Oni koji zadnju subotu uvečer nisu išli u disko, ni u kino, ni na cajke, mogli su ostati doma i gledati neobičnu manifestaciju pod starim imenom Dora.
Cinici će odmah nadodati da se tako nešto gleda samo i isključivo pod utjecajem THC minerala, a ostali će već pomisliti da nije samo riječ o glazbi, nego da je u prvom planu show.
Funkcija Dore je kvalificirati pjesmu koja ima najviše izgleda na Eurosong, a taj festival već zadnjih dekada se temelji na principu ‘biramo najupečatljivije, kako god da to izgledalo i kako god da zvučalo‘. Postalo je jasno da sve više ljudi gleda Eurosong i paralelno ima posve stišan zvuk na TV prijemniku. Tko se sjeća pjesme pobjednice grupe Lordi? Pjesme teško da se netko sjeća, ali izgleda izvođača (He-Man, Skeletor i Darth Vader) da. 
Svake godine tijekom direktnog prijenosa slušamo ‘kako je atmosfera u našem taboru odlična, kako su svi dobro raspoloženi i kako pouzdani kladioničari kažu kako će baš Hrvatska biti među prvih pet.’
Ako naša stvar dobro prođe (a to je u zadnje vrijeme rijetko), slušamo ‘kako je ovo fantastično, tako mala zemlja, a postigla odličan uspjeh među tako žestokom konkurencijom’. Ako hrvatska pjesma loše prođe, razlozi su kompleksniji, ‘susjedi nam nisu dali’ ili ‘Švedska i Finska daju samo svojim susjedima, a ne i nama’, s tim da pojam susjedstva podrazumijeva, recimo, Makedoniju, ali ne i Mađarsku, no tako je to. Možda ove godine netko iz Salzburga da neke pare Austrijancima da ne glasaju za Nijemce pa do izražaja dođe hrvatska manjina.
Glavni dio Eurosonga se ipak zbiva u ponedjeljak, odnosno prvi sljedeći radni dan nakon festivala, i to u pauzi unutar radnog vremena kada se komentira izgled izvođača (od komentiranja muzike se davno odustalo), pa tako se detaljno opiše nečiji prekrasan set pivskih flaša na glavi, ili pak maštovita koreografija koja podsjeća na mlataranje pajserima razularenih navijača.
Što se Dore tiče, ona je sve manje zlatarevo zlato, a sve više nezakonita kći roditelja koji sve teže plaćaju alimentaciju jer su sve više svjesni da jadna mala neće ispuniti njihove velebne ciljeve i potisnute frustracije. Tako nas je ove sezone iznenadio koncept izlučnih emisija gdje izvođači pjevaju provjerene hitove, i na taj način se bira kvalitetan pjevač/ica za Eurosong. Koncepcija nije loša, samo ima mali nedostatak: a gdje su novi dobri autori? Iza svakog Olivera Dragojevića je stajao Zdenko Runjić, iza svakog Alena Vitasovića Livio Morosin, iza svake Josipe Lisac Karlo Metikoš itd.
Ove godine proćelavi i usiljeno ljubazni Aleksandar Kostadinov vodi emisiju čiji je generalni sponzor Schwarzkopf, svi sve komentiraju na način kao da su upravo završili diplomatsku školu a siroti Damir Kedžo se po svojoj prilici našao u ulozi Cige iz davnog vica koji ide ovako: Kako su Cigi u JNA rekli da mu je mama umrla? Postrojili cijelu jedinicu i rekli: “Neka iz vrste iskorače svi kojima je majka živa… Opa, ne ti, Cigo!”.
Odnekud se javio hitmejker koji pod zadnje baš i nema hitove, Zrinko Tutić, i pomalo cinično prokomentirao da ga sve to podsjeća na Prvi pljesak. Čovjek se ima pravo buniti, ovakvi festivali su briljantna prilika za one koji nisu u muzici napravili ništa da naprave nešto, kao i za one koji su napravili nešto, da to nešto pretvore u ništa. A takav luksuz si malo tko može dozvoliti.
Ima li ovakva Dora smisla, danas, krajem siječnja 2011.? Naravno da ima. Prije svega, poštenije je osvojiti vrlo dobro 16. mjesto na Dori, nego izigravati salonsko uvrijeđeno trudno pile u svoja četiri zida. Samo treba znati podnijeti poraz, a to jako malo ljudi zna. Koliko god pojedine vokalne izvedbe na Dori bile nesavršene, kod svih se osjetio trud da ih što bolje ‘iznesu’ i to je, zadovoljstvo gledatelja na stranu, nešto što bi se trebalo cijeniti. Svi pjevači koji su nastupili prve večeri, bili su minimalno solidni. Kod pojedinih pjevača bila je šteta što su ‘promašili ceo fudbal’ iliti, svojom interpretacijom zaobišli bit pjesme, no i to ima smisla dok se kod njih osjeti vjera u svoje glasove i želja da to što bolje otpjevaju. I to je poštenije nego playback zijevaonice pred TV-kamerama iz devedesetih.
Kod starijih glazbenih bundžija može se iščitati još sljedeće: svi se kunu u davnašnja glazbena vremena šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su nositelji trendova bili upravo festivali s kompetitivnim karakterom, odnosno ono što sada zaobilaze u širokom luku. Možda se festivali kao takvi sada trebaju redefinirati, možda se treba potražiti bolji sistem (predlažem interakciju YouTubea (koji bi u nogometnom slengu bio ‘pretkolo’), televizije (koja bi nudila ‘natjecanje po skupinama’) i ‘žive svirke’ s velikim bendom i profesionalnim aranžerima i dirigentima – rezervirano za one koji skupe najviše glasova), no koliko god mrzili kompeticiju, ona je, ako je bila u adekvatnim granicama i pošteno arbitrirana (bez krivih prebrojavanja), često donosila kvalitetu. Tako su se natjecali Beatlesi i The Beach Boysi, poslije The Who i The Rolling Stonesi, pa Eaglesi i Led Zeppelini, Gunsi i Metallica, Nirvana i Pearl Jam…
No, treba reći da festivalske kuhinje, ili zaobilaženja pravila inače dobrih sistema nisu rijetkost. Tko uspije riješiti problem igara po principu, ‘tvoja familija glasa za mene, a ja njima dajem pola svinje’, imat će jak i priznat festival.
U svakom slučaju, bit svega nije ‘dati priliku mladima’ (kad već stariji neće), nego načiniti sistem koji bi i iz skladatelja i iz izvođača izvukao najbolje. Također, manje je bitno koje će mjesto Hrvatska zauzeti na Eurosongu, važnije je da svaka Dora iznjedri bar pola tuceta dobrih pjesama koje će se rado slušati i pjevati.
Pobjeda na Eurosongu? Budimo realni, nikome, ali baš nikome, pa čak niti grupi ABBA, pobjeda na Eurosongu nije otvorila vrata stabilnijeg uspjeha. “Waterloo” se post festum može smatrati najboljom Eurosong pjesmom ikad, no turneja švedske četvorke koja je uslijedila nije bila uspješna (bilo je i otkazivanja koncerata), singlovi koji su slijedili “Waterloo” nisu se prodavali, tek je godinu i pol poslije “Waterlooa” pravi uzlet počeo singlovima “S.O.S”, “Mamma Mia” i “I Do I Do I Do”. Eurosongu za slavu eventualno može zahvaliti Johnny Logan, koji je pobijedio triput, dvaput kao pjevač, i jednom kao autor.
Dakle, prije nego što još jednom popljujemo kompletnu manifestaciju zvanu Dora, sjetimo se vremena kad nismo imali većih uspjeha na Eurosongu, ali smo imali jake festivale (Split, Opatija, Zagreb, a odmah su u neposrednoj blizini bili i Beogradsko proleće te Vaš šlager sezone u Sarajevu) i mnoge pjesme s tih se festivala i danas rado slušaju.
Činjenica je da je sada televizije i TV-programa sve više, da je prosječni gledatelj sve izbirljiviji, no želimo li imati dobre pjesme i kvalitetne hitove, svi skupa trebamo posvetiti pažnju kvalitetnim pjevačima i dobrim autorima koji se ne skidaju na sceni, koji u slobodno vrijeme ne snimaju porniće, i koji fokus svoga života drže na glazbi. Ima ih i takvih, medijski su dosadni kao proljev, ali glazbeno uzbudljivi poput dobrog rollercoastera. Teško da će im svaka pjesma biti antologijska, no pomognemo li im da zadrže svoju marljivost i posvećenost cilju i prestanemo li ih gledati u poprsje i/ili međunožje, čuda bi se mogla događati.
