poljske i vamo zapada. Ovaj istočni dio nas doživljava kao poludomaći bend jer oni poslije svih tih EU integracija traže slavenski identitet i prepoznaju nas kao sebi slične naspram zapadnih bendova. Tematike su im bliske i može se primijetiti da u tim krajevima istočne Europe emotivnije ljudi reagiraju na rock muziku, jer je u prošlom sistemu rock muzika bila dio bunta i oni to drže od Novog vala nadalje. Na zapadu broj ljudi koji je čuo Dubiozu je sve veći i veći.
Dogodila se situacija da je jako malo angažiranih bendova ostalo na sceni, oni su prevazišli stvari o kojima pričamo i pjevamo. Sviđa im se kad vide bend koji energično pjeva o problemima koji njih tište. Moram reći da je to jako zanimljivo iz perspektive benda pratiti reakcije.
Brano: Kad dolaziš u zemlju kao Bosna i pjevaš o tome to ljudima ima značaj. Mi smo svirali nakon indie rock, garažnih bendova koji pjevaju o imaginarnim stvarima, ne znam, nema mi to smisla. Ali znaš, u Francuskoj imaš ogromne zajednice emigranata i na kraju krajeva nijedno društvo nije ostalo imuno na ovo što pjevamo. Scena se prorijedila jer kao šta ima ovaj pjevat o svem tom kad je sve riješeno, ali ispadne da nije.
U Kolumbiji smo svirali ljetos, a vrlo je slična Bosni po tom nekom pitanju ludila. Bio je veliki festival od 120 tisuća ljudi, ogroman se broj ljudi javlja kasnije na YouTube komentarima i statistici. U Češkoj sviramo deset godina, a broj ljudi iz Kolumbije koji nas slušaju prešao je broj ljudi u Češkoj. Zanimljiva su ta pomjeranja u smislu ljudi koji prate nešto. Saznali smo da veliki broj ljudi zna za nas sa španjolskih blogova i sajtova koji tu vrstu muzike okupljaju na jednom mjestu.
Slijedi koncert u zagrebačkom Domu sportova. Odlučili ste s fanovima napraviti fotografiju koju radite standardno na koncertima, samo ste ovoga puta zamolili fanove da dođu u odjeći žute i crne boje. Hoće li se uspjeti realizirati ta ideja, ajmo reći nekakve ‘milenijske’ Dubiozine fotke? (smijeh)
Armin: To su baš novinarski izrazi, vidi se da ti je jezik struka. (smijeh)
Brano: To je ideja kroz medije, trač u gradu koji se dogodi, to naraste u nešto milenijsko. Ma to je ideja kao od prije, ta slika da pravimo album da kao stariji ljudi gledamo to s djecom, pa pokazat djeci kako je to bilo. Za Zagreb smo to odlučili jer je to prvi samostalni veliki koncert. Htjeli smo da to bude neka fora, ali nekako to preraste u milenijski poduhvat koji ima u cilju nešto. Bezveze, jer ne očekujemo ništa. To je standardna fotografija s publikom, sad što će oni nositi nije bitno. Možemo mi napraviti i crno-bijelo fotografiju pa u photoshopu staviti ljudima crne i žute majice. (smijeh)
Mislite li da će ovaj koncert nadmašiti ona dva iz 2010. u Aquariusu?
Armin: Mislim da hoće. Koncerti u Aquariusu su bili prvi veći klupski koncerti u jednom glavnom gradu u regionu, rasprodali smo dvije sale, i sad radimo jednu veliku sportsku dvoranu.
Brano: Svirali smo raznorazne velike i male dvorane u Zagrebu. Ostalo je još da probamo veliki solo koncert…
Billy Andol će vam biti predgrupa na koncertu… Hoće li biti još kakvih gostovanja?
Brano: Da najavim bend koji svira prije nas. Zovu se Billy Andol i dolaze iz Sarajeva. Volio bih da o njima nešto napišete, imaju dva albuma koji su super i to su ljudi koji vrijedno rade. Respektabilno rade i volimo što rade i ima jako puno ljudi kojima bi se oni mogli svidjeti. Sviraju drugačiju glazbu od naše što je i bolje. Zamolili bi ljude da dođu ranije i poslušaju bend. Nije to bend koji smo izabrali eto da svira nešto i da skuplja raju, itekako ima smisla da ljudi bend poslušaju.
Armin: Gole striptizete. (smijeh)
Brano: Bit će to normalan koncert na kojem ćemo svirati. Jedina stvar je da se dogodi energija između ljudi i nas.
Armin: To ti je spontan i klasičan način.
Brano: K’o na derneku pojavi se netko i idemo svirati. Želimo tu atmosferu jer režirane stvari oštete energiju.
Armin: Ako ljudi koji su gostovali na albumu budu bili u mogućnosti da dođu na binu i pjevaju s nama to će se dogoditi.
Brano: Ako neko hoće da dođe neka dođe, a i ne mora ako neće.
Nakon Zagreba slijedi Rijeka gdje svirate sa S.A.R.S.-om i Brkovima.
Brano: Moramo pitati organizatora jel’ to festival ili što. To je više zajednički koncert, tako sam to doživio. Treba da bude zajednička svirka koju će svirati tri benda koji imaju sličnosti. Tko kome gostuje to je nevažno.
Nakon “Krivo je more” imate li ideju koji će biti vaš idući singl?
Brano: Radimo te jednostavne web video uratke jer su nam zabavni. Želimo za svaku pjesmu s albuma uraditi po jedan video na lokacijama ili situacijama koje imaju veze s određenom pjesmom. Najvjerojatnije ćemo snimati i pravi spot, klasičan spot za pjesmu “Volio bih”. To je dio koji je nama dosadan, ali zbog forme i medija to treba napraviti.
