Darko Etinger (Infernal Tenebra): “Da nismo dostigli ovu razinu, svirao bih sam sebi kod kuće”

1267

Dug i naporan put do uspjeha bio je onaj istarskog metal benda Infernal Tenebra.

Osnovan negdje u praskozorje nove ekspanzije metala u nas, 1999. godine, bend je desetak godina mukotrpno gradio ugled, penjući se sporo, ali kontinuirano na našoj metalnoj ljestvici. Počeo je, poput svih, od samog dna, a stigao do, slobodno možemo reći, statusa najpoznatijeg hrvatskog metal benda današnjice. Ako se, eventualno, tako ne misli kod nas, onda na našem, europskom kontinentu, a i šire, mnogi imaju upravo takav stav.

Na tom je putu bilo dosta glazbenog eksperimentiranja, od blacka, heavya, thrasha, deatha, pa do današnjeg, recimo to tako, isprofiliranog, a opet fleksibilnog death metala s progresivnim I heavy/thrash elementima. “Beneath The Twilight” iz 2001. i “Essence of Chaos” iz 2007. godine bili su albumi iz ‘vlastite radionice’, našlo se tu i štogod singlova i demo izdanja, a u tim se godinama putem pogubio dio ‘originalnih’ članova. Preciznije, gitaristi i bubnjari su se mijenjali, pa su tako aktualna imena Ivo Petrović, koji je s bendom sedmu godinu te po stažu najmlađi, Sebastian Stell, stigao 2013. godine.Konstanta su basist Paolo Grižonić i gitarist/pjevač Darko Etinger koji su s bendom prošli sve loše, a i dobre stvari od kojih je najbolja ugovor s Massacre Records, veliki, ogroman, nesporno najveći korak naprijed u njihovoj karijeri. Prvi rezultat suradnje bio je album “New Formed Revelations” s kojim je Infernal Tenebra postala značajno ime na internacionalnoj death/thrash sceni.

Na brojne pohvale koje je bend primio za taj album nadovezale su se one nakon koncertnih nastupa, a nisu stale niti nakon aktualnog izdanja “As Nations Fall“. Naime, prve analize od strane inozemnih medija govore da se radi o najboljem albumu benda i jednom od jačih izdanja subžanra zadnjih godina.Stoga nije bilo nikakvih razloga da se ne čujemo s Darkom Etingerom, pjevačem, gitaristom i producentom Infernal Tenebre, ali i akademski visoko obrazovanoj osobi, s titulom doktorom znanosti. Kako sve to skupa povezuje, je li zadovoljan novim albumom, što bi se dogodilo u slučaju drukčijeg tijeka događanja oko benda, kakav ugled metal ima u Japanu i štošta drugo, rekao nam je u, metalcima svojstvenom, dugom i relaksirajućem razgovoru. Praktički sam početak godine je donio novi album “As Nations Fall“. Čija je to bila odluka, da izađe u ranoj fazi kalendarske godine? Vas u bendu, izdavača ili ste se usaglasili?
Dakle, prvotna je ideja bila da album izađe krajem 2015. godine, no Massacre Records je ipak odlučio prebaciti termin izlaska na kraj siječnja da se ne ‘poklopi’ s onim prethodnog “New Formed Revelations”. Budući da oni, na neki način, ‘rezerviraju’ određeno vrijeme za svaki bend, odnosno procijene kada bi bilo najbolje objaviti album. S Masacre Records imamo jako dobre odnose, dobro su nas pratili do sada, podržavaju nas, ničime ne ograničavaju u radu i planiramo nastaviti suradnju s njima. Za trenutne okolnosti i optimalne potrebe najbolje su rješenje za nas.

Takav profesionalan odnos ne čudi, jer Masacre Records ipak je jedna od najznačajnijih izdavačkih kuća metal glazbe Europe i šire.
Da, a budući da su stacionirani u Njemačkoj imaju odličnu suradnju s Nuclear Blast, također i s austrijskim Napalm Records, tako da njihovu ulogu treba sagledati i u širem obimu, široj slici i u tom kontekstu oni dobivaju na značaju. Tako naš rad prate i druge kuće, a i distribucijski smo vezani uz njih.

Muziku podržava

Jedan od medija u Danskoj je za prošli album napisao da je “težak poput mamuta, furiozan kao Morbid Angel”. Dakle, kombinacija melodije i glazbene brutalnosti. Je li to dobar trag i prema novom albumu “As Nations Fall”?
Upravo tako. A što se tiče “New Formed Revelations”, to je bio album s kojim smo, u principu, trebali ‘probiti’ našu granicu i izaći na europsko i svjetsko tržište, te je na određeni način dobro okarakteriziran, tako kako si naveo. To je, tada, bila polazišna točka našeg budućeg rada. E, sad, ono što smo napravili s novim albumom je to da smo stvarno poslušali kritike naših slušatelja, a i nas samih, da nakon određenog odmaka od izlaska albuma da vidimo što dalje napraviti, kako povećati kvalitetu. Jer činjenica je da konkuriramo najvećim imenima svjetske scene i o nama ovisi kako ćemo se plasirati na tom tržištu. Tako da smo u to krenuli s namjerom da napravimo još kvalitetniji album. Po mome, dosta je tu pomogao i dolazak novog bubnjara Sebastiana Stella negdje 2013. godine, kao i to da smo svirali na nekoliko velikih festivala kao što su Brutal Assault u Češkoj, PPM Fest u Belgiji, Trondheim MetalFest u Norveškoj. A na kraju krajeva i turneja s Rotting Christ u Japanu nam je dala dodatno iskustvo, na koji način napraviti album tako da među publikom prolazi još bolje. A opet, da i mi budemo zadovoljni. Dakle, ukratko, ideja je bila sljedeća – “kako da budemo najbolji mi sami”.

Ako sam dobro shvatio, krenuli ste sami od sebe, korigirati sebe i one stvari koje ste mislili da možete napraviti bolje…

Da, tako je.

Možda i najjača strana ovog albuma su mu tekstovi. Sam naslov, “As Nations Fall”, upućuje na ono o čemu bi se moglo raditi u cjelokupnoj koncepciji. Jeste socijalna tematika, ali mi se ne čini jednostavnom, ima svoju dubinu…
Da, nije jednostavna, poprilično je tu duboka priča oko svega toga. Kad sam napravio pjesmu “As Nations Fall” bila je vezana i za našu zbilju, za ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, otvaranje granica i slično. I ta, jedna, situacija osobne prirode gdje sam razmišljao koliko smo mi uopće samostalni u nekakvom odlučivanju, a koliko su nam neke stvari nametnute, ‘ko tu, zapravo, drži konce. Na kraju krajeva, sve se svodi na ‘krajnjeg korisnika’, na čovjeka, tako da sam s perspektive čovjeka jedne zemlje razmišljao što znače te promjene. I sami smo nedavno bili sudionici ratova, tako da su nam određene stvari bliskije u odnosu na neke ‘zapadnjake’, pa čak i one iz bliže europske okolice, tako da ta njihova zaigranost i pogled na svijet možda nisu realni. Što se ubrzo dokazalo i postalo zbilja. Bombaški napadi kod njih pokazuju na koji način reagiraju kada im se približi stvarnost, kada izađu iz fotelja i dožive neke takve scenarije. To je kada bih trebao jako pojednostaviti tekstualnu tematiku, a imalo je jaku poveznicu s naslovnom pjesmom. Doduše, kad smo album nazvali “As Nations Fall”, od ovoga sada još ništa nije bilo aktualno, niti izbjeglička kriza, niti ovakvi teroristički napadi. Mi smo već album snimili i poslali u Njemačku, u Massacre Records, kad ono, evo ti, sve to krene, tako da se to poklopilo.

Naslovnica albuma također sugerira njegov sadržaj, da tako kažem…
Da, osim tekstova i naslovnica je dobro uklopljena, čime smo htjeli poraditi na tome da dobijemo širine i dubine, i omotom ovakvog tipa, kojeg je napravio Gustavo (Sazes (Arch Enemy, Sepultura, Firewind), op.a.)), dobili smo upravo to. Da on bude jaka poveznica s albumom.

Gustavo nije jedino poznato ime s kojim ste surađivali. Da upoznamo čitatelje kako si ti producent albuma, a miks i mastering radio je Jens Bogren, vjerojatno jedan iz top 3 majstora u tom poslu, u svom Fascination Street Studiju u Örebreu…
Tako je. Krenuli smo u suradnji s njim na prošlom albumu, pa je nekako bilo logično da je nastavimo, jer su Jens i njegovi ljudi stvarno kvalitetni. Kad bi se gledalo koliko je ljudi uključeno u stvaranje albuma, onda se tu složi jedan lijepi tim od minimum njih deset. Možda to tako slušatelji ne doživljavaju, možda misle da je sve samo na bendu. Jens, recimo, ima svoj tim od 3-4 čovjeka koji radi produkciju i tu je puno pameti i puno iskustva na jednom mjestu. Prepustiti neke odluke takvim ljudima, koliko god se nekada čini da nemaš kontrolu nad time, u stvari je lako. Oni su iskusni u svom poslu i vrijede koliko vrijede, a vrijede puno i to je dokazano. Tako da oni donose neke odluke, kako će album zvučati, naravno, i uz naš ‘blagoslov’, no pokazalo se da kada prepustiš posao takvim ljudima rezultati budu dobri, što pokazuju recenzije i broj slušatelja koji nam, evo, konstantno raste.

Spomenuo si neke dosadašnje nastupe, koji su, nesumnjivo, važni za budućnost Infernal Tenebre. Kada potencijalni slušatelj traži koga će slušati i čita biografiju benda, gdje je sve svirao i nađe podatke o nastupima, to mu nedvojbeno daje na težini. Istaknuo si turneju s Rotting Christ u Japanu. Jesu li oni ekipa koja vas se posebno dojmila?
S Rotting Christ smo imali turneju u šest najvećih japanskih gradova i osim njih tu su bili Havok iz SAD, pa Angelus Apatrida, trenutno možda i najpopularniji španjolski metal bend te Australci Terra Australis. Oni možda nisu toliko poznati hrvatskoj publici, ali radi se o kvalitetnom black metal bendu i poprilično šaljivom, tako da smo se s njima nekako ‘našli’. Iskreno da ti kažem, najbolje odnose smo ostvarili upravo s momcima iz Rotting Christ. Valjda zbog bliskog mentaliteta. Španjolci su bili ok, možda malo naporni zbog jezika (smijeh). Znaš, ipak je to nekoliko dana suživota s tim ljudima tako da se nagledaš svega, a naravno da jedna takva turneja, kratka, ali jako intenzivna, stvara drukčije pritiske na ljude, tako da se svakako ponašaju. Kada bi se sa svake turneje radio ‘behind-the-scene’ dokumentarac, možda bi ljudima on bio zanimljiviji nego službene informacije. Ima svega, od partijanja, svađa, pa i do raspada. Svega. Show živi (smijeh).

U to uopće ne sumnjam. ‘Behind-the-scenes’ se sve češće nalaze kao bonusi na raznim izdanjima, ali mislim da nisu tu sva glavna događanja, nema dosta toga što vi, bendovi, doživite na turnejama. Možda da izdvojiš neki događaj za kojeg misliš da je posebniji, da ne ulazimo u neke intimne ili neke stvari koji ne bi trebale izaći van benda.
Ima stvarno toliko stvari koje su se dogodile. Evo, primjerice, jedan od najvećih japanskih bendova, Sigh, gostovali su na jednom koncertu u Tokyu i onda smo se jako dobro upoznali s njima. Sigh postoji preko dvadeset godina, stvarno su etabliran, najjači japanski bend, no usprkos tome nevjerojatno su pristupačni. Kad sam sjedio za ‘merch’ pultom i prodavao majice i CD-e, pored mene je bio frontmen Sigha, koji je to isto radio sa svojim ‘merchom’, znači prodavao, dijelio potpise i sve što uz to ide. To je samo dokaz da i veći bendovi rade obične stvari koje ljude ovdje kod nas, nekako to osjećam, ne dočekuju. Više onako ‘lifestyle’, koji bi išao uz samo muziciranje, međutim, realnost je malo drugačija. To je, recimo, jedna pričica s turneje. A od ovih luđih ima svega (smijeh). Ima, recimo, od ‘standardnih’ opijanja, nekakvih feštica koje se događaju nakon koncerata, pa do posjeta jednom tradicionalnom japanskom hotelu, gdje smo zalutali na krivi kat. Tamo je, inače, odvojeno, u tim tradicionalnim hotelima. Odvojeni su muški od ženskih dijelova, pa zalutaš slučajno.

Slučajno? (smijeh)
Da (smijeh). Doduše, u ono vrijeme sam završavao svoj doktorat, tako da sam bio u tome, pa sam na turneji učio, radio, proučavao literaturu. Bilo je, recimo, zanimljivo kad smo jednu večer morali ‘odvaliti’ jedno 1000 kilometara, ali u vlaku, pa je to izgledalo puno ljepše. Recimo, kada na smartphoneu čitaš svoj e-book, voziš se 300 ili 400 kilometara na sat kroz Japan, a u stvari si na turneji s Rotting Christ. Evo, tako to otprilike izgleda.

Jako zanimljivo. Informacije koje dolaze do nas o preciznosti voznog reda te brzini vlakova u Japanu su točne?

Doslovno je tako. Imali smo situaciju kad smo došli da smo imali polazak vlaka u 10:16 sati ujutro i kad je u 10:13 došao vlak koji očito polazi točno tada, govorim momcima “ljudi to je taj, sto posto”. Na kraju se ispostavilo da nije bio, jer je za točno tri minute došao onaj pravi. Zaista nevjerojatno. Sve je točno, povezano i to tako onda funkcionira. Mogu reći da je Japan i dobro tržište, tako da ukoliko bi neki bend imao prigodu, dobro je ići nastupati zbog toga, a i zbog iskustva. Ljudi tamo dobro kupuju, dosta smo prodali potpisanih CD-a baš u Japanu, tako da nam to, iskreno, jako puno znači. Međutim, izvještaje o prodaji dobivamo nakon šest mjeseci, tako da kad smo krenuli u Japan, ‘checkirao’ sam kakvo nam je stanje, nisam imao nikakve podatke o prodajni. Ali pokazalo se kasnije da tamo ima ljudi koji dosta kupuju CD-e, bez obzira što su dosta skupi. Podržavaju scenu, klubovi su rasprodani, tako da je tamo stvarno dobra situacija, pa, ako bude prigode, planiramo ponovno otići u Japan.

Kad spominješ svirke, da se osvrnemo i na njih. Ima li konkretnih planova?
Pa ima. Inače, prije pola godine krenuli smo u suradnju s jednom agencijom, jako nam je dobro s njima, a imaju tim po cijeloj Europi. Recimo, zanimljivo je da je u tom timu i poznati bubnjar Nick Barker, a evo, ekskluzivno za tebe, čekamo da nam se vrate ugovori po kojima bi trebali na turneju sa Suffocation po Europi.

Odlično!
A druga izgledna turneja, odnosno nekoliko datuma, samo da se poslože još neki detalji, bit će s Death DTA. To je što imamo planirano u proljeće. Naravno, negdje početkom ljeta i ljeti imamo nekoliko festivala, tako da idemo u Češku, u Slovačku na Gothoom Open Air, pa MetalDays u Sloveniji i još jedan festival u Rimu, gdje bi trebali biti support Testamentu, zatim Metalhead Meeting u Rumunjskoj…

Ako se sve to zaista ostvari, a želim to iskreno, bit će uistinu sjajno i veliko priznanje za vaš rad. Htio sam reći da bi bilo super da upadne i tour s Cannibal Corpse, ali oni sa sobom vode tri benda, pa je tu bilo teže upasti, no ovo što si spomenuo još su jače kombinacije.
Pa je, u pravu si, ali sve su to sjajni bendovi, a stvar je samo u tome kako će se ‘posložiti kockice’. Eto, neke smo bendove morali odbiti, jer bez obzira na odlične ponude, nekada ne ide, isto kao što se dogodi da mi nekada ne upadnemo na turneju s nekim bendovima. Zato, kada sve uspije, kada se svi parametri poslože, onda tek to sve skupa funkcionira.

Kad smo kod usklađivanja, kako usklađuješ glazbu i privatan život? Spomenuo si svoj doktorat, iako sam te to i imao u planu pitati, tu je i obitelj, snimanja, svirke…

A ono, imam obitelj, živim najnormalniji život, koliko je god to moguće (smijeh). Sasvim normalan, iako nekima to i nije normalno. Stvar je u tome da je meni to normalno.

To je i najvažnije. Iako mnogi još i danas imaju averziju i potpuno iskrivljenu sliku o metalcima, kao nekakvim sotonistima, ljudima s ruba društva, problematičnima, u biti je priča puno drugačija.
Pa da, naravno. Osim toga, svi u bendu imamo svoje poslove, ja radim na fakultetu u Puli tako da sam na neki način i imao obvezu doktorirati, što sam i napravio, a sad sam pri kraju s docenturom, pa ću uskoro biti i docent. Osim toga, potpuno je normalno da ljudi koji su u bendovima, barem oni koje ja znam, imaju svoje živote i svoja zanimanja. Primjerice, momak iz Obscure isto tako radi na jednom Sveučilištu u Njemačkoj i predaje multimediju. Samo to nisu stvari koje su ljudima bliske pa misle da bi svaki metalac trebao visit’ u parkiću i cugati.

Dugo živim život kao metalac i znam da se na nas gleda s podozrenjem, često i s gnušanjem, bez obzira što se takvima govori da nema nikakve razlike i da mi živimo potpuno normalan život, poput velike većine. S godinama sam prestao uvjeravati ljude u to, jer sam vidio da nema smisla. No, da se vratimo tebi, znači docentura je pri kraju?
Da, gotovo je. Nastupno predavanje je riješeno, nakon čega idemo na turneje. Nekada je lakše, nekada teže, pokušavamo izvući maksimum iz slobodnog vremena koje imamo. S ovakvom gospodarskom situacijom nije nam u Hrvatskoj jednostavno ‘gurati’ bend na ovoj razini, ali dajemo sve od sebe da napravimo kako treba. Iskreno, najiskrenije, da ne radimo na taj način, više se time ne bih bavio. Da to nije na ovoj razini, nema šanse da nastavim. Svirao bih si doma. Nije mi bila ideja da okolo glumim glazbenika, ‘dekintiran’ i da snimam albume koji su katastrofa. Iako, i sada si sviram doma.

Čovjek jednom u životu dođe do granice kada odluči kuda će i kako dalje. Najvažnije je, ipak, osobno zadovoljstvo, a kod tebe ga se osjeća. I privatnim i glazbenim i znanstveno-obrazovnim životom, na čemu ti, kao dugogodišnji metalac čestitam i ponosim se da među nama ima netko takav.
Hvala ti puno. A čuj, ima još ljudi u Hrvatskoj koji su jako vrijedni i koji ulažu sve što imaju i respektiram ih, cijenim i kad god im mogu pomoći to svakako i napravim.

Da, ima puno vrijednih ljudi, ali ih se ne ističe.
Tako je. Trebamo se držati zajedno, pomagati jedni drugima, jer to je jedini način da kao kolektiv nešto napravimo. To je jedini pravi put.

Muziku podržava