Dogovoriti intervju s Daliborom Matanićem, mladim hrvatskim redateljem i zaljubljenikom u glazbu, bio je zanimljiv proces koji je zahtijevao upornost, ali nikako zbog nedostižnosti ili snobizma s kakvim se nerijetko susrećemo, već zbog hektičnog rasporeda na 56. Festivalu igranog filma u Puli gdje smo na njegovu inicijativu uz pivo netom prije dodjele nagrada u Areni popričali o glazbenoj strani njegova stvaralaštva. Pitanja o don Kaćunku i o njihovom malom medijskom ratu namjerno smo izbjegli – lanjski snijeg.
U pet dugometražnih i dva kratkometražna igrana filma surađivao si s gotovo istim krugom suradnika u kojem se našao i dvojac Pavle Miholjević i Jura Ferina iz Svadbasa koji od filma “Blagajnica hoće ići na more” pa do drugog dijela omnibusa 6/6 “Tulum” potpisuju glazbu. Koji je razlog ovakve suradnje?
Želim da se ta autorska ekipa s kojom radim razvija sa mnom, jer kako se projekti razvijaju, tako se i mi sami s njima razvijamo, sve manje smo infantilni, što znači da i suradnja s Jurom i Pavlom ide sve dalje. Ono što mene zanima jest sve veća redukcija glazbe u filmu, ali da ona količina koje ima da se ustvari stopi s filmom i postane filmskim pejzažom, a ne samo klasična varijanta pozadinskog pokrivanja scene.
Recimo, ovdje na pulskom filmskom festivalu smo mogli čuti malo dobre filmske muzike jer je pretežito bila jako staromodna, a ja volim da glazba produbljuje emotivnost i dramaturgiju u svakom kadru.
Također što se njih dvojice tiče, vidim kako se oni sami razvijaju u produkcijskom smislu svakim filmom; razvija se dramaturški faktor u kojem više nisi siguran radi li se o muzici, šumu ili nešto što postoji u samoj slici ili razvijaš nove pejzaže.
Vidim, voliš koristiti glazbu kao sinonim za pejzaž?
Pa razlog je u tome što više nisi siguran odakle iz pozadine dolazi glazba.
Ne bojiš li se ustajalosti u ovakvim oblicima suradnje gdje ti je najbliža ekipa redovito ista?
Ne bojim se jer se znamo uzajamno i nitko od nas ne bi pristao na neku varijantu ponavljanja, premda se korištenjem sličnih motiva, filmskih i glazbenih elemenata može dovesti do toga, no na to jako pazimo. Novi film koji ćemo, nadam se, započeti snimati na zimu trebao bi i u tom pogledu ići korak dalje.
Dakle, kao redatelj ipak možeš intervenirati ili usmjeriti i tijek glazbe u filmu. Kako to uspijevaš s obzirom na tematske suprotnosti u svom opusu?
Ponekad je vrlo lagano ući u to i odrediti što želiš, pogotovo u jednom urbanom kontekstu, što primjerice nije bio slučaj kod filma “Kino Lika” gdje izlaziš iz njega u jedan kraj koji je nepoznat. Tu se stvari mijenjaju pa muzika služi u svrhu naglašavanja emocija i karaktera pri čemu više ne paziš koliko neka scena traje, nego koliko duboko ulaziš u nečiji karakter.
Novim filmom se ponovno vraćam u urbani Zagreb, ali nisam siguran da će i muzika biti krajnje urbana, već ćemo pokušati s nečim što će ljudima ostati u uhu jer je to naposljetku bitno, ali na način da je ne primjećuju kao samostalan element već dio filma.
Jura i Pavle su sa Svadbasom nakon filma “Fine mrtve djevojke” bili nagrađeni Porinom za najbolji soundtrack. Misliš li da je ta nagrada, pa i sam soundtrack, nešto što je proizašlo iz poprilično kontroverzne tematike filma?
Rekao bih nešto drugo. Cijela priča oko tog Porina je jako zanimljiva jer je nagrađeni soundtrack zapravo reakcija na soundtrack u filmu. Oni su napravili vlastiti album na temelju muzike iz filma, ali na sasvim novi način – spoj filma i nečeg vlastitog čime su otišli korak dalje i originalan soundtrack produbili u nekim segmentima. Kad sam ga prvi put čuo, zvučao mi je totalno ludo.
Priča se da si kolekcionar trash muzike.
(smijeh) Kada kao mlad odrasteš na cijeloj disko revoluciji koju predvodi ABBA, onda moraš imati neki fetiš prema tome. Mislim da svatko od nas obožava trash stvari poput “Tko je dirao Pipi” i slične ‘klasike’ hrvatskog trasha devedesetih.
Kao u filmu, tako i u glazbi uvijek postoji neki svježi val trasha, ali ako tu muziku negdje kombiniraš s nekim starim odličnim pjevačima, to može ispasti jako zanimljiva disko večer.
Imao sam prilike više puta pročitati glasine kako postoji mogućnost da bi mogao puštati muziku na jednoj od hrvatskih radio-postaja. Je li to istina?
Zvali su me sa Stojedinice, čak i s Plavog radija. Mislim, to su zanimljive varijante, ali ne znam… No, meni je muzika jedan od glavnih pokretača svega i, evo, ovdje u Puli sam se okušao u puštanju glazbe što je bilo zanimljivo.
Kako postupaš kao DJ na ovakvim događanjima?
Najdraže mi je na nekom totalno neprimjerenom mjestu poput nekog lounge prostora pustiti bendove poput Dead Kennedysa. To je zbilja divan osjećaj i uvijek ističem da ništa nije sveto, pa ni lounge i koktel barovi.
Naposljetku, predan si glazbi i povezan s njome gotovo kao i s prvom ljubavi – filmom, a režija videospotova nije ti pretjerano draga. Koji je razlog tome?
Radio sam spotove za bendove kao što su Svadbas, Jinx, Zadruga, pa čak i za klasične glazbenike poput Monike Leskovar. Glazbeni spotovi su vrlo izazovni i mene veseli nadograđivati muziku nekog izvođača. Problem je što su uvjeti izrade videospotova bijedni i u mom slučaju gotovo nikad nemam vremena zbog poslova, tako da ne želim da me moji glazbeni prijatelji čekaju.
