Zapravo precizniji naslov bi bio ‘kovači svojih vinila’, no, krenimo redom. Mislili ste da je s vinilima gotovo? Prevarili ste se kao i toliko puta do sada.
Da sad ne ulazimo u tehničku raspravu zašto svatko tko sluša glazbu i
drži do sluha sluša (i drži) vinile, jer je i flac debelo inferioran, a
mp3 niti ne računamo pod ozbiljno (Marka Perkovića Thompsona nikako). Pa
niti iTunes koji vam, mada platite, dozvoljavaju download u samo
320Kbps kvaliteti. Prijevara, ali dobrovoljna.
Mona Lisa s bombonijere
Ne morate imati bogznakakvu opremu (mada dao Bog da imate) ali i onda vam je jasno da soundstage, presence i ‘slika’ zvuka vinila djeluje poput fatamorgane, i to lijepe, spram tupog i deficitarnog zvuka CD-a. Najkraće. razlika vam je otprilike kao da gledate Mona Lisu uživo ili na reprodukciji bombonijere. O pravim, velikim omotima ‘ploča’ i inferiornim CD verzijama ‘ko s fotokopirke’ da i ne govorimo.
Kad sam prije par godina nabavio neka odlično uščuvana prva mono izdanja Boba Dylana i The Beatlesa, ili Chucka Berrya i Hendrixa, nakon debelih i uzastopnih usporednih usporedbi s CD-ima i postalo mi je jasno da možda baš sada prvi put čujem kako to stvarno zvuči. Jer kao mali sam imao neki šugavi gramofon, a niti sluh i iskustvo još nisu još bili tu.
Čini se da je ljudska vrsta pred 50 i više godina ‘slušala najbolje’ (tko je mogao), a onda su nam uvalili digitaliju, olakšali prijenos i krađe, ali je dobar zvuk koji daje vaš drug gramofon nepovratno nestao. Čak i danas, bez obzira na digitalno porijeklo zvuka, novi vinili zvuče bolje od CD-a; dobar primjer dao je mix maher, snimatelj i inženjer zvuka Bob Ludwig govoreći o radu na zadnjem albumu Wilca na vinilu i CD-u.
Sigurno ove godine
U SAD-u zadnje dvije godine porast prodaje vinila je cca. 800 posto, ali i kod nas se kreće na bolje; lani su vinile dobili Vava, Kawasaki 3p, Majke, Hladno pivo, a Croatia Records reizdala je rock antologiju na vinilima, od prvih albuma Grupe 220, Yu grupe i Pekinške patke nadalje. Kasnije u godini vinil zadnjeg albuma “Možda dogodine” dobilo je Prljavo kazalište, a crnom plastikom može se pohvaliti i Neno Belan s “Rijekom snova”.
Ne možda nego sigurno ove godine povratak rock vinila kod nas poveli su Voodoo Lizards promocijom u Rockmarku, gdje su pokazali vinilnu polovicu (jer i to postoji osim svinjske) svog legendarnog albuma, a drugu stranu podijelili su s postavom Toronto Drug Bust.
Luka Belani i Zack Dust
Možda ove godine dobijemo i cjelovitu verziju legendarnog LP-a kojeg su Voodoo Lizards snimili pred par godina s Jimmyem Ripom i Bernardom Fowlerom, te se potom suludo raspali pod utjecajem dječjih bolesti, nakon milijun klikova na YouTube koje su komotno mogli pretvoriti u inozemnu karijeru, nakon brojnih svirki vani.
No, dobili smo u međuvremenu i odličan samostalni CD Zacka Dusta (pjevača Voodoo Lizardsa, a upravo snima novi album), koji uz beskrajno talentiranog Luku Belanija (jeste li bili na izvrsnom koncertu u KSET-u pred dva tjedna, gdje je prije njega nastupila Irena Žilić, novo domaće kantautorsko ime?) predstavlja dokaz da i Hrvati mogu autohtono misliti (i pjevati) na engleskom jeziku. Samo ih onda Englezi (a i Nijemci, Belgijanci i ostali) vole više nego Hrvati, koji ionako ne znaju što zapravo vole od glazbe.
Hvala tebi vinile
Dojmljiv vinilni udar tek predstoji za dva tjedna; Let3 novi album “Kurcem do vjere/Hvala tebi Kriste” objavljuju samo na vinilu, s čijom kupnjom dobivate i kod za besplatni digitalni download, dok CD odlazi u povijest. I treba, niti dobro zvuči a samo vam na skladištu stoji.
Ako ste mislili da samo rock kod nas ima smisla na vinilu opet ste se prevarili. Svašta sam mislio i pisao o Miši Kovaču, i još uvijek mislim svašta, ali epizoda od prije dva mjeseca bitno mi je pobrkala ‘mišljenje’. Naime, Mišo je od mog kolege otkupio pedesetak svojih vinila iz šezdesetih i sedamdesetih godina i pritom se s njim zadržao u duljem vezanom razgovoru.
Kojom prilikom je demonstrirao zavidno vladanje sjećanjem i podatcima o svakom pojedinom singleu, postavi muzičara koja ga je snimila, autorima aranžmana i svim onim detaljima koje svaki pravi diskofil mora znati i u tri u noći.
Mišo, digni dva vinila
Nimalo ne pušim onu priču da Mišo ‘digne ruke u zrak a svi pjevaju’, bilo je tu svašta unatrag dvadesetak godina, ja bih radije da sad digne neka dva vinila u zrak i kaže što misli. Jer nije to bez vraga, domaća estrada pred 40 i kusur godina zvučala je neusporedivo bolje od ovog današnjeg huljićevskog jada i bijede.
Slučajno sam preklani u Malom ratu kod Omiša s prijateljem na popodnevnom hladnom pivu sjeo na terasu u kafiću na samom žalu, oko četiri popodne, a iznutra je u po bijela dana s nehumano odfrljenog razglasa grmio Mišo Kovač iz sedamdesetih.
Orio se repertoar kultnih ranih singlova “Na tvojoj ruci prsten”, “Proplakat će zora” i ostalih. Budući ih nisam dugo, a pogotovo ne tako glasno i jasno slušao, pogodio me svirački intenzitet i zaista sam pomislio “Jebote pa zabavna glazba je nekada kod nas imala muda“. Svirka do jaja, otprilike isti zvuk kao s ranih infantilnih singlova Bijelog dugmeta “Top”, “Pekar” i ostalih.
Nemoj da bacaš vinilne ploče, to je hit godine
Znači, ako i Mišo sluša vinile, tu dileme (kod nas) više ne smije biti; nemoj da bacaš vinilne ploče s vrha svoje zgrade, pogodit ćeš aute a možda i autore.
U tom smislu podsjećanja na bolju prošlost domaće estrade dočekao sam i jučerašnju vijest o skorom duetu Arsena Dedića i Miše Kovača. Dvoje ljudi sa sasvim različitih glazbenih strana, a baš to, i nagomilana povijest dakako, moglo bi dati safta novoj Arsenovoj pjesmi “Mi smo lišće s iste grane”.
Kladim se na neviđeno i nečujno da će duet Miše i Arsena zasigurno biti hit godine, nešto kao domaći pandan suradnji Michaela Jacksona i Paula McCartneya. Dva Šibenčanina koji su toliko različiti da ih ni isti gradovi ne spajaju, ni Zagreb ni Šibenik, ali ‘guraju’ pedesetak godina, Arsen i duže i bolje. Dapače, draga mi je priča iz vremena postanka domaće glazbene scene kada je Arsenu i mama kao (jako) mladom govorila da bi se mogao ‘malo ugledati na Mišu’, koji je tada bio popularniji.
Srećom ju nije poslušao, ali ako to Croatia Records objavi na vinilnom singlu napravit će pun pogodak, jer obojica, kako vidimo, znaju što znače vinili. Uostalom, od domaćih izvođača upravo od Arsena imam najviše albuma, valjda četrdesetak, čitavu prokletu policu, pa bih im volio pridružiti i neki single a ne da ga hladno guram u ajpod.
Akademski kovač i akademski muzičar
Tko bi bolje od Arsena mogao pojasniti bilo što, a kamoli ne ovu suradnju i razlike među njima? Ili razlog zašto su se uopće odlučili na taj potez. “Mi smo lišće s iste grane” naviješta još jednu Arsenovu majstoriju, i bolje da se zove tako a ne “Dva prsta jedne ruke”, jer razlike među njima ipak su znatno veće.
“Mišo je moj Šibenčanin drugog žanra, ali bliskost je apsolutno neupitna, mada je on akademski kovač, a ja sam akademski muzičar (…) Napisao sam jednu pjesmu koja nosi naziv ‘Mi smo lišće s iste grane’, a u tekstu se nadovezuje ‘jednom smrkne drugom svane’…”
I na široj ravni ovo predstavlja valjani opis situacije kod nas; mnogima je na glazbenoj sceni zbog Arsena svanulo, i osobno a i čitavim žanrovima, a zbog Miše se smrklo, ali ovo je dobra prilika da se pokušaju pomiriti dva svijeta koja su bitno odredila što i kako kod nas danas slušamo i čujemo. Vinile naravno…
