Novi dolazak u Zagreb američkog eksperimentalnog benda Animal Collective oduševio je hrvatske poklonike indie glazbe, posebice publiku povećanu nakon posljednjeg albuma “Merriweather Post Pavillion“.
U povodu nastupa 24. svibnja u sklopu Žedno uho turneje u susret Terraneo festivalu, uhvatili smo netom prije ukrcavanja na avion Geologa – Briana Weitza i priupitali ga pokoju o tome kako kolektiv funkcionira, što mu znači inspiracija, a što pop… Neke odgovore ne biste očekivali.
Briane, što se radi sada?
Evo, ništa pretjerano ozbiljno jer letim odavde iz Washingtona za Englesku kroz nekoliko sati.
Što te točno kod drugih glazbenika inspirira u vlastitom stvaranju?
Au, to je teško pitanje… Puno te stvari inspirira i to ovisi od albuma do albuma i onog gdje si s raspoloženjem u tom trenutku.
Jedna stvar koju sam pročitao o tebi jest da te Kylie Minogue inspirira, što me pomalo šokiralo…
Noah je možda taj koji je najviše inspiriran popom… Ali, ako poslušaš njezine posljednje ploče kao što su “Body Language” i “Fever”, vidjet ćeš da je produkcija nevjerojatna i ako uzmeš njezine vokale zajedno s bubnjevima i pustiš ih nekom zajedno, zvučat će kao glasna elektronska buka.
Ideja je da možeš izvući agresivne i čudne zvukove i staviti ih u kontekst u kojem slušatelj to može lako probaviti zapravo je inspirativna. A s druge strane, kad smo bili djeca “Thriller” je bio najveći album na svijetu i onda i takav utjecaj moraš uzeti u obzir. To je bio naš ulazak u glazbu na velikoj razini.
Što onda misliš o Lady GaGi u tom smislu?
Moram priznati da mi nije ništa njezino zapelo za uho; nijedna melodija nije mi nešto posebna…
Kako Animal Collective radi kao kolektiv? Kako odlučujete o podjeli rada i stvarate li zajedno? Posebno je to važno što živite na različitim lokacijama, od Amerike do Portugala.
Prije smo svi živjeli u New Yorku i to je bilo u vrijeme prvih albuma, ali otkako smo i Noah i ja otišli iz New Yorka prije jedno sedam godina, otad pišemo i izmjenjujemo materijale putem e-maila. Dakle, netko od nas nešto napiše ili snimi neku dionicu i pošalje ostalima putem maila i tako komuniciramo.
Kad shvatimo da smo napravili dio posla, onda se nađemo ili u Portugalu ili u New Yorku i snimamo. Recimo, sad novi album koji radimo odlučili smo stvoriti u istoj prostoriji. Odbacili smo ideju e-maila, našli se u Baltimoreu i u jednoj garaži radili koja tri mjeseca. Netko dođe na ideju i onda razvije taj svoj dio i vidimo funkcionira li to u sviranju. U tom smislu svatko ima svoj glas u bendu i može reći je li nešto prihvatljivo ili ne.
Mnogi kažu da je uživo teško eksperimentirati sa zvukom kao što je pop, a rekao si, pop je itekako važan kao utjecaj i inspiracija Animal Collectivea. Slažeš li se da ga je teško modificirati uživo i s njime eksperimentirati ad hoc na pozornici?
Hm… Ovisi kako pristupiš izazovu. Težak je dio improvizirati sažete melodije i ritmičke promjene ni iz čega jer to je najčešće zadano. Ali, psihodelični pop ’60-ih. i ’70-ih. pokazao je da se može improvizirati. Možda je stvar da se trebaš fokusirati samo na određene segmente…. hm… U svakom je slučaju teže negoli u jazzu ili noiseu.
Stalno se vrtimo oko termina ‘pop’ i nekako ga je danas teško objasniti i definirati. Neki će reći da je to žanr, drugi će reći da je to pokret… Kako ga ti doživljavaš?
To je jedna od onih stvari koje automatski znaš kad ih čuješ i zato ne volim koristiti termine za takve koncepte koji bi možda bili slični riječi ‘čudan’. Mislim, što znači ‘čudno’? Što je ‘pop’? Jednostavno znaš kad čuješ, a znače puno toga.
Vaš posljednji album “Merriweather Post Pavillion” pokupio je fantastične kritike i doživio veliki uspjeh. Neki američki kritičari proglasili su ga jednim od albuma ovog stoljeća. Što misliš da je taj album učinilo takvim? Što je to u njegovom zvuku posebno u odnosu na prethodnike?
Mislim da su naši glazbeni utjecaji jako oblikovali taj zvuk. Recimo, svi volimo techno i dance glazbu što je očito na ovom albumu. Ideja je bila izbjegavati gitaru i osloniti se na elektroniku kako bi zvučao kao pop-dance album gdje možeš pratiti lakše nekakvu melodijsku liniju i njezin ritam, kao i kod Kylie. Što se kritike tiče, mislim da je teško komentirati nešto što si sam stvorio, čemu si toliko blizak da ne ispadneš subjektivan. Uostalom, stoljeće nije ni približno gotovo (smijeh). Ali vjerujem da će biti jako dobre glazbe do kraja stoljeća.
Zašto izostavljanje gitare? Nije li to malo smjelo…?
Albumi “Feels” i “Sung Tongs” imali su jako izražene, žestoke gitare, pa smo odlučili malo to promijeniti i već smo se toga zasitili na “Strawberry Jam” gdje smatramo da je gitara bila već isprana i zamorna. Na potonjoj ploči pokušali smo od gitare napraviti da zvuči kao nešto što nije gitara…
Jedan od razloga je i reduciranje benda sa četiri na tri člana. Kad je Josh (Deakin) otišao i ostali smo samo David, Noah i ja, bio je očit gubitak gitare. On je bio najveći gitarist i basist među nama i kako smo se zamorili gitara, a nismo uopće htjeli razmišljati o zamjeni njega i gitare, odlučili smo napraviti nešto relevantno bez tog instrumenta.
Naposljetku, ti si u bendu zaslužan za sempliranje, pa me zanima kako i odakle crpiš inspiraciju?
Uh, zbilja odasvud. Zanimljivo, isprva sam bio veliki protivnik sempliranja u glazbi jer sam smatrao da je to posljedica lijenosti. Ali kasnije, kad vidiš da možeš koristiti djelić nečije glazbe kao građevni element u svojoj glazbi, kao dio strukture i oblikovati ga kao nešto svoje, shvatio sam da je to inspirativno.
Teško je reći što me konkretno inspirira… Na posljednjem albumu to su bili prirodni zvukovni snimljeni na terenu, vani u prirodi ili pak snimanje kreveljenja ili snimanje zvukova nekih predmeta u sobi ili u okruženju u kojem radiš.
