Mislim da mi je ovo zasigurno najugodnije odrađeni intervju. Ne bih ga zapravo ni nazvala intervjuom, već ugodnim ćaskanjem uz dobru pivu i odlično društvo. Dečki iz ManDrilla su se toliko raspričali o sebi, o bendu, o prošlosti i budućnosti te gomili drugih stvari da je razgovor tekao sam od sebe. Okupili smo se povodom izlaska njihovog albuma “P” za Aquarius Records te njihove promocije istog u zagrebačkoj knjižari Profil Megastore, gdje su i održali kratku svirku.
Za stolom mi se pridružilo tri četvrtine ManDrilla, Kristijan Ćoza – vokal, Robert Jovanović Robi – bas, Dalibor Peršić Dale – bubanj, dok je Tomislav Radinović – gitara, motrio sa susjednog stola.
ManDrill reklamiraju pod imenom žestoka četvorka, s čime se ne bih baš previše složila. No, svakako treba priznati da se radi o zaista interesantnom i kvalitetnom novom zvuku koji će, vjerujem, vrlo brzo zaokupiti uha brojnih slušatelja. Toliko lako vam ulazi u uho, a još kada vidite koliko su momci simpatični, teško ćete im odoljeti. 
Izašao je novi album i šta sad? Je li vas strah da će se opet dogoditi ono što se dogodilo i s prošlim albumom?
Ćoza: Nemamo, više ništa ne očekujemo. Sad samo treba svirati.
Kada je uopće bio zadnji koncert, ne računajući ovo danas?
Ćoza: Jučer, promocija u Rijeci u Aquarius Shopu, a prije toga smo svirali u Route 66. I to je bila prva svirka nakon nekih godinu dana. Imali smo tu saobraćajku koja nas je dosta sjebala i poremetila dosta toga, od snimanja, svirki, ali je i donijela nešto dobro. Eto, svi smo zajedno, došao je album.
Robi: Ma Aquarius odlično radi cijeli posao, to je najbitnije. Mi smo prezadovoljni s njima. Njima se naš materijal sviđa i onda im nije ništa problem napraviti.
Kako bi vi uopće opisali svoju muziku nekome tko uopće ne zna ništa o ManDrillu?
Dale: Mi smo uvijek htjeli napraviti pametan pop. Pop se uvijek veže uz termin da je glup, komercijalan. Evo, za primjer, jedan Beck je meni kao takav jedan uzor. On radi pop koji je puno više od popa. Ili recimo Peppersi, Fun Lovin’ Criminals. Neki bendovi koji su mainstream, ali imaju puno dublju spiku. Osim toga, osim te cijele fasade stoji veliko iskustvo i životne priče. Nama je poanta izbacivati naše priče van, da podijelimo s ljudima priče što mi proživljavamo, to je jedini smisao. Sad da ja pišem o ruskoj mornarici, nema smisla, jer ja tamo nit sam bio niti me zanima. Ono što se nama dešava, to ide van. Nas nije strah. Mjuza kao mjuza, definirana je kao pop. Da kažem sad rock, funk, metal, jazz, nije to pogreška, jer pop jest kombinacija svega toga.
Ćoza: Kad danas kažeš pop, ljudi to poistovjećuju sa Severinom. Ona je pop, Robbie Williams je pop. Ali Peppersi su isto pop. On hoće reći da je pop sve ono što je tiražno. Mi možemo pričati o muzici koja je under i ona koja nije. Peppersi se konkretno furaju na rock bend. Mi smo po toj definiciji isto rock bend. Jedino što se oni prodaju u milijunima. I to je nama definicija popa. A sad, da li mi težimo tome ili ne, ne znam, to je nekako individualno. Bitno je samo da se svira, a kako će to netko nazvati, to nije bitno. On je slušao Rockere s Moravu dok sam ja slušao House Of Pain, a Dale Kraftwerk. Sve se to prodavalo po svijetu.
Robi: Ja ću skratiti priču pa ću ti reći šta mi radimo i šta volimo. Mi sviramo, najiskrenije rečeno, sebe. Sviramo sebe i sviramo iz sebe. Nas više ništa ne interesira osim da smo svi skupa, da se družimo, da se zabavljamo. Tehnika, brzine, virtuoznost, to nam je sve otišlo k vragu i sve nam je to sekundarno. Idemo na dječju foru – ako je meni pjesma dobra, dobra mi je. Ne idemo u dubinu. Ako mi se neki autor svidi, otići ću u dućan ili ću si nekako srediti muziku.
Na stranu to što ste imali raznih problema s Croatiom Records, no čini li vam se da je kod nas uobičajeno da se bendovi uspiju probiti tek s drugim, trećim albumom, uzmimo recimo Elemental za primjer.
Robi: Ako može protuotrov na tvoje pitanje… Mislim da se varaš, jer je tako i vani. Imaš masu slučajeva. Peppersi su pukli tek nakon petog albuma. Prva četiri albuma su išli u takvim nakladama da je to za jednu Ameriku graničilo s parodijom. Tek kad su prešli na Warner i s njima izdali prvi album, otišli su u deset milijuna.
Ćoza: To samo prebaciš kod nas, prilagodiš našim brojkama i dobit ćeš istu stvar. Evo, recimo Edo Maajka je odmah izletio s prvim albumom. Tram 11, prvi album.
Robi: Po meni je to opcija a ili b. Ili će bend prasnut momentalno… Niti su jedni lošiji, niti drugi bolji. Netko će skužiti prije, netko kasnije. Ja se samo nadam da ćemo mi opstati.
Je li bi htjeli živjeti od muzike?
Robi: Bi. Apsolutno. Ako bend živi od toga, bend kao bend može bit samo bolji, uvježbaniji i uigraniji. Jer tada glazbenik 0-24 sata razmišlja isključivo o muzici.
Ćoza: Opet je to individualno, ja bi htio još nešto raditi uz to, čisto da sebe zadovoljim. Htio bi biti u četveroligaškom nogometnom natjecanju. Nisam opterećen tim nekim stvarima. Možda bi i dalje prodavao cipele kao što sad radim. Nisam takav tip, a mislim da nisu ni oni, da bi samo sjedio doma i svirao. Mislim da bi uz to uvijek još nešto trebali raditi, jer smo takvi tipovi. Jer da nismo, ne bi toliko opstali jedni s drugima. On (Dale) u slobodno vrijeme voli cjepati drva. Meni je to nepojmljivo. Ali on to voli. Ako ti to voliš, dođi do mene, dat ću ti drva, pa cjepaj, brate!
Robi: Tako nam je bilo i s probama. Ja radim drugu smjenu i onda u prosjeku dućan zatvaram oko 11 navečer. Mi se kao bend uštekavamo na probu oko ponoći. S vremenom su nam došle neke obligacije, posao i to, ali bend nikad nije patio radi toga.
Ćoza: To ti je to. Ja njima mogu reći stvari koje nikome drugome ne mogu. Uopće više nemam nikakvih tajni pred njima.
Robi: Imamo svi naravno i svoj krug prijatelja s kojima se družimo van benda, čisto ovisno o mjestu gdje živimo, o dijelu grada.
Tko je smislio spot za “Ljubio, valjao”?
Ćoza: Mi. Cijeli scenarij, sve, sve. Dečki iz IrsArt su samo snimili to. Dobra je bila atmosfera i to se vidi. Mislio sam da će reakcije biti nešto drugačije. Čak se spot svidio i starijim ljudima. To mi je bilo super. Mojoj mami je bilo super smiješno.
Dale: Trudili smo se da nam bude što interesantnije i ljepše. Mogli smo mi reći dečkima iz IrsArt jednostavno da hoćemo spot, i vjerojatno bi nas uvalili u nekakvu tvornicu, da bude kao industrija i pohvatali nas sa sto kadrova, izrežirali i gotovo. Pa kao, zašto ne bismo mi neku priču napravili? S cijelim zapletom i raspletom. I onda smo napravili scenarij ful detaljno. Naravno da smo njima dali slobodu montaže i svega. No, poanta je bila da se oni drže priče. To puno bolje ispadne kada bend točno zna što želi. A ja mislim da mi konačno znamo što želimo. Mislim da je normalno da se bend traži u početku. Što se prije nađeš, to prije počneš kvalitetno živjeti. Nije stvar u lovi. Nakon dobro odrađenog koncerta, euforija te drži još pet dana. Da nema ovoga tu, ja mislim da bi ja završio na psihijatriji. Jednostavno to tako je. Ova stvar vuče jače od drugih, stvar je selekcije.
Mislim da se to osjeti i na albumu, stvari su stvarno raznolike.
Dale: U početku se to viđala kao mana, a sad je to prednost. Mi od toga nismo odustali. Zašto bih ja radio rock album, kada volim i funk i metal i jazz. Gledaj samo šta je Seve napravila, meni je to mrak. Treba imat muda za takvo nešto. Dala je šamar cijeloj estradi. Svi seru po tome, a nemaju pojma. Napravila je šok najglupljim tekstom koji je napravljen na ovom području. A sad se javljaju neki koji su dosad radili iste takve pjesme i nju prozivaju. Ma daj… Ja nju cijenim. Ne slušam njenu mjuzu, ali cijenim to što radi.
Zašto ManDrill i zašto”P”?
Ćoza: ManDrill je zato što… Ima dva značenja zapravo. Robi je dao ime bendu, ipak je on glavni osnivač benda. ManDrill kao majmun i ManDrill kao čovjek bušilica. Dakle, jedna evolucija majmuna do tipa koji je uzeo bušilicu u ruku. Ako hoćeš ima to tu neku priču, a ako nećeš, onda je jednostavno il majmun il čovjek bušilica. A isto tako je taj majmun mandril jedna interesantna životinja. Ima na sebi tri boje, od crvenog, preko žutog i tu jedan plavi dio. Šaren je, kužiš? I takva je naša mjuza. A “P” je pjesma na albumu koja je nastala nakon te saobraćajke. Ona najbolje izražava trenutne osjećaje u bendu. “P” može biti bilo koja riječ koja počinje na p, jer refren ide: “Ja hoću nešto što počinje na p”. Tebi to može značiti nešto, meni nešto drugo. Ako onaj koji sluša se uspije naći u tome, znači da smo mi uspjeli doprijeti do njega i to je najbitnije. Mi osobno znamo što točno znači, ali nek to ostane između nas.
Što je bilo prije ManDrilla, u kakvim ste bendovima bili?
Ćoza: Svatko od nas je bio negdje prije. Tomo nije nigdje svirao, jedino neke zajebancije. Njega smo našli slučajno. Kako ja radim u skate shopu, ostali smo bez gitariste, pa sam počeo ispitivati ekipu koja prolazi da li znaju nekog dobrog gitaristu. I pitam više tipova, a svi mi govore za njega. A prije toga smo imali jedno dvojicu, trojicu koji su probavali. I dođe Tomo na probu, dođemo Dale i ja, a Robi nije htio doći. On je bio prevelika faca, kao šta će on svirati s nekim klincem. Ali, legenda došao, razvalio i kraj priče.
Robi: Kad su mi ovi rekli da on ima 16 godina, to je bilo prije par godina, ja sam samo rekao: “Dečki, idem ja na more, malo se relaksirati.” Mislio sam si da sa 16 godina može biti ili na nekom ultra speed metalu tipa Steve Vai ili će bit neki brutalni punk. Ma možda me i mučilo šta je došao klinac deset godina mlađi od mene i mali me razbio. Kako nisam bio na probi, čujem ja mobitel i zove me Ćoza i viče “ovo moraš vidjeti”. I dolazim ja do prostorije, legenda unutra, ultra violet boja gitare, naljepnice, gol do pasa, maksimalno 50 kila… Pitam ja njega: “I, kak je? Kak ti se dečki čine?”. Kao, “Super, super”. “Jesi skinuo šta?” “Sve.” I ajmo. Ja sam šutio do doma.
Ćoza: Dale je svirao u bendu Kurbe ubojice.
Dale: To ti je bio bend koji nikada nije imao probe. Imao je najbolje tekstove. Kurbe su ti dijelile kuhani kupus sa stejdža dole u rulju. Meni je te 1997. na Ri Rocku gdje smo svirali upao lik s cheerokanom i veli: “Meni danas brat svira ovdje, ali ja ću glasati za vas”. Ja sam u sebi imao jedno 19 pivi i rekao sam dobro. Prije toga sam bio u bendu Školjke. To je isto bilo na Ri Rocku. Bendovi su dobivali po pola sata da se predstave. Školjke su to napravile u pet minuta, obradom Vinka Coceta, Anthraxa i jednom svojom pjesmom. Dva basa, gitara i bubanj. Ja više nisam s njima, ali rekao mi je prijatelj da Školjke sad idu u Dubrovnik svirati. Dečko koji je tada svirao gitaru tamo kada su te godine Školjke proglašene najgorom svirkom na Ri Rocku, je iz Dubrovnika. I sad se idu dolje nać s njim, a nisu se vidjeli deset godina.
Ćoza: U Rijeci su ti svi bili u nekakvim bendovima. Pogotovo sada, kao da se opet vraća taj đir. Opet se osjeća to neko zajedništvo riječkih bendova. Ljudi su sad opet manje opterećeni sranjima i vraća se taj filing u Rijeku.
Robi: Ja sam svirao s MC Buffalom. To je početak hip-hopa kod nas, početak breakdancea, i početak Rockyja u kinima. Prva zabranjena pjesma u Hrvatskoj. Prvi rap album na hrvatskom. Prvi rap album na čakavskom. Ali iz nekog razloga sam se u svakom od bendova razočarao, svugdje je nešto falilo. I onda sam odlučio napraviti bend, ja svoj, gdje će svi uživati i gdje će svi izraziti sebe. I to se po postavi vidi, samo je jedan čovjek promijenjen. A i s bivšim gitaristom smo u jako dobrim odnosima.
