Ako nismo znali sad je potpuno jasno; nagrada za domaću glazbenicu/glazbenika s najvećim honorarom ide u ruke poznatoj čelistici Ani Rucner. Nagradu ne mora niti primiti, već ju je dobila, u nekoliko rata.
Nakon što je Jutarnji list danas objavio da je pod vodstvom Nike Bulića Hrvatska turistička zajednica na ‘projekt’ s Anom Rucner u tri godine potrošila 5.3 milijuna kuna, svi ostali u Hrvatskoj koji se bave glazbom, turizmom i paštetama mogu samo uzdahnuti.
Spajam i mažem kraj s krajem
Nemojmo se krivo shvatiti, ne bi bilo pošteno reći da je Ana Rucner zaradila 5.3 milijuna kuna, to pak ne. Toliko je potrošeno iz budžeta poreznih obveznika na nju, ona je vjerojatno dobila manje. Ali ipak puno, jako puno više nego bi dobila da nije ušla pod pipu Turističke zajednice i sličnih projekata plaćanih iz budžeta države koja jedva spaja kraj s krajem.
Puno više nego što vrijedi ili što bi mogla i sanjati da je nisu uzeli ‘pod svoje’ iz organizacije koja se bavi velikim i bitnim stvarima, kako hrvatski turizam učiniti boljim, jačim i konkurentnijim. Jer nije dovoljno što imamo više od tisuću otoka, to je samo podloga, treba nešto na to i namazati.
Ne trebaju nama samo fiskalne blagajne, nama trebaju ozbiljne kontrole puno toga, pa i ovakvih ‘projekata’ koji bez javnih natječaja korite ogromna sredstva poreznih obveznika.
Vrijeme se, nadajmo se, ne može vratiti
U oštrom odgovoru u Slobodnoj Dalmaciji bivši direktor HTZ-a Niko Bulić, jedan od onih dugovječnih aduta državne administracije, rezolutno je i odrješito rekao: “Da mogu vratiti vrijeme opet bih učinio isto“. Nadajmo se da se vrijeme još uvijek ne može vratiti, mada se može isto učiniti, to znamo.
Pri čemu je Bulić zaboravio da nije on platio Rucnerovu, nego svi mi. On je samo dogovorio i amenovao ‘projekt’, i ponosan je na to naravno. Ali je stvarno nakaradno kako se državni službenici vole zaboraviti i vole, kao veliki menadžeri, s tuđim novcima, da ne velim nečim drugim, po zajedničkom plotu mlatiti.
Dvostruki turistički agent?
Još bolje, da bi sve bilo transparentno, dodao je da kako su svi troškovi bili odobreni od nadležnih tijela HTZ-a, kojoj je bio direktor. Pošteno i transparentno, sve je legalno. Jedino mi ovo malo sumnjivo: “Nisu slučajno i njemački TUI i Thomas Cook, kao i Egipat na prošlom ITB-u angažirali Anu Rucner za njihove promidžbene aktivnosti“, veli Bulić. Da nije ona ipak dvostruki agent pa radi i za njemačko i egipatsko more i grabi iz dvije marketinške kampanje? Ali to su vjerojatno sve strukovni prijatelji Bulića iz turizma pa je onda okej.
Osim toga, žali se Bulić: “HTZ nije potrošio 5,3 milijuna kuna na nastupe Ane Rucner. To je zlonamjerno iskrivljavanje činjenica. Radi se o troškovima nastalim za produkciju promidžbenih video spotova i filmova koji su vlasništvo HTZ-a i distribuirani su po cijelome svijetu“. Onda dobro. Mada znamo kako to ide s vanjskim produkcijama, troškovima snimanja, iznajmljivanjima i unajmljivanjima, distribucijama i ostalim.
Osvojimo Havaje i New Delhi
Naravno, nedostaju nam kvalitetni filmovi, programi i ljudi koji bi turistima i turističkim organizacijama na Havajima, Kini, Japanu, Amerikama i Šangaju, Pekingu i Oslu, te Mumbaiju i New Delhiju, učinili našu zemlju pristupačnijom i poznatijom. Zato su svi i došli kod nas ove godine.
A to bi teško išlo bez Ane Rucner. I zato joj hvala što je uložila trud u ovoj etapi promidžbe, dok se nije našao mrski, (također bivši), ministar turizma Veljko Ostojić koji je sve stopirao, jer ne zna ništa o povezivanju glazbe, makar i bezvezne, i turizma.
Tablice troškova bez tablica učinka
Spominjali smo i na Muzika.hr Anu Rucner u par navrata, ali konkretne brojke demantirale su i najluđe snove, noćne more i predviđanja. Stvar se otela kontroli, niti ne znamo koliko a ovi sve još i pokušavaju opravdati?
A mogli su te novce u HTZ-u potrošiti na više kvalitetnijih i boljih programa, glazbenika i projekata, festivala, ili bilo čega vezanog uz glazbu. Ali, strateška je odluka pala, Ana Rucner je bila ta s kojom se može napraviti najviše za hrvatski turizam u ovom prijelomnom razdoblju ulaska u EU.
Za pretpostaviti je da, ako postoje tablice troškova, postoje i tablice učinka po kojima se vidi koliko je projekt sa čelom i paštetom bio dobar i za koga.
Virimo iz svake paštete
Vjerojatno se vidi koliko je ulaznica i gdje prodano, koliko podijeljeno, koji su hoteli korišteni u svrhu zbližavanja s inozemnim turističkim djelatnicima i organizacijama, koliko je paštete namazano?
Mada mi se čini da je to s paštetom privatni sponzorski deal Ane Rucner i Gavrilovića koji nema veze s HTZ. Osim, i to veliko ‘osim’, što ju je projekt s HTZ-a gurnuo u prvi plan domaće estrade pa je virila iz ‘svake paštete’, nakon čega se ipak lakše diše i maže.
Tko je ovdje lud?
Sve to ne bi bilo toliko mučno da se opet ne pokazuje kako je izbor malih bogova i velikih šefova po raznim državnim poduzećima presudan, bez javnih natječaja, a privatni ukus, tj. neukus i interesi tek se kasnije obznane, a ljude obeznane.
Kad čujete za sva natezanja, stezanja i rezanja budžeta, mukotrpne pregovore sa sindikatima, pitate se tko je ovdje lud? Ali to je tako, pet i kusur milijuna kuna je malo za namiriti puno ljudi, recimo liječnike i medicinske sestre, ali je sasvim dovoljno za promociju umjetnice i jako dobrih filmove koji promoviraju hrvatski turizam. Razlog je dobar, povod opravdan, sve naizgled ima svoju logiku i smisao.
2Cellos su popularniji u Šangaju
Problem je samo što je, pored besmisla cijele priče, odabran izvođač koji ne bi bio niti blizu vrha popisa glazbenika koji bi zaslužili takav tretman. Da se pitalo ljude koji znaju nekog vraga o glazbi i kiču. Mogli su uzeti 2Cellos, za pretpostaviti je da bi njihova popularnost u Šangaju i SAD značila više.
Na kraju, za ukupan dojam može se samo reći “Sjedi 5“; vridilo je (kako kome) i ulazi u onu divnu pjesmu “Ono sve što znaš o meni”. Mažem paštetu, mažem oči narodu i spašavam turizam simultano, debitantica sam na Porinu, imam i svoj festival u Dubrovniku, pa to nije malo?
U par riječi, pardon brojki, sve bi stalo…
