Dave Marsh, američki glazbeni novinar čije su dvije knjige “Born To Run” i “Glory Days” o Bruceu Springsteenu u Hrvatskoj nedavno prevedene i zajedno izdane pod nazivom “Dva srca“, u intervjuu govori o tome kako je došlo do pisanja The Bossove biografije i drugim stvarima i akterima na koje je naišao tijekom svoje duge glazbeno-novinarske karijere.
Koliko Vam je trebalo da napišete knjige “Born To Run” i “Glory Days”, koje su u Hrvatskoj objedinjene pod naslovom “Dva srca“?
U kasnim sedamdesetima tražio sam knjigu u kojoj bih mogao obuhvatiti mnoge stvari koje sam do tada vidio. Kako se Springsteenova karijera razvijala, shvatio sam da će se, ili su se, te svari njemu dogodile na prilično ekstreman način. Volio sam njegovu glazbu jer je bio odličan storyteller, i na neki način je kroz svoju glazbu ispričao i moje priče – to je priča iza knjige “Born To Run”. Kod njegovog albuma “Born In The USA” shvatio sam da ima materijala za još jednu knjigu, on je postao mnogo veći i popularniji nego što je itko, uključujući i mene, pretpostavljao. 
Springsteen je jednom napisao: “Naučili smo više s trominutne ploče nego što smo ikad naučili u školi“. “Dva srca” ima 600 stranica. Nije li to previše za biografiju čovjeka čiju su karijeru obilježile pjesme petominutnog trajanja?
Istina je da smo naučili više iz trominutne pjesme nego u školi. Ali glavni razlog zašto je tome tako jest taj da je pjesma bila tri minute duga. Razlog zašto se ništa nije naučilo u školi je školski program u koji nisu ništa stavljali. Ja sam u ovu knjigu stavio sve što znam. Da je priča bila kraća, knjiga bi bila kraća. Kad bi mi netko kritizirao dužinu, ja bih ga upitao što da izbacim. I on bi slegnuo ramenima. 
Poglavlja počinju citatima Springsteena i ostale bande. U Hrvatskoj su citati prevedeni. Bojite li se da će se izgubiti značenje pjesama?
Ne poznajem prevoditelja, tako da nemam razloga bojati se ili ne bojati. Dosadašnje iskustvo s prevoditeljima mi je pokazalo da su napravili prilično dobar posao. Meni je bio cilj doprijeti do većeg broja ljudi, nije mi bio cilj obraćati se samo Amerikancima. Ponekad mi se znaju obratiti čitatelji s primjedbama u vezi prijevoda, pa to ispravimo. To je također dio procesa. 
“Days Of Hope And Dreams”, “Walk Like A Man”, “Greetings From E-Street”, “Runaway Dream”… samo su neke od knjiga napisanih o Springsteenu. Zašto bi netko kupio Vašu, a ne neku od ostalih knjiga?
Kao prvo, ja sam se naviše približio samom Springsteenu od svih drugih autora. Moja knjiga pisana je iz mnogo bliže perspektive. Bio sam prisutan jedno vrijeme kao reporter, drugo vrijeme kao prijatelj. Imam insiderske informacije o Bruceu i ostalim glazbenicima koje potječu iz međusobnog poznanstva.
Koliko je trajao njegov najduži koncert koji ste gledali?
Pa, u vrijeme kad je radio pauze između dva seta, ti koncerti znali su trajati i četiri sata. Ali gledao sam njegove koncerte koji su trajali tri, tri i pol sata. Ja ne pamtim te stvari.
Springsteen je prešao šezdesetu. Na DVD-u “London Calling” čujemo ga kako viče “postavite mi lift, jebenih mi je 60 godina!“. Koliko dugo predviđate da će uspijevati održavati tako dugačke, kondicijski zahtjevne nastupe?
Vjerojatno će tada pronaći drugačiji tip energije. Bruce je svojevrstan atleta, svojevrstan glumac. Intenzitet će uvijek postojati, kao što je postojao na turneji “Devils & Dust” i “The Ghost Of Tom Joad”, bez velike akcije na pozornici. Nitko nije pretpostavljao da će kao šezdesetogodišnjak održavati nastupe kao dvadesetogodišnjak. To je redovna tema u razgovorima koje vodim sa ostalim novinarima koji ga prate.
Koja je tajna njegove kondicije? Što jede, pije…?
On je, ja mislim, vrlo pažljiv u vezi stvari koje jede i pije. Na kraju koncerata posljednje “Working On A Dream” turneje kazao bi publici da je mnogo godina na pozornici, posjetio je mnoge gradove, ali da je sve bila priprema za večerašnji nastup. U backstageu sam mu rekao da je vrlo zanimljivo da to govori baš svake večeri, i pitao ga je li to zaista misli. “Da, zaista to mislim” odgovorio mi je. Kad je sljedeći koncert kombinacija svih dosadašnjih, onda mislim da je moguće izvesti to što on izvodi. To je odgovor.
Clarence Clemons je preminuo. Springsteen se sprema za novu turneju. Kako će pjesme poznate po Clemonsovim saksofonskim solažama biti izvedene bez njega?
Kao prvo, ja baš nisam siguran da znam koja je to kategorija njegovih pjesama koje se ne mogu izvesti bez Clarencea…
“Tenth Avenue Freeze Out” i druge…
Da, to mi je jasno. Ali, zar se ne mogu izvesti bez Clarencea? (smijeh) Pa izvodio ih je i na svojim solističkim koncertima, tako da je očito da se mogu izvesti i bez njega. Ali, očito je da se Clarencea neće moći zamijeniti kao ni Dannya (Federicija, op.a.), jer su njihovi talenti posebni. Ali postojat će novi saksofonist i već postoji novi klavijaturist.
Koja je za Vas bila razlika u pisanju za časopis Creem i Rolling Stone?
U Creemu sam radio na svojoj viziji, u Rolling Stoneu na tuđoj viziji. U Creemu sam se osjećao kao kod kuće, i kad sam se prestao tako osjećati – otišao sam. U Rolling Stoneu se nikad nisam osjećao kao kod kuće, i kad je došlo vrijeme otišao sam.
Za Freddya Mercurya davno ste izjavili da je imao “jedva prolazan pop glas“?
Da, pokazao je s njim mnogo stvari, ali to je jedva prolazno. Nije on mogao napraviti ono što je Aretha Franklin mogla. Postoji mnogo, mnogo pjevača koji imaju bolji glas od njega. Njegov je jedva prolazan. Mogao je napraviti mnogo šminkerskih rock’n’roll stvari s njim, ali to je jedva prolazno.
Što mislite o mišljenju Franka Zappe da je “pisanje o glazbi poput plesanja o arhitekturi“?
Mislim da je Frank puno pisao o glazbi (smijeh), tako da je imao pravo na takvo mišljenje. Ali ne slažem se s njim. Taj citat me uvijek nasmije zato što ljudi zaboravljaju da je on pisao mnogo o glazbi. Mislim da je živio u kontradikciji. Frank i ja bili smo prijatelji, nedostaje mi cijelo vrijeme… Frank Zappa bio je veliki glazbenik i ja ne volim sve što je napravio. Ali onome čemu sam se divio, divim se i danas. “We’re Only In It For The Money” daleko je bolja ploča od “Sargent Peppers Lonely Hearts Club Banda”. Oštrija je u socijalnim komentarima i muzički dublja.
“Springsteen mi je napunio glavu raznoraznim slikama Amerike, naročito New Jerseya, obale, Atlantic Citya, i sve te Amerike ispunjene lunaparkovima i drvenim obalnim šetalištima“. Koji glazbenik je to izjavio?
Ne znam. Mogao je to biti Joe Strummer, netko od momaka iz Oasisa, mnogo ljudi je to moglo kazati. Mogao je to biti i Steve Earle.
To je Bono Vox napisao u knjizi “U2 o U2“. Bona ste nedavno prozvali “vitezom koji je pobjegao s vlastite debate“. O čemu se tu radi?
Mislim da postoji diskrepancija između Bonovih djela i njegovih političkih izjava. Putuje s raznoraznim korumpiranim političarima, od Rusije do SAD-a i Georgea Busha, te Velike Britanije i Tonya Blaira. Pritom uvijek izostaje kritika tih ljudi koja je uvijek trebala biti iznesena. To ga, u smislu političke figure, čini farsom. A i glazba mu je također pušiona (smijeh).
Izjavili ste da mu je “One” posljednja dobra pjesma koju je napisao?
Možda sam tu bio u krivu, možda je napisao još dvije dobre od tada, no sigurno ne pet ili deset.
Za ostalu trojicu iz U2-a napisali ste da ipak mogu napisati dobru melodiju?
Da, mislim da mogu. Mislim da to ne rade baš često, ali mogu.
Napisali ste da Bono na naslovnici Rolling Stonea izgleda mnogo stariji nego što ustvari jest, zbog šminke kojom to pokušava prikriti?
To što sam napisao je opis, to nije nešto što sam izmislio već nešto što sam vidio.
Zar mislite da Springsteen ne radi istu stvar?
Kao prvo, mislim da Springsteen ne pokušava izgledati mlađe nego što izgleda. Mislim da izgleda mlađi nego što je, ali ne pokušava izgledati trendy. Bono izgleda kao petnaestogodišnjak koji se vozi u sportskom automobilu.
Dakle, ne mislite da je Springsteen napravio neke korekcije putem plastične kirurgije?
Gdje? Ima ožiljke od akni. Kaži mi što sam to propustio? Gdje si to vidio?
Vidio sam više puta, pogotovo 2008. na turneji “Magic”.
Ok, ja nisam. Ja za to ne znam, niti me je briga.
Niste li pristrani ocjenjujući Bonov izgled a ne kritizirajući Springsteenov?
Prvo, nisam ja tu pristran. Drugo, dio mog posla jest da hvalim ono što prolazi, i da kritiziram ono što ne prolazi.
Je li posao glazbenog novinara kritizirati nečiji izgled?
Prvo, ja sam također i kritičar kulture. Drugo, da, to je posao glazbenog kritičara. Nažalost, takva vrsta kritike je napuštena na sramotu glazbenog novinarstva. Meni je žao što se tebi Bono sviđa, a meni ne. Mislim, samo Bonovo farbanje kose jest pokušaj da izgleda mlađe.
Pa i Springsteen farba kosu!
Da, moguće je da i Springsteen farba kosu, ali to me ne smeta ni malo, zato što je u njegovom slučaju to upalilo. Kod Bona to nije upalilo, zbog toga izgleda kao guzica!
Springsteen i Bono dobri su prijatelji, nastupaju zajedno i druže se. Što mislite o tome?
Pitaš me bi li trebao ocjenjivati Brucea prema prijateljima s kojima se druži? To što su oni prijatelji nimalo ne utječe na moju percepciju njih dvojice.
Gospodine Marsh, hvala Vam na ovom razgovoru.
Dobro. Nadam se da ćeš prijeći preko svog fetiša za Bonom.
Nastaviti razgovor nakon što je Marsh počeo ljude nazivati guzicama više nije imao smisla. Nakon što na kraju razgovora koji je vodio iz svog doma u Connecticutu nije izustio ni pristojno “Doviđenja“, i nakon što je Springsteenove prijatelje počeo nazivati guzicama postalo mi je sasvim jasno zašto “Dva srca” nije autorizirana biografija.
