Početkom veljače u prodaji će se naći hrvatsko izdanje autobiografije jednog od stupova rock glazbe – “Neil Young: San jednog hipija“.
Iza Younga je četrdeset godina karijere u kojoj je objavio 44 albuma te postao inspiracija generacijama ljubitelja glazbe. U autobiografiji sam je ispričao svoju priču od samih početaka, a izdavač Menart pobrinuo se da bestseler po New York Timesu, Los Angeles Timesu i USA Todayu dobije i hrvatski prijevod.
Za prijevod su zaslužni Lada Furlan Zaborac i Elvis Šimunic, a urednik hrvatskog izdanja je Denis Leskovar.
U drugom poglavlju knjige Neil Young kratko nas upoznaje sa svojim porocima, otkriva koje i čije pjesme i albume voli, zašto svira s bendom Crazy Horse i daje obećanje da ćemo jednoga dana na policama trgovina vidjeti album “Crazy Horse: The Early Daze” koji o bendu ‘priča priču koje nijedne druge pjesme ne pričaju’.
“Drugo poglavlje
Kalifornija, 2011.
Ne mislim da je to jako važno, ali nedavno sam prestao pušiti i piti.
Ovako čist nisam bio od svoje osamnaeste godine. Najvažnije pitanje koje mi se sada nameće je hoću li u tom stanju moći pisati pjesme. Dosad nikada nisam, i to sve predstavlja velik dio mog života. Naravno, šezdeset i osam mi je godina, tako da stvaranje glazbe možda i neće ići glatko kao nekad, ali u drugu ruku, evo me ovdje, već pišem ovu knjigu. Javit ću vam što će dalje biti. Vidjet ćemo.
Liječnik mi je rekao da bi bilo dobro da prestanem pušiti travu zato što vidi naznake neke tvorevine koja mi se razvija u mozgu, i ja ga slušam. Otac mi je bio odličan pisac i zbog demencije je izgubio moć spoznaje kad mu je bilo negdje oko sedamdeset i pet, tako da sam oprezan zbog toga. Kada sam prestao pušiti travu, prekinuo sam također i s pićem, zato što nikada nisam istovremeno prekinuo s obje stvari i pomislio sam kako bi bilo lijepo iznova upoznati samoga sebe. Jako me se dojmio primjer moje kćeri koja je prestala piti prije nekoliko godina i tako cijeloj obitelji postala uzor. Obožavam život koji imam sa svojom suprugom Pegi i djecom i želim ga što duže živjeti, a da pritom nikome ne budem na teret.
Iako već neko vrijeme nisam napravio nijednu novu pjesmu, evo nekoliko pjesama koje mi mnogo znače i koje su možda i oblikovale moj kantautorski rad: obožavam ploču “Crazy Mama” J.J. Calea. Ta pjesma je istinita, jednostavna i izravna, a izvedena je na vrlo jednostavan način. Način na koji J.J. svira gitaru snažno je utjecao na mene. Njegov osjećaj za sviranje je neopisiv. Ta me pjesma zapanjuje. “Like a Rolling Stone” Boba Dylana jednako je svježa danas kao i prvi put kad sam je čuo – još se uvijek sjećam tog popodneva u Torontu. Promijenila mi je život. Poezija, stav i atmosfera te pjesme dio su same moje biti. Potpuno me obuzela.
Uvijek ću voljeti način na koji zvuči “Be My Baby” grupe The Ronettes. Njezin mi se zvuk urezao u dušu. Ronnie je tako dobro pjeva. Taj groove, predivni zvonki prateći vokali, sama pjesma: sve je posebno. Phil Spector je genij. Jack Nitzsche je genij. “Evergreen” Roya Orbisona jedan je od najdivnijih osjećaja ikad zabilježenih na snimcima. Još uvijek čujem Royev glas i osjećam ljubav svoje ondašnje djevojke. “Four Strong Winds” dua Ian & Sylvia pjesma je koja me uvijek dirne. Zauzima posebno mjesto u mojem srcu. Puna je osjećaja. Obožavam preriju, Kanadu, svoj život Kanađanina. Obožavam također i skladati pjesme, tako da znam da ću to jednoga dana ponovno raditi.
Razmišljam također i o bendu Crazy Horse. Za mene su oni prijevozno sredstvo do kozmičkih predjela koje ne mogu doseći ni s kim drugim. Neki me ljudi pitaju zašto sviram s njima. Kažu mi “Zašto sviraš s Crazy Horse? Oni ne znaju svirati.” Odgovor donosi vjetar. S njima putujem na razna mjesta. Pegi je upravo snimila “I Don’t Want to Talk About It”, pjesmu koju je napisao Danny Whitten, prvotni gitarist i pjevač Crazy Horsea čiji se potpis osjeća na čitavom albumu “The Early Daze”, kolekciji pjesama sa samih početaka benda Crazy Horse na kojoj radim u posljednje vrijeme. Danny je bio jednako dobar umjetnik kao i ja, ali je umro od prevelike doze heroina početkom sedamdesetih. Užasno se rastužim svaki puta kada čujem Pegi kako pjeva tu pjesmu. Ona je predivno izvodi, slama mi srce svojim fraziranjem. Odlično je pjeva. Shvaćate da tu imam nedovršenog posla, moram se obračunati s Dannyem.
Već nekoliko mjeseci radim na albumu Crazy Horse “The Early Daze”, prikupljam neobjavljene snimke koje o bendu pričaju priču koju nijedne druge pjesme ne pričaju. Crazy Horse, grupa nastala početkom 1969., u kojoj smo bili ja, Danny Whitten, Ralph Molina i Billy Talbot, još je i danas, 2011., na okupu. Obožavam raditi na albumu “The Early Daze”. Dobro se osjećam. Rekao sam Ralphieju, bubnjaru Crazy Horsea, da to radim i koliko mi je super. Sjetio se da smo snimili mnogo pjesama koje nikada nisu ugledale svjetlo dana. Sada će se to promijeniti. Samo ga moram dovršiti. Ili ga barem privesti kraju. Trebat ću dobro zasukati rukave.
Dannyeva gitara prevladava na tim ranim snimcima. Još mi uvijek nedostaje. Mogao je postati odličan glazbenik i s njim bismo doista ispisivali stranice povijesti. Žalim za nekim stvarima, ali ovaj će ih album ispraviti. Nakon Dannyeva odlaska bio sam potpuno shrvan, ali sam 1973. istovremeno odrađivao turneju za album “Time Fades Away”, zajedno s Jackom Nitzscheom, Kennyem Buttreyem, Timom Drummondom i Benom Keithom. Turneja se nastavila. Danny je trebao svirati u tom bendu. Od svih njih danas smo tu samo Tim i ja.
Da se vratim na Horseovce. Godine 1974., nakon Dannyeve smrti, Poncho Sampedro me upoznao s Billyem Talbotom, našim basistom, i ponovno smo se okupili u bendu Crazy Horse. Poncho je svirao gitaru. Bio je to drugi bend, odličan na drugačiji način. Poncho nije pokušavao svirati tuđe dionice, što mu ide u korist. Svirao je kao Poncho. Bio je to doista dobar pristup koji nam je omogućio da ostanemo dosljedni, saberemo se i krenemo dalje. Tako je i bilo, uslijedili su albumi “Zuma”, “American Stars ‘n Bars” i “Rust Never Sleeps”. Mi smo odličan bend uživo i svirati s Crazy Horse za mene je osjećaj koji nadilazi sve drugo. Da barem imam nekoliko novih pjesama… trebaju mi nove pjesme da to ponovno osjetim.
Prepravljanje starih pjesama baš i ne pali. Treba mi svježa krv. To Horseovcima treba. I zato imam plan: Crazy Horse u Bijeloj kući. Skupit ćemo se na mom ranču u velikoj Bijeloj kući, prostranom bungalovu izgrađenom od drveta sekvoja, u stilu rančerskih kuća, bijelo obojanom, smještenom u šumi sekvoja pored rječice Corte Madera. Ona je središnje mjesto svih glazbenih aktivnosti na ranču otkad sam godine 1972. kupio taj dio imanja. (Nemojte je zamijeniti s malom Bijelom kućom, malom zdanju za zaposlenike na starom ranču, u kojem danas odsjedaju gosti koji rade na svojim glazbenim projektima.) Plan je sljedeći: smjestiti se onamo i snimati, imati svu opremu spremnu za snimanje tijekom jedne godine, sve dok ne snimimo odličan album. Samo ćemo svirati i dopustiti muzi da nas ponovno obuzme. Nježno. Nećemo je tražiti. Nećemo raditi. Nećemo pokušavati. Samo ćemo dopustiti energiji da se vrati i nećemo biti pohlepni. Bit ćemo spremni. To bi trebalo poslužiti i kao test moje trezvenosti.
Želio bih upotrijebiti našu staru lampašku konzolu za snimanje koji zovemo Green Board (za mene je to najbolji miks pult ikada napravljen) i snimiti osam kanala na magnetofonsku traku od dva inča kako bismo dobili što je moguće masniji analogni zvuk. Green Board ispunjen je poviješću. Na njemu su The Beach Boys snimili album “Pet Sounds” i pjesmu “Heroes and Villains”, grupa Cream snimila je album “Disraeli Gears”, njime je snimljen Monterey pop festival, a Green Board koristio je i Wilson Pickett. Uz nju ćemo koristiti i digitalnu Pro Tools konzolu samo kako bismo imali moderan alat za popravljanje pogrešaka, ali želim dobiti starinski, lampaški zvuk. Obožavam lampe, kemijske reakcije i djelovanje plina u njima koji stvaraju zvuk. Mislim da će to biti zabavno i da će upaliti, i danas ću započeti s time. Bit ćete obaviješteni.
Želim taj album Crazy Horsea objaviti kao prvo PureToneovo izdanje. To bi bilo jako cool. Znate, ljudi danas glazbu doživljavaju na potpuno drugačiji način nego prije. Glazba više ne zauzima jednak dio kulture. Mislim da je jedan od većih razloga za to kvaliteta zvuka, zato se njome želim pozabaviti kroz PureTone kompaniju. Nije problem u glazbi. Problem je u zvuku.”
