Posve nerelevantno, ali ipak možda simbolično je započeti ovu priču pričom kako sam jutros iz ne znam ni sam kojih razloga pjevušio “Neobičan dan“ Darka Rundeka i njegove družine iz skupine Haustor. Dan je bio običan, no popodnevni komentar u obliku članka koji je izbacio Večernjak naveo me na razmišljanje koliko je zapravo neobično da naša popularna dnevna tiskovina izbaci tekst o Crkvi i Tvornici kulture s Alanom Hržicom na naslovnici.
Dobro ste pročitali. Alan Hržica, Crkva i Tvornica kulture. Naslov teksta “Kako se Zagrebačka katedrala preselila u rokersku Tvornicu“ natjerao me da otvorim poveznicu brže od najsočnijeg clickbaita, jer ruku na srce, interesantno je probati spojiti priču od ova tri naoko oprečna motiva. Autor Darko Pavičić tako u tekstu navodi kako je prošli tjedan u blizini Krešimirca u novouređenom prostoru koncertne dvorane održana manifestacija duhovne glazbe koju je predvodio Alan Hržica, sve u organizaciji molitvene udruge “Srce Isusovo“. Tisuću i pol posjetitelja. Pavičić veli da je to “do nedavna bilo nezamislivo“. U nastavku slijedi po mom mišljenju ispravna opservacija kako Crkva izlazi iz svojih sakralnih konvencionalnih okvira s jedne te da mladi nalaze novu duhovnost u Crkvi s druge strane. I s tim bih se složio. No ono što mene zanima, i što sam si postavio kao cilj ovog teksta je pronalazak odgovora na pitanje “ima li mjesta Crkvi u takvom prostoru?“ i “koliko nove vrijednosti može stvoriti doticaj popularnog i sakralnog?“
Crkva i popularna glazba
U ovom slučaju ulogu junaka našeg doba igra Alan Hržica. Iskreno, dečka se sjećam iz spota za “Shery Shery“ i možda preko nekog hita iz ranih dvijetisućitih koji su isparili s televizije podjednakom brzinom kojom su i dospjeli na nju. Njegova priča pak kaže kako je vjeru pronašao kako bi se liječio od depresije, dok s druge strane Crkva definitivno nije pobjegla iz svojih velebnih zdanja u rokersku Tvornicu jer je depresivna. Dapače, Crkva je skočila do Tvornice kako bi sukladno vremenima u kojem obitava privukla mlade u svoje krilo, i tako ostala u korak s vremenom.
Ne mogu reći da je članak iz Večernjaka davao ovome negativnu konotaciju. Istina, možemo se pitati sve i svašta o ovome, no iščitavajući komentare na članak koji je usput rečeno podijelio jedan zagrebački glazbenik, ne mogu se oteti dojmu kako zajednica koja se predstavlja kao slobodna, tolerantna, napredna i općenito empatična ne želi ni ući u pokušaj dijaloga s drugom stranom, u ovom slučaju Crkvom. Jasno je kako kler zastupa vrijednosti koje se kose s uvjerenjima nekih iz gornje skupine, jasno je i kako te dvije grupacije ne mogu naći previše zajedničkog, no ne vidim razloga da se ovakva manifestacija ocjenjuje problematičnom.
Crkva je u velikim problemima, to je barem svima jasno. Skandali se redaju kao na traci, ne postoji zajednički konsenzus o tome kako se nositi sa sve većim brojem seksualnih prijestupa svećenika, a tu su i za nas ključna pitanja koliko zapravo Crkva treba reforme koje će je približiti današnjem svijetu. Prošlotjedni događaj u Tvornici je implementacija takve reforme. I dok možda ne znamo što je najbolje za Crkvu, imamo neke ideje što bi moglo biti dobro za glazbu. Ako se mene pita, nije uopće problem da se ovakve prostorije ponekad pretvore u mjesto gdje se izvodi duhovna glazba. Na kraju krajeva nemamo pravo svojatati rock, jer smo ga i mi posudili od nekih drugih, a ti neki drugi su ga posudili od onih trećih.
Ima li u tome kakve vrijednosti?
U vremenima kada se određena društvena strujanja mijenjaju, a neka od njih isprepliću do neprepoznatljivosti, sve češće ćemo vidjeti ovakve novinske naslove. Kako je rekao autor članka, do nedavna je ovo bilo nezamislivo. Takvo što je samo djelomično istinito jer me jedan od kolega s našeg portala upozorio kako se devedesetih prije početka koncerata Prljavog kazališta molio “Oče naš”. Ne moramo ni spominjati kako glazbenici nisu imuni na vjeru. Neki su je sa sobom nosili od početka karijere, a neki su joj se okretali u teškim trenucima. I na ovo neki ulažu prigovore, a zaboravljaju kako isto to čine i Cat Stevens i većina naših omiljenih repera, samo što je njihov lijek – islam. Čisto sumnjam da fundamentalističko poimanje te vjere odobrava način života koji vode ti novi muslimani, no to njih ne čini manje vjernicima.
Kako ne bismo do kraja skrenuli s teme, moram još primijetiti kako će ovakvo crkveno otvaranje možda i pokrenuti unutarnje promjene. Dijalog i razmjena iskustva čine čuda. Na kraju bih još samo naglasio kako rock nakon ovoga neće biti manje rock, Tvornica neće manje biti Tvornica, a Crkva će ostati Crkva. Oni pravovjerni iz oba tabora mogu ovakve stvari preskočiti, a oni drugi, manje vezani dogmama, možda u ovome pronađu nešto za sebe. Možda je upravo to ta nova vrijednost o kojoj smo govorili na početku teksta.
