U cijeloj ovoj tragediji koja se događa na domaćoj estradi posebno poglavlje pripada kategoriji ‘dueta’.
Igrom slučaja neki dan stigli smo i do ‘neobjavljenih djela’, znači rariteta, čime se ozbiljno testira i revalorizira značaj domaće estradne prošlosti, a istovremeno nagovještava i vizija budućnosti.
Dajte im da čuju (prvorazredno)
O davno nastaloj snimci pjesme “Oglasi” – nebitne kao lanjski snijeg koji smo silom jeli – saznao sam kao i drugi prošli tjedan, iz mejla ‘Burnac menegementa’ (kako to gordo zvuči). Bombastičan header i tekst me zainteresirao; “Iz glazbenih arhiva ‘iskopan’ je prvorazredni raritet, pjesma Oglasi iz 1991. godine, koju su još na samom početku svojih karijera zajedno otpjevali Severina Vučković, Mladen Burnać, Ivana Banfić i Sandi Cenov!“.
Zaboravio bih ja na to da me jučer nije sustigao idući mejl s uskličnikom (opet Burnac management, bez ‘ć’ jer je bolja fora); “Pogledajte DO DANAS NIKADA EMITIRAN SPOT!“, koji veli da je pronađen i videospot. I tako na tragu poznate humanitarne akcije “Dajmo im da čuju” dolazimo do nastavka ‘dajte im da vide’, a to je ipak preveliki opus da mu se ne bi pridao medijski značaj, te i malecki osvrt. Bikoz dej dizrv it. Zapravo bi trebalo reći “Dajmo im da shvate“, ali teško.
Vizionarski radovi
I tako sad svi mi skupa kao taoci njihovog višegodišnjeg antitalenta moramo svjedočiti ne samo današnjim, nego i davnašnjim hororima ekipice vizionara domaće estrade. Dobro, Banfićka je koliko se sjećam čak imala jedan solidan album, elektronski čini mi se, a Severina jest velika zvijezda, ali kad sam neki dan vidio slike s omotnice njenog prvog vinilnog elpija učinilo mi se da su se neka vražja posla (ili barem opaki estetski zahvat) dogodili u međuvremenu.
Pored njih dvije Burnać i Sandi ogledni su primjerci luzera za koje je i Damir Poša čovjek koji se bavi ozbiljnim kantautorskim radom, a Phantasmagoria – sastav koji slavi 25 godina rada, a da nikada nisu uspjeli objaviti nosač zvuka – primjer perspektivnog benda.
Ova četvorka već je na svojim početcima vizionarskim radom pokazala kamo ide samostalna hrvatska estrada u samostalnoj državi Hrvatskoj. Horor iz ovog rariteta bolje da je ostao neobjavljen, ali bar pokazuje kontinuitete; oni su već 1991. znali kakvo će stanje i sranje vladati 2013. i marljivo ga gradili i provodili u djelo. Pa se i mogu njime hvaliti, manje-više po gažama i svadbama, ali, kako vidimo, i u jakim mejlovima i na javnoj sceni.
Do kiča četiri putića
Moram priznati da mi je od svih domaćih PR maštarija najsimpatičniji Mladen Burnać i njegov Burnac menagement, koji i mene i druge redovito obavještava o svojim aktivnostima. Glupo mi se skinuti s mejling liste (ako uopće i mogu), jer Burnać je do neke mjere simplifikacija stanja na domaćoj estradnoj sceni.
To što vam on može napisati u mejlu o značaju njega samog primjer je kako se radi. Pred par tjedana idem prema tonskom studiju Mire Vidovića i u prozoru birtije do ulaza u Morris studio spazim plakat za koncert ‘Legendarni Mladen Burnać’; s fotkom naravno, a ispod popis dvadesetak bendova čije pjesme izvodi na nastupima.
Bitan je legendaran stav
Nisam bio ali pretpostavljam da su i karaoke mila majka za ovo tamanjenje povijesti koju su ispisali izvođači s današnjeg Burnaćeva repertoara. Ali bitan je stav, samostojeći dakako, pa jebeš i tužnu istinu. A ako je netko legendaran onda je red i da ima neobjavljene snimke? I to ukazuje na kontinuitet nečije legendarnosti.
Iz takvih legendarnih vremena kad je ugovor za snimanje dobivao svatko, potječe ‘otkrivena’ snimka o kojoj smo čuli ovih dana.
Šok i nevjerica
Kako veli Burnaćev mejl, “Snimak je godinama bio zagubljen i pronađen je sasvim slučajno prije par dana, te je sad digitalno obrađen i remasteriran“. Bogati? Stvarno profesionalno i stvarno sam povjerovao, a onda je uslijedio šok. Neki upućeni čitatelj i slušatelj na nekom je forumu trezveno ustvrdio golu istinu “inače ova pjesma se non-stop vrti na radiostanici Radio hrvatsko Zagorje Krapina u emisiji Oglasi, svakog dana u 11 sati, tako da je tvrdnja da je snimka pronađena prije par dana čista laž“.
I tu su mi pale u vodu sve nade u Burnaćevu legendarnost. A i u našu priglupu javnost, jer je jedan portal koji nema pametnija posla proveo i pravu malu fenomenološku analizu i umno ustvrdio značaj cijele priče; “Dok je danas uvijek uglađena i trudi se izgledati što prirodnije, 1991. Severina je bila sasvim drugačija. Plava kosa s minivalom i odjeća koja je tih dana bila popularna nemaju veze s tim kako ona izgleda danas“. (?!)
Četiri loša godišnja doba
Pa naravno da nemaju, upravo obrnuto, tada su bili ‘prirodniji’, onakvi kakvi stvarno jesu a ovo danas su dotjerane projekcije s foto-šopom, estetskom kirurgijom i mejling listama koji su izmišljeni u međuvremenu, pa i legendarnost. Glavno pitanje zabavljenim čitateljima bilo je “Možete li ih prepoznati?“. Na žalost – da, ima ih oko nas koliko hoćete, pola našeg svakodnevnog reality showa svodi se na ovakve.
Ali dobro, znači da i domaća estrada dozvoljava nadgradnju, razvoj i poboljšanja u hodu, ali mislim da (možda ipak) ovakve bezumne ekspedicije otkrivaju neku realnost, makar i lošu. Pretpostavljam da bi se ranije umiješala i neka od onih pogubnih ‘komisije za šund’, mada, ovo nije samo šund.
Ovo je puno legendarnije; ovo je primjer žilavosti crva koji vire ispod svakog domaćeg estradnog kamena, prava mišmaš pizza a la quattro stagioni, bolje reći pizdarija. Slika i prilika četiri loša estradna godišnja doba u kojima pjevajući živimo godinama, a nikako da se vrijeme okrene, ili da se krene, ili bilo što samo ne ovo…
