“Moja priča ti je čudna. Počeo sam 1985. kao kritičar. To sam dominantno bio do kraja ’80-ih. Krajem ’80-ih Zdenko Franjić, Nikola Čurković, ja i još neki drugi ljudi po Sloveniji i Srbiji bili smo nezadovoljni stanjem u domaćoj glazbi pa smo počeli tražiti načina da izdamo ploču bendovima koji su nam se dopali ali nitko im nije htio izdati ploču.
Tako smo izdali Obojeni program, Majke, Overflow, poslije The Bambi Molesters i do 2000. sam se dominantno bavio diskografijom i organizacijom koncerata, tek povremeno sam pisao za Heroinu i Feral Music. U kritiku sam se vratio, a iz diskografije izašao 2000. I ne mogu reći koliko je to bio financijski pametan potez. Ali ja sam želio sve to raditi.” počeo je priču cijenjeni glazbeni novinar Aleksandar Dragaš, koji ovih dana obilježava ne samo 25 godina od 18. rođendana, nego i 25 godina bavljenja glazbenim novinarstvom i 25 godina značajnije prisutnosti u domaćoj muzici, u kojoj je ostavio upečatljiv trag.
Između ostalog, bio je izvršni producent albuma Majki “Razdor” te debija Hladnog piva “Džinovski“. 
O svom životnom putu će još reći i:
Od 13. sam znao što želim raditi, od 18. sam počeo, a fakultet sam polagao tek toliko ako moj veliki plan propadne, da mogu naći pristojan posao. Za sada, Bogu hvala, nije mi trebalo. Ja sam htio pisati kao Glavan, htio sam biti na radiju kao Vrdoljak, želio sam izdavati ploče kao Siniša Škarica i Veljko Despot. Imao sam sreću da sve to radim i da s njima budem kolega, a u Glavanovom slučaju i dobar prijatelj. 
Obožavao sam s Glavanom putovati na koncerte, to nikad nisu bili samo koncerti, na tim putovanjima znalo nam je biti predivno. To mi sada užasno fali. Ja sam bio tu noć u Varaždinu, taj dan krenuli smo skupa u autu za Varaždin, i trebali smo se u istom autu vratiti. Bio sam prvi na mjestu nesreće, tražio sam ga svugdje po gradu, bio sam na očevidu, što da ti kažem, ni sam ne znam kako sam se uspio vratiti u Zagreb u 2-3 ujutro.
Žao mi je što Glavan i Vrdoljak nisu ovdje, da zajedno proslavimo, njima bi bilo 40 godina rada, a meni 25. Planirao sam da to nas trojica napravimo, ali, na žalost, postalo je jasno da će Dražen umrijeti, a za Darka nitko nije znao da će se ovo dogoditi.
Svi oni su me ponukali da se bavim ovim poslom, a da mi je netko kao klincu od 13-14 godina rekao da ću ih sve upoznati, da ću s nekima od njih prijateljevati i surađivati, to mi je bilo kao SF. Kad sam kao klinac izmijenio dvije riječi s Vrdoljakom u Kulušiću, to mi je bio kraj svijeta.
Nekada je bilo mnogo manje medija nego sada, puno manje ploča i činilo se da sve što oni napišu i naprave, to svi čuju. Puno je manje bilo ploča koje smo mogli kupiti. Sve je bilo bitno, možda i zato što nismo imali velik izbor. A danas na jedan klik miša dostupna ti je sva glazba ovog svijeta. 
Oduševljava me Internet, blog spotovi, činjenica da mogu iz naslonjača doći do bilo kojeg albuma. To su neke razlike između ondašnjeg vremena koje me formiralo i sadašnjeg vremena u kojem živimo.
Kako sada gledaš na tekstove koje si pisao 1985.?
Neki znaju reći, da mi je prvi tekst ujedno i najbolji, što znači da se uopće ne razvijam, a s druge strane, s obzirom da sam u to mlad ušao, s 18. godina, nisam u to ušao kao totalni analfabet. Ima i jedna anegdota: išao sam na koncert Swansa u Ljubljanu vlakom, 1986. ili 1987. Bila je velika gužva i ja sam stajao s nekim čovjekom u prolazu između kupea. Razgovarao sam s nekim čovjekom koji je stariji od mene. Ja sam tada imao nekih 20 godina, a on 30, tu negdje. U jednom momentu on problijedi i veli: ‘Oprosti, jesi li ti Aleksandar Dragaš?’ Ja kažem: ‘Da, jesam’. A on: ‘Isuse Bože, ja sam mislio da si ti stariji od mene, ja taj tekst držim na zidu.’ Očigledno, ja sam tu žicu za to vjerojatno imao.
Ne gledam sve svoje tekstove, prerijetko ih vidim. Sad su podrumu jer nema mjesta u stanu tako da nije da se puno bavim s tekstovima. Možda kad spremim jednu knjigu, nadam se da će izaći ove godine, s tekstovima iz Jutarnjeg lista. Moram priznati da mi se čini da neki tekstovi dobro stoje od prije 9 ili 10 godina, neki tekstovi baš i ne.
Generalno mislim da su u zadnje četiri godine bolji nego u prve 3-4 godine u Jutarnjem, ali s druge strane to ti isto ovisi o dnevnoj inspiraciji. Kad pišeš veliku količinu teksta to ti ovisi o svemu o tome koliko si odmoran ili nisi odmoran jesi li u gužvi ili nisi u gužvi, koliko te neka glazba potegne il ne potegne da napišeš pogotovo ako malo emotivnije ulaziš u neke tekstove kao što ja to često znam napraviti kad me nešto baš potrefi.
A ovo sad s Jutarnjim vidim jer to je u kontinuitetu 10 godina, jako puno tekstova. I može se probrati niz tekstova koje bih pokušao oslikati pod radnim naslovom “Što je to rock 21. stoljeća?” u rasponu od Arctic Monkeys do Boba Dylana.
Ovih se dana u tiskovinama pojavila ideja da je dekada 2000.–2009. glazbeno najbolja dekada u zadnjih 60 godina. Koji je tvoj stav po tom pitanju?
Teško je reći. Sigurno da je teško ponoviti ’50-e, a pogotovo ’60-e ili drugu polovinu ’70-ih danas teško netko može imati značaj ili udar kao Presley, The Beatles, Dylan, Stonesi, The Stooges, Sex Pistolsi, The Ramones. Danas je vjerojatno teže biti originalan nego što je to bio slučaj u’ 50-ih, ’60-ih, ’70-ih. S druge strane može se govoriti da se u kulturnim kretanjima dogodio ‘kraj povijesti’ koji je nastupio u rock i pop-glazbi smrću Kurta Cobaina i zamiranjem grungea kao posljednjeg velikog pokreta unutar glazbe. Dobar dio publike je bio okrenut prema tome kao prema nekom dominantnom trendu popularne glazbe.
Nakon toga čini mi se da je na djelu potpuno drugačija slika popularne glazbe – postmodernistička ‘anything goes’ situacija. Imamo istovremeno gomilu trendova koji svi egzistiraju od jazza, bluesa i countrya do prog rocka, alter rocka, r’n’b-a, funka, punka, sve odjednom, u isto vrijeme što u nekim drugim dekadama nije bilo moguće zamisliti. S te strane mi se čini da je ono što je Internet donio, tehnološka revolucija u izdavaštvu i općenito u medijima, da je prva dekada 21. stoljeća bila najdemokratičnija. Teško se rađaju velike zvijezde i nema dominantnog trenda.
S druge strane zasipani smo gomilom interesantnih izdanja i čini mi se da je ako govorimo o rocku u prvoj polovini dekade nastala jedna renesansa rocka s The White Stripesima, Queens of the Stone Age, The Strokesima,The Libertinesima i raznim drugim bendovima koji su išli za njima. I zapravo je to bila dobra rock-dekada. Spomenimo i bendove tipa Wilco, Radiohead, Flaming Lips i razne druge žanrove te kantautore. Kkantautori su u ovom desetljeću bili fenomenalni i da je kantautorska scena u ovoj dekadi bila najjača od kad postoji taj termin. U ovoj dekadi smo imali zapravo situaciju da svako može izabrati ono što želi. To mi se čini najbitnijom oznakom ove dekade. Ako nije bila najbolja, činila se interesantnijom nego ’90-e.
’90-e su bile užasno razlomljene. S jedne strane si imao novi vrhunac rocka koji je došao s grungeom, Peppersima, Green Day, s druge brit pop u Britaniji, a s druge strane, druga polovica ’90-ih je bila jako dosadna tu i tamo je u undergroundu bilo nečeg. A pop glazba je bila apsolutno bez veze. Što se tiče usporedbe s ’80-ima, nismo dobili onako revolucionarne bendove kao što su Hüsker Dü, Minutemen, Talking Headse, Gang of Four i dosta bendova na koje se bendovi iz ove dekade često pozivaju. Falilo je onog uzbuđenja kojeg je imao američki underground rock: fIREHOSE, Sonic Youth…
Kada govorimo o dekadama, posebice u pop glazbi, ne završava dekada zadnjim danom zadnje godine. Recimo ’60-e su vjerojatno završile s Woodstockom ili Altamontom. ’70-e su vjerojatno završile već kad su došli Sex Pistolsi. Ili su završile početkom ’80-ih kada je postpunk doživio svoj vrhunac.
Ako gledamo čisto kalendarski od 1.1.2000. do 31.12.2009. bila je izvrsna dekada. 2008.i 2009. bila je silina zanimljivih i vrlo dobrih ostvarenja, ali ništa me nije drmnulo, kao recimo 2000., 2001. ili 2002. kada su me stresli The White Stripes, The Strokes ili Queens of the Stone Age. Zadnji bend koji me baš spucao bio je Arcade Fire.
No treba možda reći da sam ja možda malo prenaslušan, možda kod mene postoji zamor materijala. Teško ti je danas s 43. biti uzbuđeniji nego kad imaš 13 ili 17 ili 23. 2009. su mi najzanimljiviji bili folk rock autori. Jako mi se dopadaju nove kantautorice koje furaju inteligentan pop, tipa Florence + The Machine i slično, te postpunk bendovi tipa The xx. Ova dekada koja sada nastupa vjerojatno će biti interesantnija u pop glazbi, a ne toliko u rocku.
Rekao si da u zadnje vrijeme nisi bio uzbuđen, da te ništa nije drmnulo, ja se ipak sjećam nečeg, bio je 5.7.2009. bio je koncert Brucea Springsteena u Beču…
A Springsteena tada nisam prvi put gledao. Teško je to prepričati. Bilo mi je drago, kad sam se vratio u Zagreb, ljudi za koje nisam znao da su bili tamo su mi poslali poruke da su pročitali moj tekst i da su se upravo tako osjećali. Zaustavljali su me nepoznati ljudi i govorili mi: ‘Bio sam na tom koncertu i baš je tako bilo’.
Boro Radaković mi je super rekao: ‘To ti je istovremeno i najbolji i najgori tekst koji si napisao u životu.’ Pitao sam ga zašto najbolji, zašto najgori? A on: ‘Fantastično si to opisao totalna emocija i drama, a s druge strane vidi se da si ušao bez zadrške i da te baš briga i klinački i ko da imaš 13…’ Ali ja zapravo mislim, moj neki diskurs kao kritičara, ja jesam na tragu emotivnijih kritičara, a ne nužno onih koji se bave samo nekom sistematikom, analitikom, katalogizacijom… Za mene je glazba jako emotivna stvar i to se osjeti u tekstu i ja se toga ne sramim.
Počeo si kao punker, koliko ljubav prema određenim žanrovima utječe na pisanje recenzija?
Pa ja mislim da uvijek utječe i tko god drugačije tvrdi mislim da laže. Par puta sam bio u situaciji kada sam morao objašnjavati što je to rock-kritika i tada sam rekao da je to subjektivna objektivnost što zvuči kao kad kažeš drvena peć.
Polaziš od nekih subjektivnih iskustava koja pokušavaš uklopiti u objektivno poznavanje stvari: od povijesti popularne glazbe do trenutačne aktualne situacije, da znaš trenutačne žanrove, gdje što smjestiti, da znaš što sa čime usporediti ali opet ne možeš do kraja izbrisati subjektivan dojam.
Nažalost mi koji radimo u dnevnim novinama previše smo all-rounderi. Možda smo u odnosu na naš kritičarski habitus prisiljeni ići preširoko, šire nego što bi to bilo poželjno. Definitivno mislim da neke žanrove poznajem bolje, naravno da se nekim žanrovima bavim više. Kad pišeš o albumu onda se baviš žanrovima u kojima možeš nalaziti albume, a pogotovo zanimljive albume.
Nije mi zanimljiva glazba koja funkcionira samo u klubu, samo u miksanju DJ-a, da bih ja o njoj nešto pisao. Nisam siguran koliko to za novine ima smisla. U nizu situacija lakše mi je pisati o glazbi koja mene subjektivno ne tangira i ne interesira, a recimo dosta ljudi zna nešto o toj glazbi. Bit ću slikovit, lakše mi je pisati o Britney Spears nego od Jayhawksima. Puno, puno više volim Jayhawkse.
Ali tko god misli da je lakše pisati o glazbi koju voliš, vara se. S onim što je opće poznato i opće popularno lako se igrati u tekstu, ali daj ti nekome približi bend za koji nitko nikada nije čuo, a ti goriš od želje da mu kažeš da je dobar bend.
Recenzirao si tako i Zlatka Suca…
S tim tekstom sam se jako dobro zabavljao. Uhvatili su me na ho-ruk i rekli da moram brzo, brzo. Sjećam se točno bio sam s curom u Zagorju, vozili smo se s nekog ručka, u prvom Konzumu sam kupio Zlatka Suca, slušao ga u autu do doma, istovario tih pet kartica. I digo mi je živac… Ma nije mi stvarno digao živac koliko mi je bilo bez veze. To se sad pokušava prodavat kao velika umjetnost, Zlatko Sudac, kantautor kao Bob Dylan, ma nemoj me zajebavati!
Puno je lakše pisati o novom albumu… mislim, novom albumu… Bože mi prosti grijehe… nečem što Zlatko Sudac zove novi album, a što je notorna prevara, jer je supotpisao 4 pjesme, pjeva jednu, a ostalo pjeva Maja Blagdan, neki prijatelj mu fratar i još jedan, meni nepoznati, pjevač. To je stvarno blasfemija. To je kao da ja s tri frenda napišem knjigu, a na koricama sam potpisan samo ja i samo je moja knjiga.
Mene ne interesira estrada, ali kad naletiš na ovakvu cvebu, to je šteta propustiti…
Dosta su te kritizirali u Nomadu…
Ja jesam ušao u rock kritiku s habitusom punka i postpunka, međutim vremenom moraš naučit neke stvari, bilo je vrijednih stvari prije, i u krajnjoj liniji da ja taj neki punk mogu provući do bluesa ’30-ih godina i Hanka Wiliamsa u ’40-ima Jerrya Lee Lewisa u ’50-ima i ne znam čega prema tome neke vrijednosti su neke vrijednosti ako je tebi najveća vrijednost grupa Suede, pa u izboru albuma ’90-ih staviš među prva tri mjesta dva albuma grupe Suede, sorry stari ti onda ne poznaš materiju. To je bio ključni problem.
S druge strane oni su očigledno imali neki nagon da se žele etablirati pa i na način da se žestoko konfrontiraju pa i da namjerno provociraju bilo Zlatka Gala ili mene ili ne znam koga, što je meni simpatično i zdravo, ali isto tako mora stajati neko znanje, a bojim se da tu puno znanja često i nije bilo.
U zadnjem ili predzadnjem broju oni su imali listanje kritičara pa su rekli da sam ja zadnji kritičar s kojim bi se složili, ali da me cijene jer znam staviti jaja na panj, žestoko zastupam svoje stavove, i nije da se bavim kritikom kao da samo slažem drva, nego su i oni osjetili neki moj emocionalni angažman. Tako da kol’ko god su bili protiv mene u zadnjem broju su mi odali kakvo-takvo priznanje. Ja se često nisam slagao s njihovim procjenama, mada je s vremena na vrijeme znalo biti napisano interesantnih tekstova. Mislim da je samo Velimir Grgić ostao u nekoj priči o pisanju o glazbi. Drugi nisu, to isto nešto govori. Nedavno sam saznao da Lazić ili Kožul stoje iza “Bitangi i princezi” i to mi je super i drago mi je da su se našli u tome.
Kad pišeš recenziju albuma, koliko paziš na kontekst njegovog nastajanja?
To ti sve zavisi koliko imaš informacija. Normalno da je zgodno povlačiti neke usporedbe između djela i privatnog života autora. Naravno da ti tako neke informacije mogu dati dodatno pojašnjenje i o samim pjesmama. Naravno da je to lakše kod nekih općepoznatih ličnosti. Zna se za što se zalaže Springsteen, kakvi su njegovi stavovi, kakav je njegov životni put.
Međutim zadnji takav slučaj s kojim se nisam bavio dok čovjek nažalost nije izvršio suicid je posljednji album Vica Chestnuta. On je izvršio samoubojstvo na sam Božić opterećen, zapravo sluđen s oko 70.000 dolara liječničkih dugova, kao paraplegičar koji je ostao u kolicima u 18. godini nakon automobilske nesreće koju je sam uzrokovao. Ja nisam čuo taj album prije njegove smrti. Ali nakon što sam ga čuo to mi je zvučalo kao oporuka, kao najava njegove smrti. I nakon tih biografskih podataka slušaš pjesmu u drugačijem kontekstu. Npr. u jednoj pjesmi kaže: “Cijeli život sam flertovao s…” I onda kužiš da to nije žena nego smrt. Imao je on tih pokušaja i ranije i naravno da ti je onda sada sve jasno. Možda da sam taj album slušao prije nego što će se ubiti pitanje je bih li to predvidio, ali mislim da bih mogao naslutiti jer je dovoljno jasno, ali u svakom slučaju biografski podaci ti mogu dati dodatno pojašnjenje kad slušaš album. Iako najčešće ja se bavim samim pjesmama ali na kraju sve ti ovisi koliko pišeš dugačak tekst.
Kada pišeš tekst od 700 znakova onda se ne možeš s njime ozbiljnije pozabaviti. Kad pišeš 3 ili 4 kartice, takvih situacija sve je rjeđe, tu će Internet za nas biti važan jer ćemo se moći vratiti duljoj formi kritike bilo koncerata bilo nečijeg opusa. Onda možeš i više tih podataka iskoristiti. I te podatke povezivati s određenim pjesmama. U takvim formama ispod kartice dužine dosta je teško napisati da to bude zanimljivo i suvislo. Recimo životna priča o Seasick Steveu je užasno zanimljiva priča sad je ti trebaš komprimirati i nešto reći o albumu, a cijeli tekst je ovakav (pokazuje rukom da je jako mali, op.a.) navikao sam da je situacija u hrvatskim novinama takva kakva je svi smo se navikli biti sažetiji, svi smo se navikli pisati kraće tekstove nego prije 7 ili 8 godina tako da je to nešto s čime se moraš pomiriti.
Ali pitanje je kamo ide cijela novinarska ili kritičarska branša možda će u budućnosti na Internetu biti samo forumi. Netko će lupiti temu i ljudi će se javljati. Dakle pitanje je koliko će se ljudi ozbiljno moći baviti književnom, glazbenom ili filmskom kritikom. Super je da vani ima odličnih portala i možda autori koji tamo rade mogu živjeti od toga rada. Ali pitanje je hoće li to doći do nas i zaživjet kod nas, pa da mi više ne budemo opterećeni time hoće li Jutarnji moći ugurati 2 ili 3 kartice ili pola kartice.
Međutim pitanje je kamo općenito idu mediji. Naravno da ja koji sam odrastao na tome što su mi otkrivali i Glavan i Vrdoljak, ja volim tu situaciju da postoji magazin, bez obzira tiskani ili u elektronskom obliku, kojem ja vjerujem i za koji mislim da mi može otkriti nešto pametno. Nadam se da i netko voli da i ja uspijem mu nešto otkriti ili sugerirati ili uputiti ga na nešto.
Cijeli moj kritičarski rad nije bio toliko baziran na pljuvanju nečega nego na upućivanju ljudi na nešto što osobno mislim da je kvalitetno. Pitanje je navike potrošača hoće li to njima i dalje trebati ili neće trebati. Ja to volim. Ja i dalje kupujem neke magazine. Ja i dalje čitam neke autore. Vidim nešto na portalima. Guardianov portal mi je genijalan. Onaj kulturnjački dio njihovog novinskog portala je sjajan. Ali nekome možda to više ne treba. Nekome je možda dovoljno da mu propaganda naturi neku pjesmu i neki hit. On će si to skinut u mobitel i kraj priče. Ja bih i dalje volio raditi ovaj posao i za njega biti adekvatno plaćen da se s njime mogu profesionalno baviti, ali to ne znači da će to tako biti.
Prema kojim izvođačima si najstroži?
To ti je teško reći. Vjerojatno prema onima koji me najviše nerviraju, onda možda prema onim najvećim i najpopularnijim zato što mislim da su toliko utjecajni i kada primijetim da su nešto mogli napraviti bolje ili da podilaze publici i prema onima od kojih intimno najviše očekujem pa me razočaraju. Teško je reći to su ti izvođači to su više te situacije.
Ne doživljavam se kao posebno strog kritičar, a posebno ne kao pljuvator. Meni je ideal bio, ne bih volio da me krivo shvate, prosvjetiteljstvo, upućivanje u nešto što je možda dobro, a nije mnogo ljudi za to čulo.
Koje stvari ili detalje ne možeš podnijeti kada ih primijetiš na ploči?
Kad vidiš da je netko izabrao potpuno neadekvatnog producenta pa je on pjesme stilski i produkcijski potpuno uništio ili odveo u neki žanr koji apsolutno tom izvođaču ne paše. Slično se može desiti i s omotom, samo što ja nisam vizualan tip, pa tome ne pridajem puno pažnje. Dakle, kada slutiš da izvođač to može bolje, pogotovo u određenom stilu, a netko mu je naturio nešto drugo ili je ovaj sam odlučio raditi nešto drugo što mu baš ne ide. A zapravo me najviše smeta kad se koketira s masom stilova na jednom albumu, a bez jasne potrebe ili jasne ideje o žanrovima u koje ulazi. I na kraju ispada ćušpajz koji je napravljen s ciljem da se zadovolje svi, a na kraju se ne zadovolji nitko. Dosta volim da se ljudi malo ograniče u nekim stvarima.
U ’90-ima me kao diskografa smetalo kad su počeli dolaziti soundtrack-albumi. Imao si recimo soundtrack iz “Batmana” i na istom albumu Smashing Pumpkings i R. Kelly. Meni je bilo apsurdno da netko voli baš sve te žanrove i sve te izvođače. I onda sam pitao: ‘ljudi, kome ću sve to prodat?’ Pokazalo se da sam u pravu. Privatno, možeš voljeti i sarmu i kremšnite ali sumnjam da to voliš u istom tanjuru istovremeno.
Sviđa mi se novi bend, londonski The xx; vidiš da ti ljudi ne znaju puno svirati, ali svaki ton je na mjestu i to je krasna ploča. Taj minimalizam mi je privlačniji od šarenih celofana, zahtjevnih svirača, zahtjevnih pjevača i skupe produkcije (šifra Celine Dion).
Koliko puta preslušaš neku ploču prije nego što napišeš tekst o njoj?
Ovisi. To čak nema veze s tim sviđa li mi se ploča nego jednostavno osjećam li potrebu da dodatno preslušam neku ploču da bih zaista bio siguran da li sam napisao meni dobar tekst. Dakle da ja mogu reći da ja iza toga teksta stojim i da se ne zeznem u prosudbi, a također i kod dodjeljivanja zvjezdica da se ne zeznem i da ne bi bilo joj nečem sam dao dva, a to je ipak za četiri ili pet. Mogu se zeznut u pola ili najviše u jednu zvjezdicu, ali ne mogu se zeznuti u tome da nečem čemu sam dao dva, da ću to za godinu dana smatrati albumom godine.
Postojili neki album kod kojeg si se baš zeznuo u procjeni?
Ne mogu se sad sjetiti. Nije to zato što sad furam neki film da sam bezgrešan. Daleko od toga, nego se sad jednostavno ne mogu sjetiti. Post festum svi sada lupaju “Kid A” od Radioheada jako visoko, na vrh ili pri vrhu albuma dekade. Ne, sorry, meni je to i dalje loš album. Kao što sam tada napisao da je loš, tako i sada mislim da je loš. U ovoj dekadi “In Rainbows” je bitno bolji album. “Kid A” je možda začetak “In Rainbows”, ali na “In Rainbows” je to profunkcioniralo. Ja nemam problem tu s progresivnim bendovima. Jednostavno imam problem kad mi je nešto loše.
Zamisli situaciju, dobar si prijatelj s bendom i taj bend snimi stvarno lošu ploču. I sad te oni svaki dan ili tjedan vuku za rukav: ‘Ej Sale kad će recenzija?‘
Nemam puno takvih situacija da mi se to dogodi. Kažem im obično da će recenzija izaći u skladu s ukupnom ponudom izdanja koja treba recenzirati. Nemam nikakvih problema napisati nekom da je snimio lošu ploču, ali ja se trudim koliko god to mogu argumentirano reći zašto je nešto loše, a ne osobu vrijeđati. Nisam imao problem da sam o nečijoj ploči napisao nešto loše, pa da ti ljudi kad ih sretneš okreću glavu. Možda mi se to dogodilo jednom ili dva put al to nije bilo s nekim ljudima s kojima bih ja bio frend. Najviše sam bio povezan s Hladnim pivom i Majkama.
S Baretom je bio jedan slučaj. Riječ je o albumu “Srce“. Napisao sam izuzetno lošu kritiku i dao mu dvije zvjezdice. Jedan put smo se sreli nakon toga, malo smo se posvađali da bi mi brzo Bare došao i rekao da sam na neki način bio u pravu. Na “Srcu” je bilo dobrih pjesama ali to je bilo neadekvatno producirano.
U kritikama ne želim vrijeđat ljude. Ja mogu pisat o nečijem djelu ali zašto bih nekoga vrijeđao. Mislim da se nitko ne bi trebao ljutiti ako mu kažeš: ‘Sorry pokušavaš biti pretenciozan na ovom albumu, a nemaš pokriće za to.’ To je kategorizacija nečijeg djela i osobnosti koja proizlazi iz nečijeg djela, ali ja to ne smatram uvredom. Ja se ne bih ljutio da mi netko kaže da u nekom tekstu pokušavam biti visokoparan, a ispadam plitak. Zato se ni ne trudim biti visokoparan. Meni je puno draže da ljudi razumiju što sam želio reći ili napisati nego da to ne razumiju.
Najbolji mi je moj stari. Koji me nazove i veli: ‘Sine, ja od ovog tvog teksta nisam ništa razumio.’ Onda me nazove jer sam mu rekao da u tekstu o albumu “London Calling” spominjem i njega. A on dođe doma i kaže: ‘Sine pa što si me slao na kiosk kad u članku piše da je ‘London Calling’ utjecao više na tebe nego ja.’ A ja njemu: ‘Pa zato sam ti i rekao. Meni je to bilo užasno bitno.’ Nota bene, stari mi je kupio “London Calling”. I mislim da bi se moj stari i Joe Strummer jako dobro slagali u političkim stavovima da su se imali prigode sresti. A stari nakon što je pročitao tekst me nazove i kaže: “Sine, u ovom tekstu sam sve razumio, odličan ti je tekst.” Ali ja ne pišem tekstove da bi me moj stari razumio, nego ipak pišem tekstove za one koji su puno više u glazbi nego moj stari, očekujem neku razinu predznanja kod publike koja čita te tekstove ali to ne zlorabim.
U jednom periodu života bio si menadžer grupe Majke i Hladnog piva, kako je to izgledalo?
Bilo je uzbudljivo, bilo je veselo. Bilo je i prilično siromaški, putovali smo u mom starom golfu, od mog starog, naravno. Na svim tim putovanjima je golf dotrajao i de facto se raspao. Najčešće nas je bilo po petorica u autu, s bas gitarom, dvjema električnim gitarama, činelama, i to sve što uz nas u auto što u gepek-tregeru, što na krovu kad je trebalo. Mala prava ciganska čerga i dobro smo se zabavljali. Bilo je i čupavih situacija. Ja sam vozio u pravilu, bilo je spavanja na cesti i u vožnji, bilo je svega. Bilo je i opijanja pa voženja. Možeš imati neprospavanih noći u kontinuitetu.
Ja sam već tada ili od prije radio u Croatia Recordsu dakle 5 dana radiš neki diskografski posao, a zna se desiti da četvrtak, petak ili subotu ili barem jedan dan u tjednu drito nakon posla pokupiš bend i odeš na svirku po par stotina kilometara od Zagreba. Tada još nije bilo ni autoputova. Vratiš se iste noći, odeš drugo jutro na posao. Dio Hrvatske je bio okupiran pa smo išli okolo-naokolo. Bili su čudni razgovori s murjacima. Svakakva maltretiranja… Na primjer, čupanje kalodonta iz tube jer se tamo skriva droga. Iako sam puno radio i u uredu i bio na cesti, to mi je ostalo u lijepom sjećanju. Pamtim to jer sam zanimljivo iskustvo pokupio.
U diskografskoj bilješci za reizdanje albuma “Razdor” spomenuo si da je Bare cijeli album “Razdor” snimio s turbanom na glavi. Spomenuo si da si to pričao po šankovima. A s obzirom da je jedan u blizini, niti 500 metara udaljen od nas, hoćeš li sad o tome?
I dan danas je pričam vrlo često. Bare si je sam razbio glavu s pivskom flašom na koncertu u Ljubljani nakon druge pjesme. Maltene je bio rasprodan koncert. Organizirao sam taj koncert sa čovjekom koji mi je poslije postao dobar prijatelj. Igor Bašin. Koncert fenomenalno krene. Ludilo totalno. Upoznao sam neke dvije cure iz Ljubljane i nešto s njima pričao, kak je koncert super krenuo, a jedna od njih mi veli: ‘Daj pogle sad na scenu’. Pogledam ja na scenu, a Baretu za mikrofonom šiklja dvostruki mlaz krvi. I ja skočim na scenu. Tamo kraj scene stoji glazbeni novinar iz Ljubljane Marjan Ogrinc s već pripremljenom maramicom. Ja uzimam maramicu, odlazim na scenu, stavljam je Baretu na glavu i kažem: ‘Ništa strašno, radio sam to i prije, ajmo u garderobu pa ćemo nastaviti.’ A u back stageu krvi kao da je bila svinjokolja.
Potrošili smo dva paketa prve pomoći iz auta, međutim nismo uspjeli zaustaviti krvarenje. Morali smo zvati Hitnu. Došao je kombi Hitne pa smo se Igor i ja vozili s Baretom u tom vozilu. Kad smo došli u njihovu stanicu za Hitnu pomoć, Bareta su odveli da ga pregledaju i previju i nisu ga vratili sat-dva. Igor i ja smo popušili sve cigarete i sprijateljili se. Skužili smo da volimo istu muziku, međutim čovjeka nam ne vraćaju. Već je 23-24 sata i konačno nalazim neku medicinsku sestru i pitam ja gdje je onaj kojeg ste previjali. Veli žena, a šta nitko ne dolazi po njega? Tu već leži pola sata na kolicima. A on leži na kolicima kao Tutankhamon s mrežicom na glavi jer su ga previli i u vrećici mu je majica natopljena krvlju.
Isfuram ja njega, u predvorju on dođe malo sebi, malo ga pridržavam, pozovem taksi i dođe neki taksist s vozilom koje ima bijela kožna sjedala. A kad smo došli do dvorane, Bare pita gdje je publika. Ja mu kažem: ‘Bare, jedan je u noći, publika je otišla. Gle, sad ćemo uzet lovu i idemo sad za Zagreb, a za ove ljude koji su došli, odsvirat ćemo besplatan koncert drugi put.’ I krenemo mi za Zagreb i to se sjećam, on sjedi s litrom mineralne i ponavlja: ‘Bare, Bare, crna ti duša, sine šta učini. Bare, Bare, lepo ti majka kaže, crna ti duša.’ I tako on mantra, skoro pa do Zagreba.
Odvedemo mi njega do stana u kojem je živio sa sada pokojnom, suprugom Mirjanom na Cvjetnom naselju. I dolazi mu Mirjana na balkon i kaže: ‘Bare što su ti to učinili’, a Bare kaže otvaraj, nije ništa strašno. A koliko se sjećam tada mu je Mirjana rekla: ‘Ne možeš ovakav u kuću, imamo goste.’ Naravno, pustila ga je. To ti je jedna od burnijih dogodovština. Zato sam reagirao na ovom koncertu u Tvornici kada si je opet razbio glavu. Odmah sam skočio do Bolteka, kažem mu: ‘Vidi što je da ti se ne bi desilo ono što se meni desilo.’ Ali ništa nije bilo.
Kako ti je bilo komunicirati s njim s obzirom je dosta dugo bio ovisnik o heroinu? Koliko je njegova bolest pogađala tvoj odnos s njim?
A čuj, ta bolest je puno više pogađala odnos njega i njegovih najbližih. Utjecala je i na odnose u bendu. Utjecala je na kvalitetu njihovih albuma. Medijski je sigurno imala utjecaja. Teško je reći pozitivno ili negativno jer čudni su mediji i čudna je publika. Tijekom snimanja albuma “Razdor” pitao sam ga ‘Bare, što ti znače stihovi kupujem poklone sreći i kupam se u mrtvoj krvi?’ A on veli: ‘Sale, to ti je ono kad ja kupim heroin, izvučem ga iz žlice, stavim ga u iglu, pa se ubodem i onda uvučem malo krvi u špricu da se taj heroin malo pomiješa s njom.’ I pitam se bi li on to mogao napisati da nije to prošao.
Tu je sada pitanje koliko se njegova umjetnost preklapa s njegovim stvarnim životom? Pitanje da li bi ga mediji i publika percipirali kao što ga sada percipiraju da nije bio ovisnik. Pitanje je koliko su mediji krivi i publika za onu sliku koju imaju o njemu, jer Bare o svojoj bolesti govori vrlo otvoreno i pošteno.
Naravno da ti kao menadžer ili izdavač moraš imati puno više takta prema jednoj takvoj osobi nego prema nekoj osobi koja vodi zdrav život. Ono što mene smeta kad se priča o Baretu je što se malo zna da je on vrlo emotivna osoba, vrlo drag, duhovit, inteligentan, odličan pjesnik i u krajnjoj liniji što me najviše smeta je kad neki s visoka govore o njemu kao o narkomanu. Ali dajte pogledajte koliko je Bare ostavio djela iza sebe, od albuma, pjesama, koncerata i koliko je Bare kao takav doprinio ne samo rock glazbi nego i kulturi ove zemlje. A to ljudi često apstrahiraju i svode ga na razinu narkomana. Ja mislim da ljudi koji žive puno zdravijim i životom ne bi napravili toliko koliko je Bare napravio u svom životu.
Mislim da je Bare jedan od najvećih frontmena i pjesnika koje smo imali. Njega kad vidiš na sceni, nemoguće mu je ne vjerovati. On je zaista gospodin rock’n’rolla, sa svim dobrim i lošim konotacijama koje taj pojam donosi.
Što misliš o cijeni CD-a?
Definitivno je previsoka. Diskografi nisu trebali ubiti Napster nego su ga trebali pretvoriti u svoje oruđe kao što su to napravili sada s iTunes. Dobar dio publike je izgubio naviku kupovanja albuma jer su albumi bezrazložno preskupi.
U ekonomiji svaka roba ima svoj psihološki prag cijene. Osim droge, soli, kruha i gumenih čizama u krajevima gdje obilno padaju kiše i česte su poplave. Mislim da je psihološki prag cijene za novi CD, novi album 10-11 eura. Mid-price bi bio između 49 do 59 kuna, a budget-price bi trebao biti 19 do 39 kuna. Tako bi neki razredi trebali postojati i puno bi se više CD-a prodalo. Nešto se doduše napravilo s cijenom domaćih albuma, tu naši diskografi mogu puno utjecati dok za inozemna izdanja nemaju toliku slobodu. I ta izdanja su isto definitivno preskupa. Ali vidim da već neka domaća izdanja koštaju 79 kn, žao mi je ako se ne prodaju, naročito ako su dobri albumi, tipa Gatuzo. Isto tako cijena od 99 centi ili 1 dolar za jednu pjesmu na iTunesima je previsoka. Mislim da će dosta toga ići na sistem pretplate ako govorimo o digitalnoj distribuciji glazbe.
