Bespućima autorskih prava

“Autorska prava su nepovrediva” viču jedni. “Ne prodajte muda pod bubrege” viču drugi.

U povijesti popularne muzike bilo je svakakvih zamršenih slučajeva krađe tuđih ideja, prava i rada. Rješavali su se kojekako, a ovaj kratki pregled sugerira da se autorska prava svakako trebaju poštivati, no o sustavu kontrole autorskih prava svakako treba otvoriti javnu raspravu, prije nego što se donese neki nepravedan ili neprovediv zakon. Nadolazeći zakonski prijedlozi, odnosno sporazumi kao što su SOPA, PIPA i ACTA, uzburkali su javnost zbog svojih iznimno rigidnih odredbi koje su obrazložene ‘čuvanjem autorskih prava’. Dakle, autorska prava treba čuvati na način da se uči na greškama iz prošlosti, odnosno kao i u svakom zakonu treba minimalizirati ‘hvatanje krivina’. U svrhu otvaranja rasprave o autorskim pravima ovo su neki od primjera iz prošlosti kada su se pravo i pravda prilično mimoilazili: 1. “The Last Time”
S kim početi nego sa Stonesima. Inicijalno je to bio bend koji je gotovo isključivo izvodio pjesme afroameričkih autora, no na poticaj tadašnjeg menadžera Andrewa Looga Oldhama Jagger i Richards počeli su stvarati autorske pjesme. Prvi pokušaj zvao se “The Last Time” i bio je veliki hit. No, je li to bila autorska pjesma? Refren jaaaako podsjeća na stari crnački napjev “This May Be The Last Time” koji su u aranžiranom obliku proslavili The Staple Singers (između ostalih). Bez obzira na to, u kućici na formularu gdje treba pisati ‘autor pjesme’ potpisani su samo Jagger i Richards.Cijela storija ima još akcent u tome što u to doba brojni Afroamerikanci u vlastitoj zemlji nisu mogli ostvariti temeljna ljudska, a nekmoli autorska prava. Poučni nastavak zbio se tridesetak godina poslije: 1997., na melodijskom fragmentu teme iz pjesme “The Last Time” (koju u novoj varijanti izvode gudači) nastao je veliki hit za grupu The Verve “Bittersweet Symphony“. Pjevač grupe Richard Ashcroft potpisan je kao autor riječi, a pravnom akcijom svojevremeni menadžer Stonesa Allan Klein izborio se da kao autori budu navedeni Jagger i Richards. Bez obzira na to što je korišten samo fragment pjesme, što je po ugođaju, pa i tempu to druga pjesma, grupa The Verve od uspjeha “Bittersweet Symphony” imala je ravno nula funti, a vickasti engleski novinari tada su “Bittersweet Symphony” nazvali ‘najboljom pjesmom koju su u zadnjih 20 godina napisali Jagger i Richards’. Mick i Keith iste su godine imali hit “Anybody Seen My Baby?” i malo sreće da su u zadnji čas primijetili da refren sliči na “Constant Craving” kanadske pjevačice k.d. lang, pa je k.d. ni kriva ni dužna završila kao koautor spomenutog hita. Prisilno koautorstvo se, doduše sa zadrškom, zbilo i u slučaju Marianne Faithfull. Čuvši vijest o smrti Briana Jonesa, tadašnja Jaggerova cura Marianne nagutala se lijekova i opijata, spasivši se u zadnji čas intervencijom liječnika. Iskustvo je opisala u stihovima ovjekovječenim u pjesmi Stonesa “Sister Morphine“, a supotpis kao koautor pjesme dobila je tek nekoliko dekada poslije. Bivši Stonesi Bill Wyman i Mick Taylor također su svojevremeno imali prigovore da im koautorstvo nije priznato u određenim pjesmama. Wyman tako tvrdi kako posjeduje videosnimku na kojoj Richards govori: “‘Jumpin’ Jack Flash?‘ To je Billova pjesma.”, a također je poznata anegdota o tome kako je Wymanovo izrugivanje nekoj skladbi potaklo Jaggera i Richardsa na ključne ideje oko uređivanja ritma u “Paint It Black“. Niti u jednom slučaju Wyman nije (su)potpisan. Taylor je pak bio uključen u stvaranje pjesama Stonesa početkom ’70-ih kada je Richards bio nefunkcionalan – najvjerojatnije je Taylorova uloga u pjesmama “Sway“, “Moonlight Mile” i “Time Waits For No One” veća od puke sviračke – no sudski bitnih dokaza ili manjka ili se to pitanje džentlmenski više ne poteže. Wyman se može zadovoljiti činjenicom da je Rolling Stone s komercijalno najuspješnijom solo karijerom, najviše zahvaljujući singlu “Si si je suis un rock star”, a Taylor titulom ‘svirački najkompetentniji član Rolling Stonesa svih vremena’.

2. John Fogerty – “Old Man down The Road”
Dakle, Jagger i Richards ‘posuđivali’ su od drugih. A što kad izvođač ‘posudi’ sam od sebe, ali nije vlasnik izdavačkih prava? Upravo to dogodilo se Johnu Fogertyu s pjesmom “The Old Man Down The Road”. Sredinom ’80-ih bio je to veliki hit, a i danas se rado izvodi. Problem je izbio kad se javio Saul Zaentz, inače vlasnik kataloga pjesama Fogertyeve bivše grupe Creedence Clearwater Revival. Zaentz je tvrdio da refren pjesme podsjeća na stvar Creedencea “Run Through The Jungle” (na koju polaže pravo), a Fogerty je na sudu uspio dokazati da je riječ o sasvim drugoj kompoziciji. Da je u pozadini prije svega osobni konflikt Zaentza i Fogertya, svjedoči pjesma naslova “Zanz Kant Danz”, koja se pojavila kao i “The Old Man Down The Road” na Fogertyevom albumu “Centerfield” i za koju je Zaentz također tužio Fogertya zbog uvrede i dobio spor – pjesma se morala preimenovati u “Vanz Kant Danz”.

3. Chuck Berry
“Ako rock’n’roll treba imati neko drugo ime, onda je to Chuck Berry” svojevremeno je tvrdio John Lennon. Možda mu treba vjerovati. Na Berryevim riffovima i pjesmama mnogi su imali hitove. Lennona je Berry optužio da je pjesma “Come Together” previše slična Berryevoj “You Can’t Catch Me“.

Spor je završen 1974. tako što je Lennon na svom sljedećem albumu morao snimiti tri Berryeve pjesme, uključujući i “You Can’t Catch Me”.

Berryu to nije prvo sudovanje: još je početkom ’60-ih preko svojih advokata zahtijevao da ga The Beach Boysi potpišu kao koautora pjesme “Surfin’ USA” jer je dotična stvar previše ličila na Berryevu “Sweet Little Sixteen“. No, je li “Sweet Little Sixteen” doista samo Berryeva pjesma?

U svom pratećem bendu Berry je imao klavirista Johnniea Johnsona, koji je, prema priznanjima uključenih u proces stvaranja, pomagao Berryu u stvaranju aranžmana za pjesme. Johnson je bio uvjeren da je kreiranje muzike za Berryeve riječi samo po sebi razumljivo aranžiranje. Jesu li to bili samo aranžmani ili kreiranje melodijskih linija i ostalih bitnih sastojaka koji su te pjesme činili tako dobrima, ostaje upitno. Nakon što je Johnsona izbacio iz svog benda, Berry više nije imao nekih većih hitova ili pamtljivijih pjesama i svoj muzički život bazirao je na koncertiranju.

S druge strane, neki muzičari, kao što je Keith Richards, tvrde da se većina Berryevih gitarističkih riffova može odsvirati na klaviru i da i u tom slučaju zvuči dobro, te sumnjaju kako su ti riffovi prvotno tako i nastali.

Za razliku od Berrya koji je dobro naplatio svoj rad, Johnson je tijekom života imao problema s alkoholom, proživio je život mnogo manje blještavo od svog nekadašnjeg šefa, neko vrijeme je radio kao vozač autobusa (vozač autobusa koji pije – uzbudljivo!), da bi krajem ’80-ih, između ostalih i zaslugom Keitha Richardsa, opet bio u prilici živjeti od onoga što najbolje zna. Johnson je pod stare dane tužio Berrya za nenaplaćena autorska prava pjesama, no sud je odbio tužbu “jer je prošlo previše vremena”. Johnson je preminuo 2005., a kao najveći spomen na Johnniea ostao je klasik “Johnnie B. Goode“, posveta talentiranom, no problematičnom i u pravnim vodama definitivno slabije snalažljivom muzičaru.

4. “Whiter Shade of Pale”
Previše vremena je relativna stvar, pa je tako gotovo 40 godina nakon objavljivanja pjesme grupe Procol Harum orguljaš Matthew Fisher na sudu uspio dokazati da bi i on trebao biti potpisan kao koautor spomenute pjesme.

Dakle, 1967. grupa Procol Harum imala je ‘hitčinu’ koja je obilježila njihovu karijeru, a kao autori prvotno su bili potpisani pjevač Gary Brooker i tekstopisac Keith Reid. Orguljaški solo djelo je njenog člana Matthewa Fishera. Pažljivije uho u toj će pjesmi primijetiti utjecaje soul hita “When The Man Loves A Woman“, kao i melodijske linije nekoliko Bachovih kompozicija. Nadležni engleski sud procijenio je da protok vremena ne povređuje Fisherovo pravo da tuži bivše drugare te je odredio da se novci od tantijema dijele na tri dijela.

Pjevač Gary Brooker do dana se današnjeg čudi kako Fisher nije pokrenuo ranije to pitanje, no sudovi donose odluke – upravo takve. Ono što posebno bode oči u cijeloj priči jest da se Fisher domogao svog ‘kolača’ za jednu jedinu pjesmu za koju se sudio, dok se siroti Johnson nije uspio izboriti niti za jednu od desetaka Berryevih pjesama u kojima je imao ‘aranžersku’ ulogu.

Kad već spominjem klasične kompozitore, niti oni nisu imuni na autorske ‘posudbe’. Prethodno izmijenivši samo originalni tonalitet, narodni napjev, u Hrvatskoj poznat kao “Miš mi je polje popasel”, iskoristio je Bedrich Smetana u svojoj antologijskoj “Vltavi”, iz ciklusa koji se zove “Moja domovina”. Raznorazni raspikuće i kockari među muzičarima rado su zalazili u birtije i tamo slušali svašta, a možda i preuzeli svašta. Recimo, Mozart se volio dobro proveseliti, i tko zna što je na putu do kavane i natrag njegovo uho ‘pokupilo’ (od svih njegovih djela najviše “Čarobna frula” miriši na takve utjecaje). Osim toga, prvu Brahmsovu simfoniju zovu “Deseta Beethovenova” jer ima motiv sličan “Odi radosti”.

U bližoj povijesti pop-glazbe za uši Gorana Bregovića svašta se znalo zalijepiti, pa tako i “Rock’n’Roll Music” poznate tužibabe Chucka Berrya u “Ne spavaj, mala moja, muzika dok svira”, a i “Đurđevdan” (između ostalih) je Bregi donio fine novce. Ako vidite Roma da vas žica nekoliko kuna, to je zato što pripadnicima dotične manjine još nisu sjele tantijeme od službeno ili neslužbeno pokradenih pjesama koje su dio kulturne baštine tog, u pravilu raspjevanog, naroda.

Bregović i njegove nestašne ‘posudbe’ tek su početak ogromnog broja slučajeva manje ili više očitih prisvajanja tuđih ideja i prodavanja kao svojih. Po svom obujmu to bi bila tema za knjigu. Ono što je pitanje za zakonodavce, koliko smisla ima pravno goniti ili zatvarati ljude koji nemaju ni za advokata zbog ilegalnog skidanja muzike, kada u isto vrijeme postoje muzičari koji na dvojbenom autorstvu grade ili su gradili čitave karijere kao ‘ugledni hitmejkeri’.

Zaključak:
Bog je stvorio pravila, a vrag je smislio advokate. Autorska prava trebaju se čuvati i urediti zakonima i propisima, i naravno, valja odijeliti slobodu razmjena ideja od zlouporabe zaštite autorskih prava. Iz ovih, doduše izoliranih slučajeva, dojam je da o čuvanju autorskih prava najviše pričaju oni koji su prethodno imali kakvo uspješno ‘marifetlučenje’ s istima.

Također, sustav regulacije autorskih prava valja odrediti da bude na dobrobit i autorima i korisnicima, a ne da jedni budu robovi drugih. Činjenica jest da je kod autorskih prava najveći problem dijagnostike povrede prava, no to određene glave ne sprečava da mašu kaznama za njihovo kršenje. Paradoksalno je da filmska industrija bazirana u Hollywoodu sada najviše vrišti za autorska prava, a zaboravljaju da su upravo tamo nastala krajem 19. stoljeća jer tada na snazi Edisonov restriktivni i vrlo skupi patent za kinetoskop (preteču kinematografa) nije uključivao Kaliforniju…

Očito, došli smo u vrijeme kada svaki umjetnik koji drži do sebe mora imati advokata. Ili će se umjetnošću moći baviti i od nje živjeti samo pravnici…