Svjetski priznata blues gitaristica Ana Popović po prvi puta je 10. studenog posjetila Zagreb. Dobitnica brojnih blues i jazz nagrada, od koji posebno treba istaknuti “WC Handy Award”, uoči koncerta u Boogaloo clubu, pristala je na ovaj intervju, napravljen 15-ak minuta neposredno prije njenog nastupa.
Nakon brojnih odrađenih koncerata, nastupa na blues i jazz festivalima, napokon ste stigli i u Zagreb…
Da, evo prvi puta sam u Zagrebu uopće, imala sam priliku još puno prije posjetiti Hvar i Split, i uvijek sam nekako zaobilazila ovaj kontinentalni dio. Ali ovo što sam do sada vidjela jako mi se sviđa i vidim da Zagreb ima stvarno dobru glazbenu scenu, i nadam se da će se publici svidjeti ovo što mi radimo.
Osvojili ste prestižnu blues nagradu – “WC Handy Award”, i prva ste Europljanka, odnosno Europljanin uopće, kome je to uspjelo. Kakav je osjećaj?
Bili smo nominirani za tu blues nagradu, među pet najboljih te godine, i sam osjećaj biti nominiran za to je predivan, a kad sam saznala da smo moj bend i ja osvojili nagradu, jednostavno nisam mogla vjerovati, jer to je nagrada koju ljudi čekaju godinama, i ima jako puno glazbenika u Americi koji su tu nagradu već trebali i dobiti. A još više mi je bilo drago što je ta nagrada došla već nakon prva dva albuma “Hush” i “Comfort To The Soul”, jer pokazalo se da ljudi cijene ono što radimo i da im se to sviđa.
Postoji li velika ‘razlika’ između bluesa u SAD-u i u Europi?
Europa ima jako dobre festivale i sve je to odlično organizirano, ali nekako je Amerika puno više otvorenija prema novim idejama. U Europi kao da postoji nekakva barijera, da li je nešto blues ili to nije blues, dok u Americi se sve puno otvorenije prihvaća. No, bez obzira na to, ja volim svirati i raditi i u Europi i u Americi, mogu reći da sam na tim područjima postigla ono što sam i htjela, ali naravno, uvijek postoje nekakvi novi planovi, nove želje, i nastojat ću ih i ostvariti.
Spomenuli ste prvi album “Hush”, koji je dobio ime po vašem prvom bendu. Da li je to nekakva zahvala njima?
Naravno, da, nama je bilo jako teško rastati se, nakon 4 godine zajedničkog djelovanja, ali ja sam tada krenula na studij u Nizozemsku, i jednostavno je tako ispalo. Unatoč tome, mi smo ostali dobri prijatelji, i uvijek mi je jako drago čuti neku novost o njima, da napreduju na glazbenoj sceni…
Našli ste se na 8. mjestu “Top 20 Fender Females”…
To je stvarno bilo iznenađenje. Nikad nisam svirala na recimo LesPaul gitarama, jer jednostavno Fender Strat je moja gitara, moj zvuk, i biti na toj njihovoj ‘top-listi’ stvarno je lijep osjećaj. I neposredno prije turneje sam dobila i Fender trzalice, s mojim potpisom gore, tako da kao velikom ljubitelju Fender gitara, to mi je izričito drago. I još uz Mesa Boogie pojačala, smatram da se sve više približavam svom savršenom soundu.
Da li je teško ‘opstati’ kao gitaristica, jeste li naišli na nekakva predrasude ili neugodnosti?
Što se tiče samih gitarista, ne bih rekla, puno teže je opstati u bendu i među producentima, kao žena, jer tu treba pokazati tko je boss, inače rezultat neće biti najbolji ili barem onakav kakav želiš da bude. Vani ljudi puno drugačije gledaju na pjevačice-gitaristice, puno su otvoreniji po tom pitanju, nego što je to na ovim područjima, ali svejedno, početnicama je jako teško. No, sada već nakon nekolika godina sviranja, klubovi u kojima nastupamo su puni, što ti daje podršku da ideš dalje, da nastaviš. A što se tiče mog benda, stvarno imam sreću, jer dečki su odlični glazbenici, jako dobre osobe, što puno znači. Oni inače žive u Francuskoj, tako da smo mi jedan od rijetkih bendova koji djeluje na stotine kilometara udaljenosti.
Jedan članak nosi naziv ‘Jimi Hendrix je žena – zove se Ana Popović’. Vi ste sudjelovali na festivalu posvećenom njemu, i na tribute albumu “Blue Haze”. Smatrate li ga svojim glavnim uzorom?
Ne bih rekla baš glavnim uzorom, jer ja nikad nisam njegove pjesme nešto pretjerano skidala na gitari, na mene su utjecali više neki drugi glazbenici – B.B.King, Phil Collins, Robert Johnson. Više me impresionira energija koju je Hendrix imao na bini, jer to što su oni kao trio imali je nešto posebno, i to je ono čemu ja sa svojim bendom težim, upravo postizanju te energije na pozornici i pokušavamo to ‘izvući’ na svakom koncertu, i ako se to dogodi na nekoliko koncerata u par mjeseci, to je stvarno dobitak.
