Glazbenik čiji se opus ne mjeri komercijalnim već kreativnim dosezima, ove je godine objavio svoj novi singl – “Rant”. Od prošlog impresivnog izdanja – albuma “The Desire Path” (2006.), još se nismo ni oporavili – na pomolu je nova avantura uz ovaj prigodan osvrt na karijeru jednog izuzetnog glazbenika čiji je doprinos eksperimentalnoj glazbi nažalost još uvijek nedovoljno istaknut.
Unatoč široj javnosti ne pretjerano izloženom glazbenom materijalu, važnost djelovanja Colina Lloyda Tuckera golema je – bez pretjerivanja možemo reći u istoj mjeri u kojoj su utjecaj izvršili David Bowie i John Cale s jedne ili noviji autori s kraja sedamdesetih s druge strane – poput Franka Toveya i Juliana Copea.
Negdje između, Colin Lloyd Tucker iz projekta u projekt ostavlja svoj neizbrisiv trag audio-ekscentrika. Nisu mu strani izleti u pop-vode, no njegov avangardni eklekticizam puno je izraženiji, s posebnim naglaskom na tekstove pjesama u kojima i do danas opstaje bizarnija tematika.
Glazbom se počinje baviti u 17. godini pokrenuvši svoj prvi ozbiljniji projekt – Toybox. Od tog pokušaja, gdje je cjelokupan materijal izveo i potpisao sam (debi-album “Toybox”, ubrzo potom formira i istoimeni sastav), pa do danas, opstao je van klasičnih okvira glazbene industrije – bez konkretnijeg izdavačkog ugovora.
Iako će mnogi tu činjenicu protumačiti kao tipični problem autorove ‘svojeglavosti’, Colinova nepredvidivost i ustrajnost na kontroli nad vlastitim materijalom samo su pokazatelj koliko je uspio sačuvati svoj identitet, neopterećen brojnim pritiscima i komercijalnim očekivanjima.
Projekt Plain Characters u okviru kojeg nastaju tri singla – “I am A”, “Man In the Railings” i “Menial Tasks”, objavljena u periodu 1977.-81. uz jedan konkretan album – “Invisible Yearnings” (na kojem je započela i suradnja s bratom Kate Bush, Paddyem – koji će nastaviti plodonosnu suradnju s Colinom, posebno u sklopu zajedničkog studijskog projekta Bushtucker), prerastao je u sporadički studijski projekt The Gadgets.
Konkretniji trio u sklopu kojeg Colin udružuje snage s Johnom Hydeom i Mattom Johnsonom – tada već aktivnim sudionikom vlastitog opskurnog projekta The The u kojem će i Colin izvjesno vrijeme biti član fluidne postave (Matt Johnson se prvi put s Colinom susreće upravo na spomenutom solo-albumu “Toybox” gdje je gostovao kao prateći vokalist).
The Gadgets u svojoj izvornoj postavi nikad nisu nastupali uživo – sudeći po njihovom dotadašnjem materijalu, krasila ih je aranžerska duhovitost i inteligentnost minimalističkih elektronskih zahvata koji u dosta svojih primjera, ponajviše kroz prve dvije studijske ploče izdane za etiketu Final Solution – “Gadgetree” i “Love, Curiosity, Freckles & Doubt” – zvuče kao bizarne ‘radio-poruke’ bića s neke druge planete.
Podvučena mračnim tonalitetom, spomenuta odlična dva albuma (oba objavljena 1980. godine) klasici su u domeni koju su pojedini kritičari svojevremeno prozivali ‘disco-lockdown’; scena koju su između ostalih uvelike informirali Cabaret Voltaire, Throbbing Gristle, Giorgio Moroder, Brian Eno, Bowie, The Residents, Can i naravno – uvijek zastupljeni, Kraftwerk.
Primjerice od neodoljivo duhovitog potencijalnog hommagea Davidu Lynchu, teme “Narpoth (Eraserhead Singing)” ili srodne repetitivne teme “Termite Mound (The Sound)”, izloženi smo čitavoj paleti emotivnih (predivna “U.F.O. Report”, “Autumn 80”), duhovitih (“Making Cars”, “Only One Me”, “Singing in the Rain”, “Duplicate”) ili mračnijih stanja (sablasne vinjete ‘Devil’s Dyke’, ‘Bodorgan’, ‘Godgetspeak’, “Shouting ‘Nispers”, “There Over There”)…
Naizmjenične elektro-akustične strukture izmamljuju osmijeh dok istovremeno izazivaju i neobjašnjivu jezu – glazba koja ni za današnje standarde ne zvuči zastarjelo unatoč prepoznatljivosti elektronskog obrasca na ulasku u osamdesete; na ova dva uratka The Gadgets vrlo je jak ispredvremenski zvukovni odraz, gdje će izvor inspiracije sigurno potražiti mnogi – od Maxa Tundre ili Becka, preko Echoboya i Bjork, sve do The Knife (čiji “Silent Shout” zbog svojih opskurnih finesa sasvim ugodno podsjeća upravo na ulomke iz The Gadgets priče).
Sljedeća ploča The Gadgetsa, ujedno i posljednja u postavi s Colinom i Mattom je osjetno konvencionalnije, no ništa manje izražajnije remek-djelo – “The Blue Album” objavljen za etiketu Glass 1983. godine. Impresivna boja Tuckerovog glasa koji varira od sablasno-emotivnog do manično-teatralnog uz produkcijski izraženiju prednost pruženu standardnoj ritam sekciji (gitara, bas, bubanj) s tek malim uletima elektronike, čine ovaj dragulj zasluženim antologijskim primjerkom.
Od uvodne “We Had No Way of Knowing” preko “Space in My Heart”, razigrane “The Juice of Love” ili neurotične “Uneasy Listening”, unatoč neodoljivoj energičnosti i apelu kako se radi o ‘pop-ploči’ koju je s razlogom preporučljivo slušati glasno, ostaje ‘tužan’ osjećaj – motivirani daljnim istraživanjem, The Gadgets u ovoj postavi prestaju djelovati – Colin i Matt napuštaju The Gadgets, prepustivši Johnu Hydeu odluku da projekt preusmjeri u plesniji, solidno produciran ali nažalost više ne i pretjerano intrigantan projekt (daljnjim albumima – “The Fruits of Akledama” i “Infantree”).
Uzevši u obzir njegov jedinstven talent, Colina su nerijetko pokušavali preinačiti u svrsishodnu pop-zvijezdu – konkretno, radi se o manageru Tonyu Calderu i suradniku Briana Ferrya – producentu Johnu Porteru, s kojim Colin do danas surađuje. U rijetkim situacijama kompromis je urodio plodom, ali daleko od toga da Colin čak i u tim pristupačnijim trenucima nije unio dašak subverzivnosti u svoj materijal – među takvim primjerima isticana je njegova pjesma “The Boy Stutters”, priča o dječaku s govornom manom koji spava s vlastitom majkom.
Jedan od rijetkih Colinovih solo-singlova – naredni “Head”, nastao u suradnji s članovima skupine Blockheads Iana Duryja i Clemom Alfordom, pokazao se pristupačnijim – i kao zasluženi mali hit.
Novi u nizu projekata nakon The Gadgets, stekao je i svoj kultni status među publikom i kritikom – duo Deux Filles. Nakon izvjesnog djelovanja kroz The The, Colin ovaj put udružuje snage sa Simonom Fisherom Turnerom – multimedijskim zanesenjakom, koji se u to vrijeme isto našao u postavi dotičnog, Johnsonovog sastava. Turner je uz omanje izlete u pop-vode ranih sedamdesetih, osim impresivne glazbene karijere ostvario i glumačku (jedna od konkretnijih, manjih uloga bila je i u trileru s Robertom Mitchumom – “The Big Sleep” iz 1978. godine).
Međutim, najpoznatiji će ostati po brojnim glazbenim doprinosima prvenstveno za filmove kultnog avangardnog redatelja Dereka Jarmana. Turnerov stilski zaokret u smjeru eksperimentalne glazbe u puno primjera duguje upravo njegovoj suradnji s Tuckerom – ulomak iz repertoara Deux Filles uvršten je i u kolažirani kratkometražni Jarmanov film iz 1981. godine – “Sloane Square/A Room of One’s Own”.
Turnerova očaranost klasičnom glazbom u nepomirljivoj ali predivnoj kombinaciji s bijelim šumom i sintetičkim uletima, učinila ga je svojevrsnim zvukovnim genijem čiji se radovi protežu od naivnog popa i hermetičnog ritma do ambijentalnih, uhu ponekad i neuhvatljivih visokofrekventnih tonova (čime su posebno okarakterizirani njegovi noviji radovi).
Preuzevši identitet dvaju zagonetnih djevojaka – Claudine Caule i Gemini Forque, Colin i Simon osmislili su neobično duhovit ali prema službenom manifestu ‘dvije kćeri’ izrazito tužan ‘životopis’. Claudine i Gemini zbližila je zajednička tragedija u kojoj su jednoj poginuli roditelji dok je drugoj nakon stravične nesreće otac ostao paraliziran, a majka je preminula od plućne infekcije.
Nastupajući i slikajući se u ženskoj odjeći, njihova jedina dva, predivna instrumentalna albuma – “Silence & Wisdom” i “Double Happiness“, objavljena na vlastitoj etiketi Papier Mache u razdoblju 1982.-83. – ostavila su snažan emotivan dojam; sam Colin uvjereno tvrdi kako je neobičan imidž itekako utjecao na percepciju slušatelja.
Kritičarski hvalospjevi nisu prestajali, najčešće prozivajući uspješan eksperiment Deux Filles spojem Briana Enoa i The Durutti Column, uz obavezanu poveznicu s tada prepoznatljivim sanjivim zvukom repertoara 4AD. Radi se o pretežno umirujućim instrumentalnim kolažima koji su ponegdje oplemenjeni daškom egzotike (“She Slides”, “Our English Friends”) ili njihovog karakterističnog crnog humora – primjerice, kratki isječak “Tongues” s iskrivljenim glasovima koji se smiju i pričaju unatrag, dok je “Who Art in Heaven” perverzan, klaustrofobičan dijalog tipičnih engleskih kućanica koje, propuštene kroz elektronski filter, zvuče kao serijske ubojice koje su netom nakon ubiranja još jedne žrtve uhvaćene u svojem ‘ležernom’ ritualu popodnevnog ispijanja čaja.
Nakon dva albuma i nekolicine nastupa uživo, dvije misteriozne djevojke, uvidjevši da im život gubi smisao, odlaze u Indiju nestajući netragom u potrazi za duhovnim iscjeljenjem. Kao bizarni podsjetnik na njihov lik i djelo, ili možda bolje – kao njihov nastavak, pojavljuje se duo Jeremy’s Secret.
Dok su kao Deux Filles plijenili pažnju svojom ‘ženstvenošću’, Jeremy’s Secret podižu nevjerojatnu prašinu u javnosti svojim nastupnim, malim ali ‘eksplozivnim’ singlom – koji je senzaciju prouzročio ovikom – ne i glazbenim zadržajem. Primjerice jedan od urednika NME-a nije se ni potrudio poslušati uradak, bez razmišljanja ‘uvrijeđen’ uništivši primjerak dotičnog singla – čin zbog kojeg je NME izvjesno vrijeme trpio i napade zbog homofobije.
Časopis HIM opisao je ovo izdanje na sljedeći način – ‘Colin i Simon prouzročili su kaos u glazbenoj industriji iako još uvijek bez ijednog konkretnog hita!’. Na ovitku odličnog singla “The Key to Jeremy’s Secret” (1983.), dvojac se naime nakon izvjesnog vremena pojavljivanja u haljinama odvažio skinuti i potpuno gol pozirati za naslovnicu zbog koje je velika većina glazbenih distributera odbijala preuzeti singl a i oni nešto hrabriji su preko spornih dijelova obavezno ostavljali ‘diskretne’ tragove cenzure.
Glazbeno gledano, Colin i Simon odmiču se od instrumentalne melankoličnosti, okrenuvši se konvencionalnijoj strukturi pjesme iako ploča još uvijek na trenutke ostavlja svoj mali trag Deux Filles – uvodna tema “The Key to Jeremy’s Secret” zrači tajanstvenošću kroz koju se cjelina iz sablažnjivih tonalnih poteza razvija u jedan novi kaos – “Hiss”, “Ferris Wheel” i “A Hermits Parade” u određenim trenucima se nadovezuju, kroz fluidni aranžman postigavši svoj željeni vrhunac.
1984. godine duo se pojavljuje s još jednostavnijim, melodramatičnim izdanjem – rock-albumom “The Snowball Effect“. Uvodnom temom “Keyfob” (u suštini izvedenica iz uvodne teme s prethodnog singla), Jeremy’s Secret odgovaraju na impresije ‘gluhe javnosti’ oko kontroverzne golotinje; jasno čujemo zbunjene sugovornike ‘kako im se glazba sviđa, kako su apsolutno zaintrigirani’…
Albumom “The Snowball Effect” duo se prema vlastitim riječima odmiče od ‘modernog zvuka’, pruživši prednost sirovijoj rock-formi (koja u dosta primjera odiše sumračnim zvukom šezdesetih uz blagi dodir psihodelije) – sentimentu začinjenom s novom dozom neurotičnosti i devijantne retorike – dok s jedne strane odašilju sanjive poruke (predivna king-crimsonovska “Time Winds”), vrlo lako će slušatelja zbuniti polagano ga uvlačivši u svoj začarani krug duhovito-ironičnih ispada; primjerice pjesma “Chasing the Dragon” koja se oslanja na frazu uživanja opijata, dok je “Mother’s Lover” neobična priča o promiskuitetnoj vezi i zanemarivanju – iako je tekst izuzetno duhovit jer priča priču dječaka koji stalno pronalazi ljubavnike svoje majke u vlastitom ormaru (“… I wish you’ve seen my face, you should have seen his!“), između redaka krije se neobična priča o zbližavanju s potpunim strancima u čijoj prisutnosti dječak pronalazi utjehu i bliskost (‘take me, feel me, touch me, squeeze me – my mother’s lover’). Na ovoj ploči našla se i simpatična, poletna obrada Lou Reedove pjesme “Some Kinda Love”.
Do sredine osamdesetih Colin objavljuje novi samostalni uradak, spomenuti singl (kasnije i izvrstan kompilacijski album) “Head“, polagano zvuk preusmjeravajući i na akustične varijante, dodavajući momente folk-ugođaja. Pjesme su aranžmanski podređene daljnjem istraživanju – uz osebujan buntovnički eksperimentalizam poprimajući i svoj adekvatni adult-pop izričaj.
Konkretniji studijski solo-album, naslovljen “Mindbox” (1986.), zapažen je i zbog suradnje s Markom Wallisom, nešto kasnije ko-producentom velikog albuma U2, “The Joshua Tree” – uz prvu zabilježenu suradnju i s Maggie Ronson (prateći vokal), sestrom gitarista Micka Ronsona koji će ostati najpoznatiji po svojem angažmanu u čuvenoj postavi Ziggya Stardusta (The Spiders From Mars).
Sljedećih par godina slijedi zatišje; tek nekolicina nastupa s drugim izvođačima, točnije gostovanje na albumu “Tallulah” skupine The Go Betweens uz ponovnu suradnju s Fisherom Turnerom na njegovom projektu The King of Luxembourg. U vrijeme pauziranja s glazbene scene, Colin započinje s radom na svojem novom materijalu no izdavačka kuća Glass koja je uzela u obzir njegovo izdavanje, prestaje s djelovanjem.
Uslijed toga događa se i sudbonosni susret Tuckera i Johnnya ‘Smitha’ Marra – točnije njihov zajednički studijski projekt Heat. Producent John Porter Marru je predstavio odabir iz dotadašnjeg Colinovog opusa, što je rezultiralo oduševljenjem i neizbježnim suradnje, no splet ‘nesretnih’ okolnosti učinio je da projekt nikad nije konkretno zaživio unatoč najavama glazbenog tiska o novom singlu (“Dust Off Rusty Gurus”).
Naime, u isto vrijeme Marr se pridružio i postavi skupine The The koja je dovršavala svoj tadašnji odličan album “Mind Bomb”, što je produžilo cijelu priču u smjeru Marrovog angažmana s The The sljedećih nekoliko godina, tako da je projekt Heat ostao po strani a snimljeni materijal neobjavljen do danas.
Našavši se u to vrijeme i bez konkretnijeg izdavača, Colin unatoč svemu ustraje na dovršavanju svojeg novog solo-albuma – ovaj put odlučivši se za skromniju, akustičniju varijantu. Album s pravom nosi naziv – “Remarkable“. Suradnja s dotadašnjom, odanom ekipom glazbenika (Neil Huckstepp, Tim Broughton, Andy Coughlan, Brian Neil i Paddy Bush) rezultirala je zbunjujuće optimističnim sadržajem (među istaknutijim primjerima, ljubavna opčinjenost u temi “Remarkable Girl” ili duhovita ‘abecedna’ igralica “Abey See De Gol’fish?”).
Album “Remarkable” objavljen je početkom devedesetih za izdavačku kuću Humbug, koja je svojevremeno u CD-formatu objavila i prvi album Deux Filles, “Silence & Wisdom”. Izdavačka suradnja nastavlja se i kroz sljedeći studijski projekt Bushtucker. Paddy i Colin ohrabreni uspjehom albuma “Remarkable”, ponovno se okreću tonalnoj raznolikosti albumom “Skyscraping“, koji će Colinu donijeti i još jedan, pomalo neočekivan izlet u suradničke vode.
Kate Bush koja je prisustvovala snimanju albuma “Skyscraping”, predlaže Colinu suradnju na svojem studijskom albumu “The Red Shoes” 1993. godine. Doprinijevši svojim glasom u dvije pjesme s albuma – naslovnoj “The Red Shoes” i “Constellation of the Heart”, Colin se tako našao u pomalo netipičnoj stilskoj razmjeni s glazbenicima poput Princea, Erica Claptona ili Jeffa Becka. Iste godine pojavljuje se i u svojoj prvoj neobičnoj ulozi vraga, u video uratku za Kate Bush – “The Line, the Cross and the Curve”.
Stvaralačku hirovitost ponovno zamjenjuje stanje mirovanja – preselivši se iz londonske gradske vreve na obalu, okružen morem, Colin dobija inspiraciju za svoj novi album “Songs of Life, Love and Liquid“. Ovaj put, odlučivši album snimiti što je više moguće ‘uživo’, prepustivši situaciju spontanom istraživanju bez suvišnih usavršavanja i studijskih nadogradnji, tako pruživši prednost ‘goloj’ izvedbi.
Producent Kenny Jones zaslužan je za zvuk albuma u konačnici – tehnički gledano, snimanje albuma nije prošlo bez popratnih poteškoća pošto se prilikom snimanja u studiju neprestano uplitao i zvuk vjetra ili šum mora, ali su takve nepredvidive situacije uspješno ukomponirane u samu glazbenu cjelinu. Nova suradnja s američkim producentom Joeyem Stecom trebala je nastaviti impresivan niz glazbenih ostvarenja, no teška prometna nesreća u kojoj je Stec umalo izgubio život zakomplicirala je situaciju, unatoč Colinovom posjetu Americi i nastojanju da se ta suradnja i ostvari.
Sve je rezultiralo dugogodišnjom stankom – točnije, punih šest godina, nakon čega slijedi novo iznenađenje; solo-album “Fear of Flying“. Album podijeljen u dva dijela, simbolički “Arrivals” (‘Dolasci’) i “Departures” (‘Odlasci’) kroz koje se protežu različite strukture u smjeru akustike i elektronike – na jedan način povlačeći paralelu s nekadašnjim materijalom The Gadgets.
Teme poput “Battleship Gray”, “Smoothound” a posebno “Love, Curiosity, Freckles & Doubt” (tema čiji naslov nosi upravo i album The Gadgets), razbijaju cjelinu prošaranu ‘pristupačnijim’ elektro/rock i akustičnim komadima (poput “Kids”, “Life Is Life (Forever)” ili loureedovske “Saxophone Song”) uz jednu krajnje neobičnu obradu – tradicionalne pjesme “Polly”, u koju su ubačeni religijski TV-dijalozi i šum vinila, nasuprot teškoj, pomalo raštimanoj ritam sekciji uz uvijek odličan, smiren ali pomalo prijeteći Tuckerov vokal.
Dodatni prizvuk neobičnog, albumu svakako udahnjuju i ženski prateći vokali, na tragu The Andrews Sisters no svojim pomalo ‘arhaičnim’ pjevanjem odlično se uklapaju u cjelinu.
Svojih tridesetak godina djelovanja, Colin je zaokružio, uz još uvijek aktualan studijski album “The Desired Path“, novim singlom “Rant” – i album i singl predstavljaju još jedno zanimljivo, nesvakidašnje iskustvo. Prema ovdje iznesenoj retrospektivi velik je izbor materijala – slušatelja bi mogao zbuniti ovaj pokušaj opisivanja kako zvuče pojedina izdanja – no kako su ovo možda i prazne riječi, preporučamo posjetu službenoj stranici gdje je dostupan i mali djelić ovdje iznesene glazbene riznice.
Opus koji je osjetno opskurniji, u pravom smislu te riječi, s dozom uvrnute maštovitosti kakvu posjeduju rijetki – a kakva je itekako vrijedna slušateljske pažnje.
