Aljoša Šerić (Pavel): “Ne volim slušati o socijalno-ekonomskim temama u pjesmi”

Aljošu Šerića, pretpostavljam, ne treba posebno predstavljati, dovoljno je reći biviši frontmen Ramireza, sadašnji frontmen Pavela.

U razdoblju između drugog i trećeg albuma Pavela koji se sprema za jesen ove godine, popričali smo malo s Aljošom o novom singlu, procesu stvaranja pjesama i budućim planovima…Kako to da je pjevačica zauzela glavnu ulogu na novom singlu?
Antonia je ušla prije nekih godinu, godinu i pol u bend. Tražio sam neku curu na vokalu da uđe u Pavel, s obzirom da imamo dosta pjesama gdje je ženski vokal jako važan, ne samo kroz duete nego i kroz backove, i onda je ona došla u bend. Čuli smo kako pjeva i to je to. Kako sam imao tu pjesmu još od prije za koju sam htio da ima ‘vintage feeling za osjećaj’, napisao sam novu melodiju strofe, i promislio kako bi bilo dobro da to radi ženski vokal. Namjerno smo ciljali na taj festivalski stil šezdesetih. Super je to sjelo Antoniji. Spot je radio Gonzo, ovo je treći spot koji je radio za nas, ujedno i najbolji. Gonzast je, zadovoljan sam, pogodio je atmosferu. Nije pokvario pjesmu, što je najvažnije. Dosta spotova ukenja pjesmu, a trebalo bi se događati bar obrnuto, neke mediokritetske pjesme budu puno bolje ako je spot jak. Često se događa da se dobru pjesmu pokvari s lošim spotom.

Znači li to da ćemo Antoniju više slušati i na drugim pjesmama, da će biti malo istaknutija?
Da, hoće. Skoro svoj cijeli život slušam bendove poput Stars i The Beautiful South. Kod oba benda je zastupljen ženski glas, a da ne govorim da slušam country već 7-8 godina, volim jako i alt country gdje su i ti dueti prirodna stvar. Tako da će i na novom Pavelu, koji se snima, biti dosta ženskog vokala, što kroz duete, što kroz pjesme gdje je jednako važan i muški i ženski glas. Ima nekih pjesama na kojima sam sam.

Što možemo očekivati na novom albumu?
Ima nekih synthova, kod Hrvoja Nikšića smo snimali neke stvari, a on je riznica starih synthova, pa smo na više pjesama snimili taj analogni zvuk, čak imamo i pravi mellotron, to je jedan od dva mellotrona koji uopće postoje na području regije, navodno. Snimili smo i jedan Polymoog iz 1976., jedna pjesma je hommage Tangerine Dream, zvuk syntha kasnih sedamdesetih. Ti analogni synthovi imaju tu toplinu koja se teško može replicirati. S jedne strane bit će dosta synthova, a s druge su to neke šansone, tako ja pišem. Sve smo već trackirali, miks će bit gotov do proljeća. Nećemo ga stavljati vani prije jeseni, treba još dva singla barem pustiti vani. Glazbeni urednici drugačije tretiraju singlove koji su friški, a nisu već na albumu, ne znam zašto je to tako.

Zašto Pavel ne svira često?
Zato što se meni ne da (smijeh). Ma nije to samo razlog, činjenica je da s obzirom na muziku koju radimo, a ima nas 8 ili 9 u bendu, ne možemo svirati u uobičajenim rock klubovima. Ljudi se napiju i hoće pričati, a mi sviramo poprilično tugaljivu muziku. Nismo dovoljno veliki da bi svirali kazališta, koja su skupa, onda mi se previše i ne da svirati, jer volim svirati kad je sve pod mojom kontrolom, a to isključivo mogu ovdje u Zagrebu gdje mi nije problem paziti na sve detalje. A u nekim oskudnim prostorima, naganjati se s gazdama klubova po Hrvatskoj, i strepit hoćemo li imati gdje spavati i hoćemo li imati dobre uvjete na stageu, to mi se i ne da. Nadam se da ćemo kad treći album izađe sami u suradnji s Dallas Recordsom organizirati nekoliko koncerata.

Možeš li opisati svoj proces pisanja?
Što se tiče melodija, to je bar meni vrlo lako i jednostavno. Dolaze mi dok hodam po gradu ili kad se prisilim jer mi se nešto piše, uzmem gitaru i idem nešto pisati. Često se vrlo lako dogodi neka dobra melodija od koje skužim da bi mogla nastati dobra pjesma. Tek onda kad zaokružim melodiju, onda pristupim pisanju tekstova. Ne pišem više toliko o prekidima, ali u svakom slučaju su to neke emotivne veze, i pizdarije koje proizlaze iz međuljudskih odnosa. Ne skapavam od gladi, nemam problema ekonomske prirode pa onda ne pišem o takvim stvarima, a i to me ne zanima toliko. A i najviše slušam takve pjesme kakve pišem, ne volim slušati o socijalno-ekonomskim temama u pjesmi, to mi ništa ne radi. Kad god uzmem te pjesme koje su parole same po sebi, ok su, ali ništa mi ne rade.

Smatraš li se više odvjetnikom ili pjesnikom?
Ne mogu reći da se smatram pjesnikom, razlika je između pisanja poezije i pisanja tekstova za muziku. Mislim da sam čak bolji melodičar, nego što sam pisac tekstova. Kad sam počeo to raditi, bio sam primoran da sam sebi smišljam tekstove. Prve pjesme sam napisao za prvi album Ramireza, tada sam imao 25 godina i napisao prvu suvislu pjesmu, makar većinu tih pjesama sada ne mogu slušati. Tako da ne mogu reći da sam pjesnik, skladatelj možda da. Ali glazba je broj jedan, a ovo je posao. Da mogu živjeti samo od glazbe, rado bih živio od glazbe, ali je nemoguće.

Pišeš li samo kad si nesretan, događa li ti se da ne možeš pisati kad si sretan?
Kad sam jako jako nesretan, u nekoj depresiji, sumnjam da možeš napisati pjesmu. Bar ja ne mogu, totalno sam apatičan, ne mogu ništa raditi. Rijetko kad u takvom stanju napišem pjesmu. Kad pišem, uglavnom onda sam sebe dovedem u stanje neke nervoze i tjeskobe, sam sebe natjeram kad krenem pisati, pogotovo što se tiče teksta. Rijetke su situacije da u nekom momentu osjetim neku emociju i idem je upotrijebiti da napišem pjesmu. Mislim da se to samo jednom desilo, na zadnjem albumu, pjesma se zove “Uspavanka za A. Š.”. Zaista je pjesma nastala u 3 ujutro, nisam mogao spavati, bio je to tipa 15. dan kad sam imao problema s nesanicom. Ona je baš napisana u 5 minuta, snimio sam je na iPhone i ispala je takva.

Pišeš i za ostale naše muzičare?
Da, za Jelenu Radan i Meritas sam napravio par pjesama, ovaj put sam iznimno napisao samo tekstove. Inače ne pišem tako jer mi je teško pisati tekst na nečiju melodiju. Obično uvijek mislim da bi ja to melodijski bolje riješio nego netko drugi, tako da mi se ne da stavljati svoj tekst na tuđu melodiju. Međutim za Jelenu i Meritas su melodije bile predivne, bogate melodijske linije i kad sam svatio kuda idu aranžmanski i producentski, i kako će to zvučati na kraju, nisam dvojio ni trenutka da napišem tekst. Ovo što sam pjevao s Jelenom, pjesmu “Blagoslov”, nije nam ni na kraj pameti bilo kad sam joj napisao tekst da ćemo raditi duet. Inače nisam tip koji će napisati nešto i nekome nuditi. Obično su to bile suradnje da bi netko mene zamolio bi li nešto napisao. Nisam tip autora da ću sad pisati, pisati i pisati i onda slati okolo.

Trenutna kantautorska scena?
Super je što se događa, sjajno! Cure fakat rasturaju, Irena Žilić, Lovely Quinces… Meni je najbliže što je radio Matija Habijanec tj. The Marshmallow Notebooks. To je prekrasan album. Nemam ni jednu zamjerku. Žao mi je što nitko od njih ne proba nešto na hrvatskom jer mislim da toga fali. Ako je to zbog toga što je hrvatski jezik težak za korištenje u pjesmama, a definitivno je puno lakše napisati nešto na engleskom, engleski ne smeta, i nema tvrde slavenske konsonante. Ako to rade zbog linije manjeg otpora, onda mi je žao. Recimo Irena ima fakat sjajan engleski naglasak. To mi je važno, ako netko već piše i pjeva na engleskom, onda kvragu riješi taj naglasak. Osobno ne mogu slušati nečiju muziku na jeziku koji nije nečiji materinji, a da naglasak nije dobar barem.

Nastupao si i s Belanom na koncertu za Valentinovo u Lisinskom…
To mi je baš bilo iznenađenje kad me zvao jer sam stvarno odrastao na muzici Belana i Đavola, to su prve uspomene iz djetinjstva u Splitu. Radi se o čovjeku koji piše takve melodije da je to za usrat se. Da je on pisao to recimo u Engleskoj ’60-ih, ’70-ih, sigurno bi bile svjetski evergreeni. Super je da se jedan takav čovjek s osjećajem za melodiju rodio u Hrvatskoj i da radi ovdje i da je uspješan zbog toga što radi.

Bi li mogao podnijeti pozornicu sam? Recimo kao Damien Rice?
Možda, da, nekad sam to i radio u Ramirezu, bilo je par puta gdje bih ja ostao sam s gitarom na neku pjesmu. Evo sad kad si spomenula Damiena, meni je uvijek ljepše kad bi on s čelom ili s bubnjarem ostao. Gledao sam ga prije dvije godine u Italiji gdje je bio skroz sam i to je bilo lijepo, ali meni bi bilo ljepše i draže da je bio bar s čelom. Nije problem nastupiti sam, ali uvijek nešto fali.

Što misliš o cover bendovima?
To je ok za zajebanciju, ali ne mogu ih onda shvatiti ozbiljno, pa ne vjerujem ni da oni sebe shvaćaju ozbiljno. Reproduciraš tuđi autorski rad kroz koji ne vjerujem da sebe možeš izraziti. Ima dobrih covera, ali kad napraviš dobru rekonstrukciju nečije pjesme i uspiješ još nešto novo dodati, a da je ne ukakiš, onda je to super, ali je jako teško.

Koliko kritike utječu na tebe?
Utječu. Tko god kaže da je drugačije, laže sigurno. S vremenom oguglaš i manje te smeta, ali će ti uvijek bit stalo. Na kraju krajeva, tko god se bavi nekim oblikom stvaranja, stalo mu je da bude prepoznat. Definitivno će ti smetati kad je tebi nešto dobro, a drugome nije, da mu nije dobro do te mjere da će te ići pljuvati. Opet ima veze s tim tko ti upućuje tu kritiku. Neće ti biti jednako ako ti netko iz tvog miljea kaže da ne valja, ili da ti kaže netko drugi.

Pavel u 2014.?
Završavamo treći album, sljedeći singl je već spreman, snimili smo trombone i tubu za pjesmu “Autentično osrednji” koja je zapravo prilično vesela pjesma za Pavel i nadam se da će se bar upola dobro zavrtit kao “Čuvaj me”, polako i pišem nove pjesme, imam taj problem da uvijek mislim da mogu još bolje, rijetko me kada zadovoljava ono što sam napravio prije, a što se tiče koncerata definitivno od jeseni moramo organizirati 7-8 koncerata, da vidimo uopće imamo li publike u Splitu, Rijeci, Osijeku. Volio bih probati u Srbiji, Bosni, za Zagreb se ne brinem, tu ima ljudi koji nas vole.

Što se dogodilo s tvojim angažmanom u Institutu hrvatske glazbe?
Bio
sam nekih godinu i pol dana glavni tajnik u IHG-u. Malo mi je bilo
previše to sve u
isto vrijeme, ali još uvijek sam redovni član Hrvatskog društva
skladatelja. IHG udruga koju sačinjavaju skladatelji, izvođači i
diskografi. Osmišljen je kako bi provodio projekte koji su od
zajedničkog interesa za svo troje. Postoje tri gledišta o jednoj stvari
kad imaš te tri grupe ljudi pa je potrebno uskladiti te interese. Mislim
da je IHG udruga i ustanova koja je prijeko potrebna.