Intervju s Borisom Mladenovićem, liderom grupe Jarboli, napravljen je povodom izlaska njihova posljednjeg studijskog albuma “Buđanje proleća“. Beogradski sastav Jarboli iza sebe ima zavidnu karijeru u muzičko-materijalnom ali i u stažnom pogledu. Osim po glazbi, zanimljivi su i po tome što svaki od članova svoju kreativnost iskazuje i kroz bar još jedan umjetnički pravac.
Sebe smatraju izrazitim rockerima, ali priznaju da se često vole izražavati i kroz hard rock, new wawe, psihodelični rock pa čak i pop. Iako iza sebe imaju dosta snimljenog materijala, smatraju da su na našim prostorima još uvijek velika nepoznanica. 
Svoje glazbeno vokalne ideje voljeli bi podijeliti i s hrvatskom publikom te obećavaju da će to i učiniti prvom ozbiljnijom prilikom. U svrhu toga i što boljeg upoznavanja istih donosimo vam intervju s ovim simpatičnim i u Srbiji iznimno popularnim urbanim tekstopiscem, producentom, slikarom…
Ovo ljeto, izdali ste novi album “Buđanje proleća”. Kako ste zadovoljni njegovim prijemom kod publike?
Album je izašao krajem proljeća. Tempirali smo proljeće zbog naziva albuma, ali je došlo, kao i obično, do nekakvih kašnjenja, pa se izdanje pojavilo pred ljeto. Ljeto je relativno loše vrijeme za objavljivanje albuma. Tako bar tvrde ‘ljudi iz posla’. Izvjesna doza aljkavosti i antiposlovnog ponašanja je karakteristična za Jarbole, pa se i ovo izdanje nekako smotano pojavilo. Pored toga, snimanje albuma je dugo trajalo, najveći dio pjesama publika je već unaprijed znala s koncerata, tako da je prijem albuma otpočeo mnogo prije nego što je objavljen. A taj prijem je dosta dobar. S druge strane, kada bismo se bavili samo brojkama, tiražima i statistikama, ispalo bi da i nije tako dobar. Ali to sve zavisi od toga kako promatrate stvari.
Da li možda znate kako je na njega reagirao hrvatski dio vaše publike?
Jedina reakcija koju smo primili iz Hrvatske, do pojavljivanja recenzije na muzika.hr, bio je kratki komentar na naše izdanje u magazinu Klik, ali se tu više brinulo o duhovitosti komentara, nego o muzici. Ja nisam baš siguran koliko je informacija o Jarbolima stiglo do Hrvatske. Jednom smo svirali u Zagrebu, prije 6 godina. I to je bilo to. Čini mi se da osobno poznajem sve ljude u Hrvatskoj koje zanimaju Jarboli.
Slovite kao iznimno popularan bend među studentskom populacijom, zašto ste se orijentirali baš na tu grupu ljudi?
Prije bih rekao da su se oni orijentirali na nas, nego mi na njih. Nismo nikad svjesno određivali ciljnu skupinu kojoj se obraćamo. To rade marketing firme, a ne rock and roll grupe. Najprije će biti da sadržaj naših pjesama najbolje osjeća i razumije baš ta populacija. Uopće uzevši, to bi bili neki mladi, a misleći ljudi.
Ne mogu se oteti dojmu da bi radije svirali u dva ili tri manja kluba, nego napravili jedan veći koncert. Možete mi reći zašto je to tako? Zašto prednost dajete manjim, intimnijim klubovima?
Dojam ti je ispravan. Meni mali klub pruža najpotpuniji doživljaj rock and roll koncerta. Svejedno da li sviram ili slušam. To ne znači da je mali klub po pravilu neko bolje, ispravnije mjesto za koncert od, recimo, sportske dvorane. Veliki prostori imaju drugačiji karakter od malih. Drugačiji je osjećaj, drugačije se mora svirati. Dobar sastav mora vladati objema scenama. Ja više volim male scene jer ostavljaju više prostora za nepredviđene događaje. Sve se događa intenzivnije i brže, to je uzbudljivo. Jarboli su svoje najbolje koncerte imali u prostorima za tristo ljudi.
Često vas znaju uspoređivati sa VIS Idoli, pa koja je to onda spona koja povezuje vas i Idole?
Često su ta povezivanja, čak i kad su točna, pomalo nezgrapna i nezahvalna. Često nas uspoređuju s Idolima samo zato što smo simpatični momci s gitarama i sviramo neki malo politizirani i intelektualizirani rock. Ono što su Idoli i još neke grupe jugoslavenskog Novog vala imale, i što je tu najvažnije, je jedna izvanredna aktualnost na globalnom nivou uz jako izražen autentičan, lokalni karakter. Odgovara mi kad nas u tom smislu povezuju s lokalnom rock and roll tradicijom.
Što za vas znači ili je značio radio B92?
Radio B92 je za Jarbole prvi, sad već bivši, izdavač i prva radio stanica koja se ozbiljno zainteresiralala za našu muziku. Za mene kao pojedinca B92 je jedna važna osobna epizoda, i epizoda iz novije povijesti Beograda. U tu epizodu se računa i sjena tog radija koja se danas emitira pod istim imenom, ali i činjenica da je svojevremeno i dugo vremena taj radio bio skoro jedina javna institucija koja je primjećivala i podržavala neke stvari kojima smo se bavili, ne samo kada je muzika u pitanju. Tu se govori o vremenu od prije desetak, pa i malo više godina. Vremenom se sve to mijenjalo i na kraju promijenilo. Sad je B92 nešto sasvim drugo. Neka tamo firma.
Obzirom da sam na više mjesta naišao na različitu klasifikaciju vašeg glazbenog izričaja, pa se tu našlo od popa do nekog post punka. Kamo biste vi svrstali zvuk vaše glazbe?
Pa, najradije nigdje. Za mene je to rock. A rock je veoma širok i bogat. Ja volim uživati u toj širini. Onda tu ima i hard rocka, Novog vala, psihodeličnog rocka i koječega drugog. Uske žanrovske klasifikacije su opasne i sputavaju. A svjesniji će primjetiti da nam ih tzv. tranzicija sve više nameće.
Imate li vi nekih osobnih glazbenih idola, naših ili stranih, koji su na ovaj ili onaj način utjecali na vas i vašu muziku?
Uzora ima. Idoli su pomalo problematična kategorija. A ti uzori su baš raznovrsni. Na moje viđenje i stvaranje muzike često utječu autori koji su žanrovski dosta udaljeni od zvuka moje grupe. Na primer Kraftwerk su jedan od takvih uzora. Muzika je imala u nekom periodu odrastanja vrlo jak utjecaj na moj život. Sve te ploče za koje smatram da su me u nekoj mjeri formirale doživljavam kao utjecaje mada tu ima i muzike koja se u Jarbolima ne čuje.
Znam da se osim glazbom pojedini članovi benda bave i drugim umjetničkim pravcima, poput slikanja i pisanja. Kako uspijete sve to uskladiti i da li ponekad dođe do konflikata između članova unutar grupe?
Članovi Jarbola su svestrani ljudi. Bavili smo se svim i svačim. To je zapravo dobro za grupu. To nam je omogućilo da sad budemo u stanju sami se pobrinuti o svim vidovima produkcije koji su nam potrebni, od tiskanih materijala do video spotova. Usklađivanje može biti komplicirano, ali ništa što normalni ljudi ne mogu riješiti. A što se konflikata tiče, nema ih već jako dugo vremena. Mi sviramo u istoj postavi već petnaest godina i suviše se dobro znamo da bi tu sad bilo nekih ozbiljnijih nesporazuma.
Možete mi ispričati koji su još ostali muzički projekti na kojima rade pojedini članovi benda?
Najozbiljniji projekt ima Sonja koja će uskoro postati doktor klavira u Njemačkoj. Zatim idemo Nemanja i ja. Obojica smo u Neočekivanoj sili koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar, Nemanja još svira u grupama Lira Vega i Tussilago, a ja u Dvojcu bez kormilara. Daniel je u slobodno vrijeme šansonjer i projektira neke elektrane, a Žolt samo uči mlade crtanju i slikanju.
Za kraj. Da li Jarbole možemo uskoro očekivati u Hrvatskoj?
Volio bih to. Probat ćemo.
