Da ne piše ime Bowie ili Cohen bi li bili jednako vrednovani?!

Jesu li albumi nedavno preminulih muzičara favorizirani na godišnjim listama najboljih izdanja?

S obzirom da se na kraju svake kalendarske godine radi lista najboljih godišnjih izdanja, nisam odolio da ne pogledam iste u različitim muzičkim glasilima. Tri su izdanja bila, ako ne na svakom vrhu, onda bar vrlo blizu njega: “Skeleton Tree” Nick Cave & The Bad Seedsa, “You Want It Darker” Leonarda Cohena i “Blackstar” Davida Bowiea.To je povelo prvotno tihu, a onda sve glasniju raspravu o povezanosti smrti umjetnika (ili njihove djece kao što je to u slučaju Nicka Cavea) i navodno pretjeranih pohvala za kurentne albume. Jesu li muzički novinari i kritičari diljem svijeta pretjerali s pohvalama za Bowiea, Cavea i Cohena? Da na tim albumima ne piše ime Bowie, Cohen ili Cave, bi li taj album bio jednako vrednovan od strane kritike? Odnosno, da se umjetnicima nije dogodilo to što se dogodilo, bi li ti albumi bili jednako vrednovani?Odgovor na to pitanje može dati samo vrijeme. Za 5, 10 ili 50 godina možemo opet u miru poslušati ta djela i donijeti neki svoj subjektivni sud. Ono što bih volio podsjetiti je činjenica da su i do sada umjetnici umirali, i ponekad se iz raznih razloga potrefilo izdavanje novog albuma s obavijesti o smrti njihova autora.Recimo, ove godine je umro i Prince, pa nisam primijetio revalorizaciju njegovih posljednjih izdanja. Iako je nedvojbeno riječ o velikom muzičaru, nitko se nije sjetio dizati u nebesa, recimo, “Art Official Age” iz 2014. ili bilo koje drugo njegovo recentno ostvarenje – a nije da ih nije bilo. Grupa Queen se itekako trudila da posljednje snimke s umirućim Freddieem Mercuryem budu što bolje, pa inače ambiciozno zamišljen album “Innuendo” iz 1991. ipak nije toliko zapaženo prošao, i nakon Mercuryeve smrti mu se status nije naglo popravio. Je, vrtjeli su se singlovi “Show Must Go On” i “These Are The Days Of Our Lives” i te su pjesme bile slušane prije 25 godina i dan-danas ostale slušane. Naredni album Queenovaca (koji je doslovno nastajao pod Freddiejeve zadnje dane) “Made In Heaven” je prošao još gore u očima glazbenih novinara – bez obzira što je “Mother Love” bilo zadnje što je Freddie ikad u životu snimio. Amy Winehouse i “Lioness”? Ocijenjeno kao pristojno i ništa više onda, danas zvuči upravo tako. S druge strane, “Unplugged In New York” Nirvane je praktički nakon što je izdan postao moderni klasik, a sličan status drži i danas, dvadesetak godina nakon inicijalnog objavljivanja. Janis Joplin je 1970. jedva uspjela snimiti “Pearl”, no nema veze, album je kompletiran rane 1971., izdan, proglašen sjajnim i ostao sjajnim, a usput se i sjajno prodao. Slično je bilo i sa “Street Survivors” žestokih Južnjaka Lynyrd Skynyrd – album je u vrijeme inicijalnog objavljivanja bio procijenjen kao dobar i ostao procijenjen kao dobar.Umirući Warren Zevon je uspio snimiti “The Wind”, kolekciju iznimno dirljivih pjesama, a o Johnnyu Cashu ne treba trošiti riječi. Sve što je snimio pred kraj života, kad je više šaptao nego pjevao, stoji i danas, zrači posebnom energijom i to je bilo prepoznato početkom milenija, kao što je prepoznato i danas i nikom ne pada na pamet pričati kako je Cash dobio komplimente na račun starosti, bolesti i umiranja.

Zapravo, ne mogu se sjetiti kada je bila situacija da je izdan album nekog umjetnika koji je preminuo u vrijeme dok je taj album bio ‘vruć’, i da je u to doba proglašen sjajnim, da bi godinu-dvije-deset nakon toga univerzalno proglašen precijenjenim. Češće je bilo obrnuto: “Double Fantasy” Johna Lennona i Yoko Ono je potiho bio cijenjen kao blagi podbačaj, da bi danas ipak dobivao bodove na Lennonov autorski nerv – činjenica je da od 7 Lennonovih pjesama na tom albumu, u pravilu 4 završavaju na raznim ‘best of’ kompilacijama. “LA Woman” The Doorsa je od strane njihovog stalnog producenta Paula Rotschilda bila posprdno opisana kao ‘muzika za koktele’, da bi danas imala kultni status.

Slično je i s albumima koji nastaju u vrijeme tragičnih gubitaka značajnih ljudi u životima autora: suočen sa smrtima kolega Dannya Whittena i Brucea Berrya Neil Young je snimio svoju mračnu trilogiju: “Time Fades Away”, “On The Beach” i “Tonight’s the Night” zaradile su kultni status koji s lakoćom održavaju i danas. Isti je muzičar 1994. godine snimio “Sleeps With Angels”, album posvećen Kurtu Cobainu koji je i danas zadržao svoju vrijednost. Arcade Fire su se probili s albumom “Funeral”, inspiriran gubitkom nekoliko značajnih osoba iz njihove blizine, koji je njihovo najbolje djelo, ne zato što je nastao pod takvim okolnostima, nego zato što je sjajan album.

Slično je s jednim od najprodavanijih kompozitora ove godine: Mozartov “Requiem”, napisan na samrtnoj postelji nije izgubio ništa od svoje snage i komentare “jel frajer trebao umrijeti da bi mu djelo bilo priznato” u njegovom slučaju jednostavno – ne slušamo.

Iako živimo u doba posvemašnje histerizacije i tabloidizacije medija, neki od njih osobne tragedije znaju iskoristiti vrlo nisko, teza ‘treba li muzičar umrijeti da mu album proglase najboljim u protekloj godini’ za sada – ne stoji.