Daleka obala: neprežaljeni beat na moru ’90-ih

Jer devedesete su bile godine… kad se u poratnom Splitu nije puno toga događalo.

Belan je raspustio Đavole, a Dino bi nestajao na periode kad ga nije bilo ni čut ni vidit. Gibonni je izrastao u ono što je danas, no usput je i prerastao Split. TBF je bio tek u nastajanju, dok je Splitski festival velikom brzinom erodirao ka današnjoj paradi šunda i kiča. O nekakvim stranim koncertima mogli smo samo sanjati, a i domaći bendovi iz metropole ili Rijeke dolazili su nam na kapaljku. Ljeta su bila gluha i dosadna. Jedino na što se tih godina moglo pouzdano računati, bila je Daleka obala čiji su tradicionalni koncerti na plaži podno Marjana razbijali ljetnu monotoniju.

Tih smo godina Daleku obalu uzimali pomalo zdravo za gotovo. Njihove smo pjesme znali svi, pa je kazeta s natpisom Daleka obala bila pouzdan favorit svakog tuluma ili ekskurzijskog busa, ali malo tko ih je isticao kao omiljeni bend. Oni ambiciozniji među nama su brijali na zagrebačko-riječko-vinkovačku Fiju-briju scenu, dok su se oni anakroniji držali bratovih kazeta Azre. Daleka obala se u toj usporedbi činila nekako pitoma, poznata, domaća.Nedavno su u Croatia Records pokrenuli seriju ‘Original album collection’, u kojoj se u kompaktnom izdanju nude CD reizdanja pet albuma nekog izvođača. Metoda je to koju strani izdavači već godinama prakticiraju. Njima je to način da u vremenima konstantnog pada interesa za CD, potaknu još malo prodaje starijih izdanja koje imaju u katalogu, a publici je to prilika da za male pare obnove/nabave kolekciju omiljenog benda na opipljivom nosaču zvuka.Kolekcija Daleke obale sastoji se od njihovih prvih pet studijskih albuma, što znači da je zgodno zaobiđen njihov najslabiji album “1999-2000” (koji je ionako izdan za drugu diskografsku kuću), na kojem su pukotine unutar benda već bile itekako vidljive. Ovih pet albuma odličan su podsjetnik da, kako to već biva, nismo bili ni svjesni što imamo, dok to nismo izgubili.Debi, nazvan isto kao i bend i objavljen 1990. godine, bio je kolekcija od deset pjesama, koje su kasnije, kao što se često s debijima zna dogoditi, više-manje sve postale vječni ljubimci publike i koncertni favoriti. Uglavnom su to bile opuštene pjesme-zezalice, poput “Roze” i “Tonke”, koje su u sridu pogađale neobvezni romantični duh mirisnog dalmatinskog ljeta.Nasljednik “Daleke obale”, “Ludi mornari dolaze u grad” snimljen dvije godine kasnije, premda ponešto neujednačeniji od svog prethodnika, uglavnom je nastavio gdje je on stao. Pored zafrkantskih pogleda na svakodnevne splitsko-dalmatinske teme vidljivih u naslovima pjesama poput “U autobusu” ili “Poljoprivredno-ljubavna”, pojavila se i ratna tematika (“Why”). Kvalitetom je odskakala prva Banova velika balada “U modroj zori”, koju je kasnije revidirao na svom albumu “Staro zlato”. U producentskoj stolici na prva dva albuma sjedio je Dragan Lukić – Luky.Sljedeći album, “Mrlje” iz 1993. godine, nagovijestio je glazbeno sazrijevanje Daleke obale. Album je bio podijeljen između trivijalnih pjesmica i ambicioznijih stvari, kao što su naslovna pjesma i “Lažne žene”, dva komada, slobodno se može reći, iznimno solidnog prog-rocka. Produkciju je ovaj put odradio Neno Belan, čija je uloga u ovom bendu bila vrlo bitna i pored tog produkcijskog posla. Ne samo da je za “Mrlje” supotpisao sve aranžmane, odsvirao hrpu instrumenata, te otpjevao “Na rubu sna”, hrabri, ali uspjeli prepjev “Like a Hurricane” Neila Younga, već je Belan kroz cijelu karijeru Daleke obale bio njihov pridruženi član na back vokalima, gdje je s prepoznatljivim glasom uvelike doprinosio beatlesovskim harmonijama pojedinih pjesama.

Sljedeće godine u produkciji Ivice Čovića Pipa objavljen je “Morski pas”, najzaokruženiji album Daleke obale do tada. “Morska vila” bila je veliki hit, toliki da se na kraju svima popela na glavu, a “Mađarica” je u svojih punkerskih minutu i pol skrivala začudnu slojevitost, tako da i dan danas zvuči svježe. Na najljepšoj pjesmi albuma, “Jutro mijenja sve”, ovaj put nije sudjelovao Marijan Ban. Potpisao ju je ostatak benda, a otpjevao gitarist Jadran Vušković.

“Di si ti” iz 1997. godine, kruna je u karijeri Daleke obale i jedan od najboljih albuma hrvatskog pop-rocka. Tim albumom Daleka obala je dosegla svoj autorski i izvođački zenit.

Antologijske balade “Sa’ mi je ža'” i “Di si ti” već na prvo slušanje su autoritativno zahtijevale slušateljevu pozornost. “Što te više gledam, to te više nedam” najbolji je komad hard-rocka u opusu Daleke obale, dok se energije kojom su izvedene “Lažne ljubavi” ne bi postidio nijedan punk bend. U takvom društvu prvoklasnih singlova, neke odlične pjesme koje bi u drugim okolnostima postale veliki hitovi, su pale u drugi plan, poput besprijekornog komada ljepljivog mccartneyevskog power-popa “Žao mi je nas”.

Veliki doprinos proširivanju zvuka na ovom albumu dao je Bogo Šoić Mirilović na klavijaturama, koji je uskoro od pridruženog postao stalni peti član benda. Producent je bio Dino Dvornik, koji je slično kao i Belan bio dio iste ekipe ‘splitske dice’ odrasle u osamdesetima.

Pored nostalgičnog podsjećanja na pjesme koje su obilježile tulume naše mladosti, ova kolekcija je prilika da se pronađu i neki skriveni favoriti, manje poznate pjesme poput sjajnih raskošnih balada “Otišla je moja draga” s “Mrlje”, “Gordana” s “Morski pas” i “Ona više nije bila tu” s “Di si ti” ili funk brojeva “Zadnja pjesma” i “U zatvoru” u kojoj je funky bas svirao Dean Dvornik.

Sve nabrojano dokaz je kako je Daleka obala za sobom ostavila puno više od par prizemnih zezalica za pučke fešte. U Jadranu Vuškoviću imali su iznimno melodičnog gitarista, jednostavne, no efektne tehnike čistih nota. Premda je o vokalu Marijana Bana uvriježeno bilo mišljenje da se ‘u svakom portunu može naći bolji pjevač’, sugestivnost njegove interpretacije pogađala je publiku tamo gdje treba kao kod malo kojeg drugog pjevača.

Kad bi se potrudio, Ban je imao dar i za sjajne tekstove, koji su upravo zbog njegovog netipičnog vokala dobivali dodatnu dozu uvjerljivosti. Ban je bio taj koji je duh Tome Bebića u dalmatinskoj glazbi držao živim do pojave TBF-a. Čvrsta ritam sekcija Ukić-Hrepić bila je zaslužna za (hard)rockersku stranu Daleke obale, a Hrepa je puno pjesama obogatio i s usnom harmonikom, nagovijestivši tako svoju duboku umočenost u blues, koji mu je danas primarna zanimacija.

Raspadom Daleke obale na splitskoj sceni – pa i na hrvatskoj, premda izvan Splita nikad nisu dosegli popularnost univerzalnijeg Gibonnija, njihov izrazito ‘morski’ senzibilitet bio im je vjerojatno i blagoslov i prokletstvo – nastala je rupa koja još uvijek čeka da se popuni. Ovih pet albuma na najbolji način demonstriraju koliko je zapravo velika ta rupa.