Dižemo se na krov Dječje kuće u Rijeci gdje sjedamo i odmah krećemo o neizbježnim problemima uzdrmane branše i još neizbježniji razgovor o Tik Toku, ali ipak se vraćamo na razlog zašto smo se i našli – zbog novog albuma koji priča o fazama života.
Iako prolaze desetljeća, Damir Urban održava kreativnu formu, i dalje istražuje, zainteresiran je, osvješten je i pažljiv. U jednom trenutku dolazi i Milica, životni partner osobe godine i interview gosta Damira Urbana.
1/5 Album kao dokument vremena
Edo: Našli smo se zbog albuma u biti, tako da… Ja sam ga preslušao triput, ali nemam još mišljenje o njemu.
Damir Urban: Nemaš namjeru poslušati četvrti put?
Edo: Haha, imam, ali prebrzo mi je za slegnuto mišljenje. “Samu” znam, singl je pa je lakše za shvatiti. I proučavao sam spot i odnos između tebe i Milice (op.a. Milica Cerny Urban je autorica spota). To mi je zapravo, lijepa, topla i zanimljiva priča kojoj bi se vratio – vaš odnos. Ajmo krenuti s albumom, kako je nastao, zašto je nastao i koja mu je ideja…
Damir Urban: Dogodilo se puno stvari koje su nas skrenule s puta. Mi smo snimili dosta stvari. U tom trenutku smo imali dovoljno stvari za album. Možda on ne bi bio dupli ili veliki, ali bi bilo 7-8 pjesama. Desilo se da je kod drugog singla, neke stvari koje su savjetovali da im dam malo vremena. Da pustimo to da saživi. Da je ljudima ta pjesma super. Pusti malo po malo, vrijeme nam je pobjeglo. Dolazi pandemija, studiji se pozatvarali. Meni u jednom trenutku, pošto su mi albumi jedina svrha da bude odraz nekog razdoblja. Kada danas sutra uzmeš neki album, nekog benda, onda pomoću albuma možeš otputovati u to vrijeme. I po tekstovima i po zvuku. I po svemu. U to razdoblje kad je bio autor. Ne mislim na razdoblje, da ćeš se preselit u svim vidovima umjetnosti. Onda se dogodilo to da od nekih pjesama koje smo imali već snimljene sam zapravo na neki način odustao. One mi nisu po zbiru toga prikazivale ni moje ni ukupno situacije sve skupa.
I onda sam zapravo počeo razmišljati šta bi se trebalo naći na tom albumu. I nešto ranije, godinu dana prije, i evo sada. Kad dolazimo k sebi. I cijeli taj proces pandemije. I onda sam zapravo odlučio da ću staviti neke pjesme koje sam radio djeci doma. Neke od njih smo malo ozbiljnije završili, a da bi djeca ostala zdrava. Kupili smo malom gitaru. Želio je učiti svirati gitaru. Pa pod tim silnim izolacijama, pa mali koji ide u vrtić, pa onda i izolacije zbog njega. Stalno smo bili doma. Milica radi na faksu. Tako da je opet koronu imala neka studentica pa smo zbog nje bili u izolaciji. Tako da smo jako puno vremena proveli baš doma. I činilo mi se da će nas glazba nekako izvuć. Ja sam počeo raditi pomalo pjesme. Te pjesme plus pjesme od prije koje pokazuju po meni ulaz u ovo sve. I onda te pjesme, kućne radinosti, plus te dječje pjesme pokazuju drugu stranu. S jedne strane pokušavaš ući zapravo u neke dublje, neka svoja razmišljanja, i nekakav feedback koji si doživio s obzirom na neki događaj. A s druge strane imaš te sulude dječje pjesmice koje služe kao nekakve dječje vrtnjice. Melodijice koje meni klinci doma, tri generacije, mogu pjevati i smijati se. Tako da, zapravo, ta ploča je nekakva, ne album za preživljavanje… nego uputa za preživljavanje.
Edo: Ok, zašto ime “Lipanj, Srpanj, Kolovoz”?
Damir Urban: Ima više razloga, neki su… Naravno u pjesmi se spominje. U pjesmi koja govori zapravo da kad dođeš do kraja, ne možeš više dalje jer više nema dalje. Kad dođeš pred kraj, kreneš živjeti prema natrag, u rewind. Kao prvo, sva tri mjeseca su da bi se pokazao nekakav protok. Da bi pokušao sažet vrijeme. Da na neki način u naslovu pokušamo uhvatit vrijeme. Stavili ga pod povećalo. Komad vremena. Kreće sa početkom ljeta, di smo svi bili u nekakvom hajpu jer dolazi divno vrijeme. Sredina ljeta kad uživamo. I kraj ljeta gdje naziremo pomalo dolazak jeseni i to vrijeme se počinje kvariti. Činilo mi se da je to dobar naslov za ono što je na albumu.
2/5 Milica
Edo: Da, razumijem. Zanimljiva mi je tema Milice, zato što je s godinama sve više uključena, u Urbana kao brend u biti. Nisam znao da ona piše i pjesme. Znao sam za fotkanje, kreativu, ideje. Da se i poslovno pomažete. Kako taj suživot, kad ste i bračno povezani, i kreativno. Urban je u biti postao… obiteljski posao?
Damir Urban: To je osoba s kojom ja živim. I, osim svoje obitelji, nemam potrebe za širim krugovima ljudi, za nekakvim druženjima. Znači, nisam neki tip koji izlazi više van. Osim naravno kad sviramo. Onda da, ali ovako u normalno vrijeme, normalnim danima, gotovo da nemam neke potrebe izići nigdje van. Nisam od onih koji vole jesti po restoranima niti navečer izlazim. Ne pamtim kad sam bio navečer van, osim ako nisam bio zbog nekog sadržaja. Vani pogledati neki koncert ili predstavu. Sami izlasci, mislim da nisam desetak godina izašao van.
I onda doma, imam životnog partnera s kojim živim i s kojim pričam o svemu, dijelimo sve teme. I treba mi netko s kim mogu proć kroz nešto što mi nije… u što nisam siguran. Tko će me natjerat da ispitam svoje argumente, tko će mi ih srušiti napokon. Netko tko će me natjerati ne samo da se preispitam nego da se izgradim na bolji i novi način. Tako i ona mene pita, kad radi nešto za faks, kad nije sigurna. To ne znači da sam ja uključen direktno u njezin rad, i njezin doktorat. To sigurno nije naš obiteljski doktorat. To je njezin uspjeh, ali naravno da su svi uključeni u to. Onoliko koliko mogu biti. Na njezinu nesreću, ja njoj mogu puno manje pomoć, nego ona meni. Vjerujem da je ono čim se ja bavim razumljivije njoj, nego ono što ona radi meni.
Pokazivala mi je radove, još dok smo tek hodali. Meni su te fotografije bile mrak. I bilo mi je žao što nije nastavila to. Ona možda tada nije naišla na podršku okoline. Nikom to nije bilo zanimljivo. Meni je. I mislim da je, inače, svatko od nas talentiran. Tako je za puno stvari, ali se ljudi nikako ne opuste. A još se teže upuste. Tako da sam ja to malo pogurao. Kupili smo neki fotoaparat. I ona je počela malo slikati, razvijati se, skužio sam da je dobra. Da je to dobro. Ispočetka je počela hvatati naše privatne stvari. Rođendane slikati i tako. I onda je bilo malo slikaj nas kao bend kad si već ovdje. I naravno da kroz godine, je naučila i sama i odvažila se za puno toga.
Šta se pjesama tiče, imala je i objavljene neke pjesme. Još dok je bila mlađa. Tako da, ništa se tu nije desilo čudno ni posebno.
A mislim da je to nekakva idealna, tj. to je dvoje ljudi koji se isprepliću u puno stvari. Ali ja vjerujem da je puno ljudi tako. Puno ljudi bi mogli tako živjeti kad bi htjeli. Meni paše da dijelim stvari s drugima. Imam potrebu dijeliti te stvari. Meni paše da neke svoje dvojbe, da ih imam s kim podijeliti. Lakše mi je. U tome vidim samo dobro za obitelj, i za sebe i za svih. Mislim da je dobro da me upozori kad pretjeram u nečemu. I ona je jedini slušatelj koji nema zapravo nikakvog interesa da mi sruši nešto. Znači, ako sam se oko nečeg mučio dva dana, siguran sam da nikakav interes nije u njoj da me rastuži ili da me oneraspoloži. Ili napokon uništi ono što sam radio time da kaže ovo ti nije dobro. Mislim da ona u tome nema nikakvog interesa osim od želje da budemo tu jedan za drugog. Nego da meni učini dobro. Ja bih onda bio glup da te argumente ne uzmem u obzir. Da razmislim o tome dva puta. Nekad joj kažem da je u pravu, nekad ne.
Edo: Zanimljiv mi je vaš suživot, jer i sam smatram da je to idealno, i sam to tražim. Dijeljenje, razumjevanje i zajednički rast.
Damir Urban: Sve drugo je teško. To šta radiš ti je stalno u glavi, moraš to dijeliti. Mi kao muž i žena, kao roditelji, imamo troje djece, i mislim da je ovo što pričamo, ako ništa drugo, djeci dobar pokazatelj i putokaz za roditelje. Da ne postoji šef u obitelji. Da se mi zajednički pomažemo. Krpamo si zajednički rupe. U nečemu u čemu je netko loš, netko drugi je dobar. Tako da zapravo njegov odnos prema sestri, i sestri prema braći. Mislim da nema svađe, ima razgovora. Možda nekad u nečemu žešće razgovaramo. Ali ne u smislu da je to vikanje jedan na drugoga. Nego smo takvi, temperamentni. Mislim da je to u odgojnom smislu za naše klince dobro.
Edo: Po tom pitanju ništa ne znam. Nemam potomstva.
Damir Urban: To je kao da kažeš da ne znaš kako je to biti dobar čovjek. Ti nemaš šta razumjeti. Ti bi bio isti ovakav, samo bi imao dijete. Nema razlike. Ljudi se boje da će im djeca uzet život… Ali i mi smo djeca, ti si, ja sam.
3/5 Kreativnost u koncertima
Edo: Htio sam o konceptima koncerata koje radite, uostalom, otuda i osoba godine. To što ih sami organizirate. Kreativne formate. Kao što je nedavno bila lučica (koncert u lučici gdje je dio publike gledao iz barki). I onaj bus lani (koncerti po gradu iz autobusa za vrijeme lockdowna). Čini mi se da to sam brand Urbana drži svježim. Ta kontinuiranost, stalo vam je. To mi je toliko veliki plus. Ne vidim baš da drugi rade. Odnosno možda neka nova imena koja se tek probijaju. No, ovi etablirani, ne rade to.
Damir Urban: Odustanu. Umore se. Mene to zabavlja. Uzbudljivije je tako. Ima još jedna stvar, u nekom momentu moraš znati kad je dosta. Kako ja nemam financijskih želja nekakvih, nemam materijalnih želja klasičnih. Naravno, okej, kupiti neku novu košulju, da. Ali to mi je samo potreba. Nemam nikakvih želja, i u tom momentu staneš. Djeca imaju za jesti. Imaju za obuć. Kupili smo igračke. Okej, imamo nešto. I nemamo potrebu za gomilanjem. Onda mi se čini u jednom momentu da možemo početi raditi nešto da se zabavimo sami, a i da vratimo nekako dug društvu, koje nas na neki način nagrađuje i hrani.
I čini mi se da je nekad u Jugoslaviji bila neka opcija. 12 mjeseci radiš, 11 plaća dobiješ. S tim da su ljudima davali 11 plaća, a 12-ta plaća je išla za izgradnju tunela Učka. Pa bi to danas bilo za obnavljanje potresom uništenih područja. Naravno, 11 plaća ili 12 plaća nije to neka razlika. Jer se živjelo puno normalnije. Tako se i meni čini da već imamo dovoljan broj komercijalnih koncerata. Ako ima mjesta gdje smo nešto zaradili, pa ne mora baš svaki koncert biti komercijalan… Zašto ne bi probali nešto… Nas ništa ne košta.
Okej nismo ništa ni zaradili. Meni je to zanimljivije. Jednostavno neka kao zabavica. Drugo je dosadno. Postalo bi mi dosadno. Moram si nekad srušiti neke stvari da bih si dao priliku da ih izgradim ponovno. Ili se lupiti po prstima, ili pokušati nešto i na neki način ući u nepoznati teritorij.
Edo: Jel onda misliš da je to ključ dugotrajnosti? U smislu izvođača.
Damir Urban: Ne znam, nisam siguran. Neki ljudi govore… Recimo imam neke prijatelje, neke izvođače koji govore da vole doć na poznato. Ljudi vole točno čuti ono već poznato. Neki izvođači kažu na početku koncerta da ih boli glava. I naravno već 30 godina govori da ih boli glava. Tako da ljudi vole reprize. Ljudi vole da ih dovedeš tamo di im nije neugodno. Ali ja ne volim. Ja kužim da bi ljudi voljeli čuti određene pjesme, na određeni način. Ali ja si moram učiniti život zanimljiviji. I možda njima zanimljiviji. Jer ako dosadim sebi, dosadit ću i njima vrlo brzo.
4/5 Tik Tok i pop
Edo: Šta misliš o korištenju Tik Toka u promociji glazbe, i općenito o popu kao receptu za uspjeh, kako na Tik Toku, tako i na online platformama?
Damir Urban: Danas je sve pop. Danas je sve kocka. Živimo u digitalnom svijetu. Kockasta je, jer je kockast format. Kao što je Tik Tok format telefona. Ne može biti drugačiji format. Tako ne može ni glazba biti. Može biti analogna, ali to nije primjerena glazba ovom dobu. Pop je top forma. Tehnologija diktira. Sprava te vodi. Kad je određena vrsta glazbe, onda su instrumenti predodređeni. Sad su instrumenti drugačiji, i radi se drugačija vrsta glazbe. Prelazimo na touch screen. Dobiješ ekran, neki sample. I ti možeš pičat iz mreže u kocku. I ti ne možeš tu stvorit ništa drugo osim popa. Ne zato što ti zvučnici nisu dobri, nego ne zvuče dobro. Dok moj sin ne može slušati isto šta i ja. Nije stvar da li je dobro ili loše. Jednostavno je stvar generacija.
5/5 Natrag na sam početak
Kako ima još materijala za 4-5 ovakva intervjua, obzirom da je sama ideja albuma da na kraju idemo unatrag, vratimo se na sam početak…
Damir Urban: Dugo sam trčao s kamerom okolo, a ne s gitarom. Tako da je meni glazba došla nekako, već sam bio dečko. Čak sam i studirao likovnu kulturu, a ne glazbeni. Tako da, nije mi… vizualna umjetnost mi je bila bitnija od glazbe. Glazba mi se dogodila popratno. Jer je glazba čudesna stvar. I onda mi je jedno vrijeme bila super. I onda sam se zarazio skroz.
