Izgleda da je moj tekst pod naslovom “Posljednji rock kritičar” (Jutarnji list, 9.10.2010.) izazvao reakciju za koju sam se nadao da će izazvati.
Ne toliko polemiku ili, ne daj bože, svađu, mržnju, neprijateljstvo i jalovo prepucavanje, nego prijateljsku prepisku u kojoj – tako se meni barem čini kad sam pročitao tekst “Ne pucaj u nas, Sale, mi smo tvoji prijatelji!” (Muzika.hr, 10.10.2010.) – kolega Tučkar navodi neke razlike, ali i slične probleme koji muče glazbene kritičare bez obzira pisali oni više za novine poput Jutarnjeg ili za internet-portale poput Muzika.hr. Probat ću pojasniti.
Nije teško složiti se s kolegom Tučkarom kad postavlja pitanje o tome tko je kriv za dominaciju sisa i guzica u novinama, odnosno manjak pošteno i stručno napisanih tekstova? Nažalost, novine nisu jedine u koje je posljednjih desetak godina prodro taj koncept žutila, tako je i s televizijom, ali i s internetom. I ne samo u Hrvatskoj, no na malim tržištima takve su neuralgije očitije. 
Nema dvije godine kako mi je jedan kolega rekao da su na jednom našem popularnom portalu koji nema veze s tiskanim novinama najčitaniji tekstovi u čijim se naslovima spominju riječi ‘seks, smrt i Srbin’ na što smo zamalo sjeli i napisali tekst s naslovom “Samo seks Srbina spašava od sigurne smrti” koji bi vjerojatno bio najčitaniji na internetu – barem onoga dana kad bismo ga objavili. Naravno, šalu nismo pretvorili u tekst jer bi nam tako nešto bilo grozno.
Isti kolega prije nekoliko mjeseci mi reče kako su na tom istom portalu najčitaniji tekstovi o izvjesnoj Maji Morales na što sam ga blijedo pogledao jer ja ni danas ne znam who the fuck is Maja Morales. Kao što do pred godinu-dvije dana nisam imao pojma who the fuck are Gotovčevi.
Jednom drugom kolegi na jednom portalu smanjena je plaća za 50% jer nije htio pisati o ‘cicama i guzicama’ nego o glazbi zbog koje je na tom portalu i počeo raditi. Ako novine nisu pošteđene lošeg i zaglupljujućeg sadržaja, bojim se da nije ni internet. Eto nam, dakle, prvog zajedničkog problema.
“Pojavom Interneta, medijski se prostor naglo proširio”, kaže kolega Tučkar. Da, slažem se. U svom tekstu sam slično i sam napisao: “…danas je doista najbolje vrijeme za čitanje kritike. Samo jedan klik mišem dijeli vas i ovaj tekst u Jutarnjem od Guardiana i mog kolege Alexisa Petridisa. New Musical Expressa na kojem sam odrastao, Rolling Stonea (o kojem, nota bene, i danas mislim sve najgore), Pitchforka (portala uglavnom specijalizranog za indie-rock) i niza drugih internetskih izdanja koji okupljaju poklonike pojedinih niša popularne glazbe u kojima kritičari otkrivaju neke nove bendove ili procjenjuju nove albume”.
Riječ je prvenstveno o kvalitetnim magazinima čiji je sadržaj djelomice ili u potpunosti prebačen na web te o internet-portalima čija kvaliteta teži ka kvaliteti stručnih, specijaliziranih magazina. Dakle, slažemo se. Ja samo navodim i onu bedastiju stranu interneta poput Facebooka i Twittera zbog koje su neki renomirani američki kritičari ostali bez posla jer su urednici zaključili kako su im bitniji besplatni postovi, tvitanje i fejsbukovanje mahom mlađe publike nego kritike profesionalaca.
Da, kolega Tučkar je u pravu kad navodi kako su neki moji kolege iz redova glazbenih, a dodao bih i književnih te filmskih kritičara u posljednjih godinu-dvije dana ostali bez angažmana u dnevnim novinama. Dobrim sam dijelom tekst “Posljednji rock kritičar” pisao imajući te kolege na umu. Neki od njih, navodi Tučkar, novi angažman su potražili na internetu, a kako s nekima od njih često komuniciram, znam i koji ih problemi muče.
Prostora ima koliko voliš, no zarade baš i ne, a ti kvalitetni kritičari i dalje bi rado ostali profesionalci. Dakle, eto nam drugog zajedničkog problema. Naime, entuzijazam je krasna stvar, posebice kad si mlad. Entuzijazam treba zadržati što je god duže moguće, čak i kad postaneš okorjeli profesionalac.
No, postoji i nešto dobroga u profesionalnom obavljanju određenog posla za adekvatnu financijsku naknadu. Osim što možeš platiti račune – jer nismo svi poput likova iz pjesme “Zlatni papagaj” Električnog orgazma – možeš se i posvetiti svojoj profesiji, dodatno se obrazovati i još bolje raditi svoj posao. To bi trebalo vrijediti i za inženjere u brodogradilištima, i za švelje u Kamenskom, pa tako i za glazbene, filmske, književne i ine kritičare. Mislim da ti poslovi – tu se slažem s Andrewom Keenom – ne smiju biti prepušteni samo amaterima fasciniranima samo Facebookom, Twitterom i blogosferom. Što, naravno, ne znači da su glazbeni portali poput Muzika.hr ili Popboksa bezvrijedni, nepoželjni i nedobrodošli pa ih treba ugasiti, utrnuti ili im otežavati egzistenciju.
Upravo suprotno. Muzika.hr doživljavam kao Ritam ili Heroinu ili Nomad. U prva dva slučaja, nažalost, predobro sam iskusio financijske i ine probleme s kojima smo se kao novinari spomenutih magazina susretali, a vjerujem da ni u slučaju trećespomenutog magazina stvari nisu bile bitno bolje. Najveći broj suradnika tih magazina danas više ne piše. Ok, neki zato što možda i niu bili ‘štof’ za kritičare, ali neki i stoga jer se nisu imali gdje profesionalizirati.
Nadam se da će Muzika.hr izbjeći tu sudbinu i postati moćan medij – i te kako zanimljiv profesionalnim kritičarima. U tom svjetlu ne bih imao ništa protiv da ovaj moj prvi tekst za Muzika.hr ne bude i posljednji na ovom portalu. Publiku, uostalom, Muzika.hr već ima, no ono što joj nedostaje su financije kroz više oglasa, dotacija Ministasrtva kulture RH i zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu, možda i dobrovoljne priloge čitatelja ili – zašto ne? – pretplatu čitatelja.
Naime, internet-portali kad-tad će iz sfere virtualne internet-ekonomije morati ući u sferu realne ekonomije u kojoj novine već stoljećima djeluju, iako danas sve teže i teže. Dakle, financije koje na besplatnom internetu nisu dovedene u red također su nam, ako ne danas, a onda sutra zajednički problem. Uostalom, nešto slično navodi i kolega Tučkar kad kaže: “Klasične pozicije papirnatih novina više ne postoje, ne samo da se stvara konkurencija, nego je potrebno načiniti i organizacijsko-financijske preinake kako bi kvalitetni autori dobili kvalitetne uvjete da isporučuju kvalitetne tekstove”.
Iz tvojih usta, Zorane, u božje uši jer citirani zaključak tvog teksta posve je kompatibilan sa zaključkom mog teksta: “A kad nas za naš posao još i plate, onda se tome možemo posvetiti još više i raditi još profesionalnije, kao i svaki čovjek kad se posveti svome poslu. I nadati se da nećemo biti posljednji kritičari, jer i kad nas potjeraju mi bismo rado nastavili čitati kritike”. U novinama ili na netu, meni je svejedno, samo da kao autor i čitatelj znam da tekstovi i kritičiari prolaze kroz filter kvalitete.
Bilo mi je izuzetno zadovoljstvo i čast što je na Muzika.hr u povodu 25. boljetnice mog kritičarskog rada objavio izuzetno dug i velik intervju sa mnom kao rezultat višesatnog ugodnog razgovora kojeg smo jednog petka navečer kolega Tučkar i ja vodili u redakciji Muzika.hr. Još jednom, hvala kolegi Tučkaru i redakciji Muzika.hr na tome.
Ipak, u jednome se ne slažem s kolegom Tučkarom. Lijepo je da mi je Muzika.hr posvetila toliko prostora, ali je jednako dobro što Jutarnji list nije tako nešto napravio istim povodom jer da jest, tako nešto bi opravdano bilo protumačeno kao ego-trip potpisnika ovog teksta. Naime, ja u Jutarnjem listu nekoliko puta tjedno objavljujem tekstove pa je nepotrebno da u Jutarnjem izađe i intervju sa mnom u povodu obljetnice mog kritičarskog rada.
I još se u nečemu ne slažem. Kolega Tučkar kaže kako je “malo blesavo kada ti urednik godinama skida prostor i rubriku, a onda, objavljuje ‘ja-sam-mali-jadan-žedan-gladan-pomozite-mi’ tekst”. Ta teza nije posve točna, Naime, urednik Magazina (subotnji prilog Jutarnjeg lista) tražio me da napišem tekst o nestajanju kritike u dnevnim novinama, njezinoj percepciji na internetu, ‘kultu amaterizma’ koji se na internetu prodaje pod šifrom ‘demokratizacije medija’ i tome slično. Dakle, on mene, a ne ja njega – tražio tekst. Nadalje, rubrika recenzija izlazila je gotovo devet od deset godina koliko sam u Jutarnjem, prošlog je petka redizajnirana, izlazi i dalje, ali nije sve ni u rubrici. Naime, posljednjih deset godina, otkako sam u Jutarnjem, imao sam priliku na stranicama tog dnevnog lista objaviti više od 2500 tekstova o popularnoj glazbi (recenzija albuma, koncerata, reportaža, tema, intervjua).
Za sada barem, krizi i recesiji uprkos, još nisam ‘jadan-žedan-gladan’. Uvijek ću biti nezadovoljan, uvijek ću gunđati, često ću biti i pesimističan, moji prijatelji kažu i bez razloga. I možda su u pravu jer još uvijek pišem i objavljujem tekstove o popularnoj glazbi, vodim i uređujem autorsku glazbenu radijsku emisiju “Tvornica dobrog zvuka” na HR2, uređujem pokoju knjigu, možda objavim opet i neku svoju, te od posla ‘rock kritičara’ živim pošteno i čovjeka dostojno.
Isto želim svima koji se ozbiljno žele baviti poslom glazbenog, filmskog, književnog, likovnog ili kazališnog kritičara diljem tiska i interneta pa tako i članovima redakcije Muzika.hr kojoj šaljem srdačne pozdrave i svesrdnu podršku jer njezina nastojanja držim jednom od svijetlih točaka u hrvatskom internetskom prostranstvu. Tim više jer nas u tiskovnom i vas u internetskom i prostranstvu – već sutra, ako ne danas to će i onako biti neodvojivo – muče slični problemi.
Mogao bih još nadugo i naširoko o glazbenoj kritici i problemima s kojima se kritičari, ne samo glazbeni, susreću u kovitlacu medijsko-tehnološke digitialne revolucije, ali ni neograničeni prostor kakvog omogućuje intenretsko izdavaštvo ne valja zlorabiti.
Sa štovanjem,
Aleksandar Dragaš
