Iza imena Damo Suzuki krije se mnogo poveznica. Nekadašnji je to vokal grupe Can i svakako jedna od najkultnijih ličnosti koje je njemačka kraut rock scena predstavila čitavom svijetu.
Njegov utjecaj je neupitan jer je svojim radom ostavio traga na brojnim poznatim glazbenicima i bendovima kao što su David Bowie, Talking Heads, Joy Division, Stone Roses, The Fall, John Frusciante…
Nakon 10-ak godina Damo je ponovno veliki gost zagrebačkog kluba Močvara te će ovom prilikom 22. lipnja predstaviti svoj bend Damo Suzuki’s Network. Sastav je nastao tek nakon njegove pauze koja je do 1983. nastupila zbog osobnih, konkretno vjerskih razloga, zbog kojih je i napustio grupu Can 1973. godine.
Sa spomenutim projektom je na turneji kojoj se trenutno ne nazire kraj, a cijelu priču o ovoj ‘mreži’ dodatno pojačavaju ‘sound carriersi‘, odnosno lokalni glazbenici koji se Suzukiju pridružuju u stvaranju spontane i u potpunosti improvizirane glazbe, često bez ikakvih prethodnih dogovora.
Dinamičan i strelovit je njegov put koji je krenuo još od tinejdžerskih dana kada je odlučio napustiti Japan i pohoriti Europu. No od tamo pa nadalje povijest se krenula pisati, a sve zanimljivosti o ovom karizmatiku možete pročitati u našem glazbeno-filozofskom razgovoru s Damom, koji sam odlučila započeti kronološki.
Damo, kako je izgledao tvoj prvi doticaj s glazbom i prvim glazbenim instrumentima?
Imam stariju sestru koja mi je, kada je radila u banci, za svaki rođendan kupila glazbeni instrument. Imam orgulje, klarinet, saksofon, itd. Osim toga, bila je članica društva slušatelja klasične glazbe i svakoga bi mjeseca dobila LP. S obzirom da mi je otac preminuo kada sam imao pet godina, osjećala je obavezu da učini nešto takvo s obzirom da je bila najstarija. Dovoljno za moju majku je bilo to što je morala podići svoje četvero djece.
Napustio si Aziju kao tinejdžer i uputio se prema Europi kako bi bio ulični svirač. Što si naučio iz cijelog tog iskustva?
Kao što vjerojatno mnogi putnici znaju, putovanje je platforma za naučiti mnogo stvari. Ono što je najvažnije, naučio sam kako živjeti u ljudskom društvu, voljeti ljudsko biće i naučio kako komunicirati i dijeliti energiju.
U tom razdoblju dogodilo se nešto zaista veliko, dobio si pozivnicu da postaneš vokal grupe Can. Kakva su tvoja sjećanja na taj period i na koji način je priključivanje bendu utjecalo na tebe na osobnoj i profesionalnoj razini?
Sve se dogodilo slučajno, a općenito na takav način i živim. Nikada nisam imao u planu postati vokal u nekom bendu. U to vrijeme bio sam uključen u mjuzikl “Kosa”, jako dobro plaćen posao, nakon kojega sam htio vratiti se kući i ponovno učiti. Međutim, snaga slučajnosti je bila puno jača, a ja sam bio jako znatiželjan zbog činjenice da nikada nisam osjetio kako je to biti pjevač u bendu. To je bila dobrodošla promjena.
Nisam bio upoznat s njihovom glazbom, oni nisu očekivali da ću im pjevati. I što se dogodilo? Jedna sasvim neočekivana stvar! Zapravo, nije postojalo očekivanja niti s jedne strane. Bio je to samo dijelić cijele avanture, suočavanje s nepoznatim mogućnostima ili nešto slično.
Ipak, nakon tri godine u bendu, odlučio si da je vrijeme za daljnje istraživanje. Jesi požalio ikada zbog svog odlaska iz benda i kako gledaš na ideju da možda jednom napraviš još nešto s preostalim, živućim članovima Cana?
Kao i obično u mom životu, gradim i rušim, pa ponovno gradim i rušim. U drugoj polovici ’80-ih sam s Jakijem imao Damo Suzuki Band, a s Michaelom japansku i američku turneju krajem ’90-ih i početkom ovoga stoljeća. Bili su to zaista lijepi trenuci s obojicom, a s obzirom da su oboje preminuli, moram reći da sam sretan što sam s njima imao priliku to napraviti. Poznavao sam ih jako dobro, ne samo kroz glazbu, već i kroz njihove osobnosti.
Nazivali ste se anarhističkom zajednicom, no mene zanima zbog čega se osjećaš ugodnije improvizirajući i izvodeći uživo nego snimajući u studiju?
Možda sam koristio takve izraze poput ‘anarhije’, ali smatram da nisam baš opis toga. Anarhija je onih pet posto bogatih ljudi koji ne plaćaju porez i žive kao odmetnici. Ja sam samo ljudsko biće koje ne razumije takav sistem. Bilo što da se tiče mase me ne privlači i nije dio mog svijeta. Nije mi interesantno provoditi vrijeme poput prosječnih glazbenika – uvježbavati pjesme, ići u studio, na turneje, provjeravati stanje prodaje. Ako si jednom okušao nevjerojatnu hranu, onda ne možeš sanjati kako jedeš fast food koji je popularan.
Takav način rada na glazbi je prilično prirodan i čist, zbog toga i radim na taj princip. Glazba je komunikacija, gdje god da kreiram vrijeme i prostor određenog trenutka, potrebna mi je komunikacija. U studiju ne postoji komunikacija, a radnja koja se odvija u tvom mozgu radi na produktu. Glazba je proces, a ne produkt, barem je moja glazba takva. Nisam komplicirana osoba, više sam jednostavan pojedinac. Sretan sam što sam dio ovog prirodnog i vremenskog tijeka, nevidljivog… To je dovoljno.
Većinom koristiš svoj ‘izmišljeni’ jezik, kojeg ipak svi razumiju. Zbog čega smatraš da je važno ne imati konkretnu poruku koja bi se prezentirala kroz glazbu koju stvaraš?
Ne stvaram muziku sam, tu je i bubnjar, gitarist, basist, klavijaturist, itd. Nemam pravo ispjevati poruku za njih, oni imaju druge ideje, drugačiju filozofiju. Sve to čini ljudski svijet prepun varijacija i to je dobro. Nekih od svojih omiljenih pjesama se sjetiš u prolazu i pomisliš kako tekstura ne odgovara ovom trenutku. Glazba nije samo tekstualna, a tekstovi koji previše pozornosti pridaju pjevaču, zapravo su komercijalni. Za Netwoork glazba je sama po sebi poruka. Tako da poruka postoji kao definicija i stvar perspektive. Ono što osjećam je poruka, a ne ono što čujem.
Jednom prilikom sam pročitala da si u ’80-ima pobijedio rak. Na koji način je to promijenilo tvoju perspektivu i način na koji gledaš na život, glazbu i sve ono čime si bio okružen?
Zapravo, posljednje tri i pol godine bio sam bolestan kao u vrijeme ’80-ih. Ovoga puta je bilo puno jače, imao sam više od 40 operacija. Možeš li zamisliti? Ne mogu još vjerovati da sam još uvijek na ovom svijetu, i da sam u ovom trenutku ponovno na turneji i sretan što mogu obilježiti vrijeme i prostor određenog trenutka zajedno s lokalnim tzv. ‘sound carriers’ i dijeliti tu energiju prema publici. Najsretniji je trenutak što živim i prezentiram živu muziku. Živim pozitivno i mirno, jer sam ovoga puta tri i pol godine proveo ‘u mraku’. Svakoga dana osjećam da polako izlazim iz tog dugačkog tunela i vidim sve više i više svjetla pred sobom.
Ako si i sam preživio teške i mračne situacije, prvo se osjećaš zahvalnim Bogu na tome što imaš priliku ponovno iskusiti život. Najsretnija si osoba kada imaš priliku podijeliti energiju s drugim ljudima. Ako si imao priliku doživjeti rođenje djeteta onda znaš kakav je to osjećaj. Plačeš od sreće jer ti je dijete živo i osjećaš ljubav u punom smislu riječi. To je najljepši trenutak koji možeš iskusiti. Isti je osjećaj kada pobijediš tešku bolest. Onda osjećaš da svaki dan predstavlja nešto posebno i cijeniš svaki dan…
Spomenuo si ‘sound carriers’, odnosno različite glazbenike s kojima sviraš diljem svijeta. Što nam možeš reći o Networku i izvođenju uživo te stvaranju te velike glazbene ‘mreže’? Na koji način te to ispunjava i kako zapravo dolaziš u kontakt s njima?
Sa ‘sound carriersima’ upravljaju lokalni promotori, a to je za mene dobra prilika da upoznam druge ljude. U slučaju da ih biram po vlastitom nahođenju, sigurno bih izabrao nekoga tko mi više odgovora i gdje postoji kemija. Toliko je različitih mišljenja koja se povremeno sukobljavaju, ali to je dobro kako bismo iskusili ovaj svijet i činjenicu da postoji mnogo šarolikih i različitih mišljenja.
Pojasnio si nam glavnu misiju Networka, ali što još za tebe predstavlja na osobnoj razini? Čini se da kroz ovaj cijeli projekt cirkulira zaista velika količina energije i sve djeluje više kao proces, nego kao produkt…
Ovo je dobro pitanje. Moram ti ispričati kako je započela cijela današnja forma Networka. 19. ožujka 2003. stigao sam na zračnu luku John F. Kennedy i već rano ujutro sam na televiziji vidio kako SAD bombardira Irak. Prije toga organiziralo se mnogo prosvjeda širom svijeta i milijuni ljudi su izašli na ulice i demonstrirali. Na kraju, Irak je bombardiran. Bio sam u isto vrijeme tužan, depresivan i ljut, pomislio sam što bih mogao učiniti protiv nasilja.
Glazba je komunikacija i koristim je kao oružje protiv nasilja u svijetu. Time sam promijenio formu Networka kako bih stvorio vrijeme i prostor oko tog određenog trenutka zajedno s konstantno mijenjajućim lokalnim ‘sound carriers’, dijeleći energiju s ljudima. Znaš da nemam određene tekstove, pa publika sama može zamisliti svoju priču. Interaktivno je. To je platforma koju sam želio stvoriti kako bi na kraju svako ljudsko biće bilo ono što je, bez pritiska da mora živjeti od informacija koje mu se nude. Bolje da iskusiš mnoge stvari u svom životu i ispričaš ljudima svoju priču. To je iskreno i nešto u potpunosti tvoje.
Svi su jako posebni, ali sada su prebukirani bujicom informacija. Međutim, u trenutku kada se riješiš bujice informacija i pronađeš svoj put i svoju misiju, počneš cijeniti život i živjeti pozitivno i sretno. Na kraju krajeva, biti svoj je moja misija. Kako bi se oslobodio svih okova moraš sam istraživati. Imaš dovoljno vremena za napraviti to, to je nevjerojatna hrana, okus koji ne možeš zaboraviti i koji nosiš cijeli svoj život.
Dakle onda smatraš da glazba ima moć promijeniti nešto u svijetu što predstavlja problem za cijelo čovječanstvo?
Da, glazba je jedno od rješenja. Svaki tip kreativne pozitivne energije pomaže svijetu, posebice riječi iz Biblije. Ovaj novi sistem vrijednosti nas kontrolira iluzijom novca, kao što je prikazano u zadnjem poglavlju Evanđelja po Ivanu. Slobodna energija je jedno od oružja protiv takvog sistema. Oni ne vole slobodne ljude i slobodu mišljenja. Oni žele imati robove koji vjeruju u informacije koje im poslužuju, a ljudi im naprosto ispunjavaju želje.
Mnogi mladi glazbenici su zasigurno zainteresirani za tvoju glazbu i sve ono što radiš. Mogu li te oni kontaktirati i dogovoriti se da uživo sviraju s tobom kada se ukaže pravo vrijeme?
Zahvalan sam na prilici da nastupam s mladim ljudima. Oni često sa sobom donose neprocjenjive mogućnosti. Nema nekog posebnog vremena za takvo što, najmlađi član je imao 15 godina, a najstariji preko 80. Godine nisu važne, glazba je ovdje za sve podjednako.
Što hrvatska publika može očekivati od nastupa koji se u Zagrebu sprema s Networkom i imaš li neku određenu poruku za glazbenike koji se interesiraju za improvizacije, odnosno naše lokalne ‘sound carrierse’?
Samo dođite na naš nastup, to je poput posjeta dobroj nogometnoj utakmici, nemamo rezultat prijevremeno. Osjećat ćete se slobodnima i iskusit ćete ovo na svoj način. A poruka za naše lokalne ‘sound carrierse’, ne morate se uvježbavati za ovaj nastup, dovoljno je da samo dođete. Sve ostalo će se spontano dogoditi, samo ponesite svoju pozitivnu kreativnost.
I za kraj, voliš li više provoditi vrijeme i svirati u velikim ili manjim gradovima?
Preferiram prirodu, razgovor s pticama i grljenje na tisuće godina staro drveće, udisati svježi zrak, uživati u izlascima i zalascima sunca, jesti domaću hranu, komunicirati i opustiti se s ljudima. Volim mjesta s planinama, jezerima i šumama. Biti u prirodi je jedna nevjerojatna stvar. Stapanje je to s vremenom i prostorom…
