Čikaški post rock bend Tortoise za 18. veljače planiraju ponovni dolazak u zagrebački klub Močvara, nakon 10 godina.
John Herndon, Douglas McCombs, Dan Bitney, John McEntire i Jeff Parker čine trenutnu kompletiranu postavu.
Dio novog materijala ste osmislili kao nastavak glazbenog projekta na kojemu ste radili u suradnji s gradom Chicagom prije 5 godina. Možete nam reći nešto više o tome?
Raditi za grupu u ovim okolnostima bio je veliki eksperiment, ali za ovaj performans smo se oslonili na majstore soliste, u pravilu su to bile teme i solo izvedbe. Za ovaj album smo uzeli te teme i editirali ih u kraće pjesme pritom koristeći novu, osmišljeniju tematsku složenost kako bismo nastanili prostor održavan za soliste. Praktički imali smo vremena učiniti ove teme zanimljivijima.
Kako biste ga vi opisali i što novoga sa sobom donosi u usporedbi s prethodnim albumima?
Teško mi je opisati novo izdanje, ali sam jako sretan s njim. Možda bih mogao reći da se radi o pustolovnom instrumentalnom rocku. Pretpostavljam da je novost na ovom albumu ta što sadrži dvije pjesme na kojoj se pjeva.
Da, vokali su na obradi pjesme “Rock On” Davida Essexa, a za vokalne dionice ste se odlučili i kada ste radili na pjesmi “Yonder Blue”. Kako je došlo do te ideje?
Isprva smo zamislili koncept tako da koristimo vokale za čitav album, za svaku pjesmu s pjevanjem, ali na kraju su to jedine dvije pjesme koje su ispale dobro. Prijatelji smo s Yo La Tengo već godinama, pa je Doug pomislio da bi Georgia mogla biti zainteresirana za suradnju s nama. Zaista mi se sviđa kako je ispalo na kraju.
S obzirom da se nikada niste striktno ograničavali na samo jedan žanr, jeste li se ikada razilazili u idejama za stvaranje novih pjesama? Kako izgleda vaš kreativni proces?
Ne mogu se sjetiti nikakvih neslaganja dok smo radili na ovom albumu improvizirajući. Ako mi se nešto ne čini ispravno, osjećam da je najbolje da barem pričamo o tome kako se kasnije ne bih osjećao gore. Naš kreativni proces se mijenja za svaku pjesmu, neke su završene ali se mogu kompozicijski preurediti ili za vrijeme miksanja.
Miksanje i prerada je zaista važan element u našoj glazbi. Za druge pjesme svi isprobavamo raznovrsne instrumente sve dok ne nađemo zanimljive tonalitete. “Yonder Blue” je zapravo izgrađena tako da smo dvije različite ideje zapravo montirali u jednu.
Za vaš bend se često napominje kako je promijenio tijek glazbe, odnosno da je utjecao na razvoj post rocka…
Mislim da smo tijekom godina bili utjecajan bend, vjerojatno dok smo započinjali, naš zvuk je djelovao kao nov smjer za rock sjedinjen s elementima ostalih žanrova. Možda je progresivni rock bolji opis.
Nakon sviranja u punk rock bendovima, što vam je bilo važno u trenutku kada ste se prije 25 godina okupili i odlučili osnovati Tortoise?
Postajali smo sve bolji glazbenici i počeli smo otkrivati muziku koja je mnogo kompleksnija i ljepša. Punk je bio mrtav, indie rock je bio ogroman, stoga smo krenuli našim putem. Ja sam bio spreman istražiti više minimalistički pristup.
Kada je riječ o stvaranju nove glazbe, što vas motivira, ispunjava i potiče kreativnost?
Mislim da sam motiviran time što se trudim stvarati originalnu glazbu. Kao bend se trudimo razvijati ili barem se ne ponavljati, ali i biti neočekivani kada je riječ o istraživanju zvukova. Ili onaj osjećaj kada naučiš neki dio koji je težak, ali ti ga razumiješ. Ispunjujuće je kada nadolazećom idejom od svakoga od nas kreiramo nešto još veće kao cjelina.
Kakvo je vaše mišljenje o današnjoj glazbenoj sceni kada govorimo o post rock bendovima aktivnima posljednjeg desetljeća?
Zbilja nemam pojma. Volim jako puno različite glazbe, ali nisam upoznat sa suvremenim post rockom.
Povezani ste s još bendova, The Sea And Cake, Eleventh Dream Day i Brokeback su samo neki od njih. Koliko je teško biti paralelno usredotočen na više strana?
Mislim da nam to što imamo različite projekte pomaže da postanemo još bolji muzičari i drži nas uvježbane kada pišemo glazbu, održavajući pozitivne odnose s drugim glazbenicima. Znam da neke ideje koje imam neće funkcionirati za Tortoise iako se čini kao da proširujemo svoj opseg.
Uzevši u obzir činjenicu da ste otprilike 20 godina izdavali albume za etiketu Thrill Jockey, kako biste opisali odnos benda i takvog nezavisnog labela sada i na početku ’90-ih?
Thrill Jockey je najbolji label za nas, i očigledno je da se cijela glazbena industrija dramatično promijenila od ranih ’90-ih, ali odlični albumi traju zauvijek. Mislim da je odnos s našim labelom isti. Bettina Richards (vlasnica Thrill Jockeya) je odlična u vođenju njegova rada.
Surađivali ste s izvođačima kao što su Bright Eyes, Beck i Bonnie “Prince” Billy. Imate li u vidu još kakve kolaboracije za budućnost?
Oduvijek smo se nadali radu s Davidom Bowiejem koji je izrazio interes kad smo ga upoznali. Trenutno nemamo planova za daljnje kolaboracije, možda samo za gostujuće vokale na live nastupima.
Ponovno se vraćate u Zagreb s novom turnejom, što može očekivati publika koja vas do sada još nije uhvatila uživo?
Da, jako smo uzbuđeni što krećemo s turnejom. Sviramo jako dinamičnu glazbu s članovima benda koji se izmjenjuju na različitim instrumentima tako da se i zvuk mijenja. Ne znam. Očekuj neočekivano? Nadam se da će ti se svidjeti.
